Shredding plastics to create clothespic.twitter.com/OGuLgiG7le
— Massimo (@Rainmaker1973) April 15, 2024
Solarne ploče s kristalnim silicijem nesavitljive su, a usto se ne odlikuju velikom trajnošću budući da im sposobnost pretvaranja Sunčeve u električnu energiju pada po stopi od 0,8 – 1,0 % godišnje. Efikasnost pretvaranja sunčeve energije u električnu im je 10-20 posto. Nova solarna ploča nešto je drugačija, gdje se susreću organska i anorganska kemija. Riječ je o jeftinoj, savitljivoj i ekološki prihvatljivoj fotonaponskoj ploči, a gotovo jednake efikasnosti. Organski dio ploče može se reciklirati kao što se reciklira plastika ili, u najgorem slučaju, bezopasno spaliti, a anorganski dio ploče (titanij, srebro te indij i kostitar iz završnih slojeva – Ag i ITO) mogu se izdvojiti iz pepela. Nenad Raos za Bug.
Kako stoji u izvješću Svjetskog fonda za prirodu (WWF) objavljenom u srpnju više od 87 posto Sredozemnog mora zagađeno je mikroplastikom, otrovnim metalima i industrijskim kemikalijama. Globalno onečišćena voda uzrokuje 1,4 milijuna preuranjenih smrti, a onečišćeno Sredozemlje predstavlja problem za 150 milijuna ljudi koji žive na obali te 270 milijuna turista koji ga svake godine posjete, piše CNN. Sredozemno more zapljuskuje 46.000 kilometara obale u 22 zemlje koje imaju različite ekološke standarde i prakse. Primjerice iz Egipta u Sredozemnom moru završi 0,25 milijuna tona plastike, slijedi ga Turska s 0,11 milijuna tona, a na trećem je mjestu Italija koja more zagađuje s 0,04 milijuna tona plastike. tportal
Proces izrade materijala koristi zajedničke karakteristike plastike i bitumena, jer bitumen dolazi iz istog ulja kao i plastika. Kažu da su plastične ceste stabilnije od klasičnih prometnica i ne ispuštaju sitna čestice u okoliš poput asfalta u koji je ugrađena guma. Već se koriste na brojnim lokacijama diljem svijeta (Velika Britanija, Bahrain, Australija…), a nerijetko i kao privatne ceste te parkirališta. Plastični putovi traju duže te imaju manje pukotina od onih napravljenih uobičajenim asfaltom. Sa svakim kilometrom ovih cesta iskoristi se ekvivalent više od 750 tisuća jednokratnih plastičnih vrećica. Revija HAK
Gljivica, nazvana Parengyodontium album, otkrivena je među tankim slojevima drugih mikroorganizama koji žive u i oko plutajućeg ‘otoka’ plastike na sjevernom dijelu Tihog oceana. To je četvrta poznata gljivica, koja živi u moru, a sposobna je konzumirati i razgraditi plastični otpad, i to posebice vrstu plastike od koje se izrađuju boce za vodu i vrećice, što je ujedno i najrašireniji oblik plastičnog otpada koji onečišćuje oceane. Otkriće ovih gljivica može biti važan obrat iako je prepuštanje morskim mikroorganizmima da riješe plastični otpad zasad vrlo spor način. Laboratorijski uzgojeni P. album razgrađuje komad UV tretirane plastike brzinom od otprilike 0,05 posto na dan. Green
Jasno je da se ne može pronaći jedinstveni postupak za depolimerizaciju, jer svaka je plastika napravljena od drugačijeg polimera, sintetizirana iz drugog monomera. Usto treba znati da postoje, u kemijskom smislu, dvije vrste umjetnih polimera, kondenzacijski i vinilni (ili adicijski) polimeri. Prvi se mogu, barem u načelu, depolimerizrati vodom, dok kod ovih drugih, vinilnih polimera, voda ne pomaže.
