Vedrana Rudan: Naslovnica - Monitor.hr
29.06.2019. (12:30)

Fishing for Compliments

Vedrana Rudan: Naslovnica

Napisala sam autobiografiju i za naslovnicu odabrala fotku poljskog umjetničkog fotografa Kamila Szkopika. Ljudi koji me vole su užasnuti. “Kao da si mrtva.” Kao da sam mrtva? Imam sedamdeset godina. Na fotki izgledam kao da imam sedamdeset. Bila sam sigurna da ću umrijeti prije nego završim knjigu, presretna sam što se to nije dogodilo. I sad mi kći govori kako na naslovnici izgledam “poput leša”. Ni ja u tridesetoj nisam znala da su ljudi u sedamdesetoj ljudska bića. A jesmo. I ne trebamo se sakrivati. Žena koja u vas gleda, to sam ja. Ja stara. Ja umorna. Ja sita života i sretna što sam živa – piše autentična Vedrana Rudan na svom blogu.


Slične vijesti

21.08. (22:00)

'Da se u ovoj zemlji našlo par ljudi više kojima se nije problem zamjeriti nekom, sad ne bismo imali eko-bombe po Hrvatskoj'

Preselila se na područje bez signala, ali se potrudila da znamo prepoznati signale ljudskosti i neljudskosti

Rudan je znala biti kritična prema svima, ali one prezrene i slabije je držala blizu sebi kao amajliju. Znala je i njih opaliti svakakvim vokabularom, ali kroz svoje javno djelovanje na konstantnom nišanu su joj bili moćnici u bilo kojem smislu. Nakon vijesti o njenoj smrti, javili su se razni koji će pristojno apostrofirati njenu izravnost, autentičnost i pravdoljubivost, ali i oni drugi koji će govoriti razne užase ispod svake civilizacijske razine. Neki mediji će sa zadovoljstvom prenijeti verbalne ispade ovre druge skupine “ljudi” u sladostrašću prema klikovima i čitanosti. I to je svojevrsni Vedranin poklon za rastanak: osvijestila nam je koje osobe i koje medije treba izbjegavati. Oni koji pljuju na nekog u vrijeme žalovanja i oni koji prenose tuđu pljuvačinu u vrijeme žalovanja – sigurno ne pate od viška suosjećanja, nego samo od viška koristoljublja. Zoran Tučkar za Ravno do dna

19.08. (01:00)

Uho, grlo, nož

Ludo hrabra i bez kalkulacija: Kako regija pamti Vedranu Rudan

  • “Mene u životu nije vodila hrabrost, nego bezobrazluk“. Najbolje od Vedrane Rudan (Index)
  • Vedranin dom: Kuća u Rijeci stara 400 godina bila je ispunjena smijehom (Index)
  • Miljenko Jergović: Bili smo u groznim odnosima, ali nije mi to smetalo. Bila je ludo hrabra, objave joj posvetili i drugi (Index)
  • Oglasio se i Vučić: Njezine riječi nisu kucale prije ulaska, išle su ravno u srž, imala je ono što sam uvijek poštovao kod ljudi – hrabrost reći što misli, bez kalkulacija i bez straha od toga kome će se zamjeriti. Vjerujem da bi i na ovo imala prigovor i da bi gotovo sigurno napisala kraće (Dnevnik)
18.08. (19:00)

Djevojko u zagrljaju metastaza, zbogom

Posljednja kolumna Vedrane Rudan: Medicinske sestre odahnut će kad izdahnu

Pitam koliko su plaćene iako osjećam nelagodu kad misle da mi moraju odgovoriti. O njihovim plaćama nitko ne piše, ne snimaju se TV emisije. Hrvatske medicinske sestre štakori su koji smetaju na putu. Ipak, čula sam, mjesečno primaju od 1200 do 2000 eura. Ima tu i prekovremenih.

Ona jučerašnja priča iz bolnice ne ide mi iz glave. Ne znam je li sretna ili stravična. Doktorica Ivana je pukla. Nije više mogla izdržati patnje svojih kolegica. Smjene od sedam do 19 pa od 19 do 7… nikad kraja.

Unajmila je brodicu, glazbu i pozvala na jednodnevni izlet kolege koji su mogli doći. Plesalo se, pjevalo, smijalo. Između Cresa i Krka Jadranom je plovio brod veselja.