Zahvaljujući rezultatima deset tisuća kompjutorskih simulacija, autori novijeg rada došli su do zaključka da bi cijena stirena (produkta pirolize polistirena) proizvedenog u pogonu kapaciteta 120 tona na dan bila točno 2,09±0,21 dolara po kilograma, što je otprilike dvostruko više od cijene stirena na tržištu (1,0 – 1,3 USD/kg). Ta konstatacija ne zvuči dobro, no treba uzeti u obzir da se opisanim postupkom dvostruko smanjuje emisija ugljikova dioksida u usporedbi s najjednostavnijom metodom zbrinjavanja polistirena, naime spaljivanjem. Kada se i to uzme u obzir (jer se emisija CO2 plaća!), stiren proizveden od otpada mogao bi konkurirati onom proizvedenom iz nafte. Nenad Raos za Bug.
“Znamo da milijuni tona plastičnog otpada ulaze u naše oceane svake godine, no ono što nismo znali jest koliko tog onečišćenja završi na oceanskom dnu”, rekla je jedna od autorica izvješća, koje su izradili Csiro i Sveučilište u Torontu. S obzirom na to da se očekuje udvostručenje korištenja plastike do 2040., za zaštitu morskih ekosustava i životinjskog svijeta ključno je razumjeti kako i gdje se otpad premješta u oceanu, tvrde znanstvenici. Onečišćenje plastikom na morskom dnu moglo bi biti 100 puta veće od količine plastike koja pluta na površini. Prema rezultatima, oko pola (46 posto) procijenjene plastične mase se nalazi iznad 200 metara dubine, a ostatak se proteže sve do 11.000 metara. Index
Osvajanje ovoga Guinnessovog rekorda nikome nije ostalo u lijepom sjećanju, a nakon 1988. ova je natjecateljska kategorija ukinuta iz sigurnosnih razloga. Davne 1986. godine u Clevelandu, u američkoj državi Ohio, istovremeno je u zrak pušteno 1,5 milijuna balona koji su ‘ugušili’ grad i okolicu. Hladna fronta u kombinaciji s kišom uzrokovala je spuštanje balona dok su još bili napuhani. Rekordna brojka plastičnih, napuhanih balona jednostavno je “poklopila” grad, uzrokujući prometne nesreće, zatvaranje obližnje zračne luke, manje poplave po ulicama jer je došlo do začepljenja uličnih odvoda… Green
Ova sitna zagađenja, koja potječu iz raznih izvora, postaju smrtonosna prijetnja morskim predatorima, otkriva istraživanje Convex Seascape Survey. Najugroženiji su zapravo predatori, koji se hrane i biljkama i životinjama, ali i oni koji se hrane algama i travama na morskome dnu, kao što su rakovi, morske zvijezde, morski krastavci pa čak i lignje. Prema znanstvenicima, ključna strategija za suzbijanje ovog problema je smanjenje proizvodnje plastike, posebice jednokratne, te ulaganje u infrastrukturu upravljanja otpadom. (Green)
Tijela Europske unije postigla su privremeni dogovor o novom zakonu koji bi mogao zabraniti jednokratnu plastiku za voće i povrće u supermarketima. Ciljevi dogovora uključuju smanjenje ambalažnog otpada za 5% do 2030. i 15% do 2040. godine te poticanje recikliranja svih vrsta ambalaže do 2030. Čelnici EU ističu da je ovaj korak ključan u suočavanju s rastućim problemom ambalažnog otpada. (Lider)
Svi danas pričaju o mikroplastici iako su za plastične vrećice znale i naše bake, ali bilo ih je mnogo manje nego danas: u posljednjih pola stoljeća proizvodnja umjetnih polimera povećala se šesterostruko, od 51 na 311 milijuna tona godišnje, a za deset godina povećat će se – ako se tako nastavi – još dvostruko. Najlakše rješenje za zbrinjavanje milijuna tona plastičnog otpada je pretaljivanje, ali ne može se sva plastika pretaliti, a ona koja se može, pretaljivanjem gubi na kvaliteti. Treba, jasno, pronaći kemijski postupak za razgradnju plastike, po mogućnosti takav da se od nje – depolimerizacijom – dobivaju početni produkti, monomeri, kako bi se od njih mogla opet proizvoditi ta ista plastika. Svaki problem, ma kako složen bio, može se riješiti tako da ga se razloži na manje probleme, na posebna pitanja. Upravo su to napravila petorica kemičara iz Irske i Španjolske. Koji bi bio rezultat šire primjene njihovog pokusa? Milijunske uštede, da ne govorimo o koristi za okoliš i budućnost našeg planeta. Detaljnije pojasnio Nenad Raos za Bug.