Trebaju li hrvatski građani šutke gledati kako njihove najdraže čupa rak iz života, a njihovu dječicu davi u zagrljaju sestara?

Svi mi koji smo čuli Ivaninu priču plačemo nad životom robova u našim bolnicama. To neće pomoći ni Ivani kojoj je puklo srce, ni nama ni njima… Objavljeno krajem srpnja na blogu Rudan.info

18.08. (12:36)

Otišla na područje bez signala

Preminula književnica i kolumnistica Vedrana Rudan

U 77. godini života preminula je hrvatska književnica i kolumnistica Vedrana Rudan, rođena 1949. u Opatiji. Bila je prepoznatljiva po britkom, provokativnom stilu, crnom humoru i beskompromisnom komentiranju politike, društva, braka i položaja žena. Predavala je jezike, radila u medijima i na radiju, a književni uzlet ostvarila je 2002. romanom Uho, grlo, nož. Autorica je brojnih prevođenih romana (Ljubav na posljednji pogled, Dabogda te majka rodila, Doživotna robija) te zbirki kolumni (Zašto psujem, Umrijeti bez stresa). Unatoč teškoj bolesti, do kraja je zadržala svoj specifični cinični i autentični izraz. Index, HRT

23.04. (22:00)

Stara koka, dobra juha

Rudan: Kako ćopiti muškarca nakon sedamdesete

Potreba žene za muškarcem zadnja umire. Mnoga su naučna istraživanja pokazala da su žene najpoželjnije kad navrše sedamdeset. Ima tisuću načina kako osvojiti jackpot. Kad je ponuda velika, izbor je težak. Zato lovkinje na muško međunožje ostaju depresivne i same. Praznici su krizni dani. Prići mu odlučno sa stopalima u obliku kugle utrpanim u štikle u obliku gondole nije ugodan poduhvat. Kosti bole, a tijelo zove.

Masnim prstima lupala je Mara po mobitelu. Jutros joj je moj susjed rekao, dobar dan, ona je sigurna da je želi ali joj se ne javlja jer je stidljiv, muškarci koji nas ne žele ili su stidljivi ili pate od erektilne disfunkcije, ne znaju oni da bismo mi to lako riješile, a mi krivo shvaćene umiremo željne kurca. Zašto ne postojimo ako na nas ne slini mužjak iz susjednog dvorišta?

Nisam joj to rekla. “Postoji i život bez muškarca. Odjebi taj mobitel. Što mi dobivamo uvlačenjem veprova u naše torove? Kuhaj, peri, peglaj, pokušavaj spužvu pretvoriti u granit. Odustala sam. Preskup je to gušt…”

“Ne radi se o guštu… Ako žena svijetom baulja sama, šalje poruku. Nitko me neće. Žena vrijedi onoliko koliko se muškaraca mota oko nje ili meškolji pokraj nje ili čeka na ručak sa hladnim pivom na dlakavom buretu.” Vedrana Rudan za svoj blog

23.03. (23:00)

Rat nije nikada ni prestao

Rudan: Oni koji i mrave gaze

Otkad živim u ratu, jesam li ikad živjela u miru, pitam se postoji li individualna ili ipak samo kolektivna krivica. Sve češće ljudi spominju kolektivnu krivicu. Laķše je sebe u ratu gledati kao žrtvu nego kao zločinca. Valjamo se u takvom zlu da nam je alibi potreban poput čaša krvi vampiru. Zato se mnogi pitaju jesu li ljudi kolektivno zlo koje nam je uklesano u gene ili individualna čudovišta koje zločini čine ljudima. Tko su pravi zlikovci? Oni milijuni koji istresaju bombe, sad već i ne birajući cilj, ili su zločinci svi koji ubijaju ne pitajući se postoji li uopće razlike između kolektivnog ili individualnog zločina? Koga briga. Važno je da se svijet pretvorio u “pakao” i da će nakon nekog vremena opet postati “dobar”. Kad je to svijet konačno prestao biti dobar i kad je zauvijek otišao u pakao? Vedrana Rudan za svoj blog

06.01. (12:00)

Nagradna upala pluća

Nagradna igra Hrvatskog radija izazvala reakcije: Javna sramota javnog medija

Hrvatski radio slavi stoti rođendan. Treba nagraditi svoje slušatelje koji su i obavezni pretplatnici. I bi tako. U centru Zagreba postavljen je šator, odabrani “sretnici” trebali su samo držati dlan na plastici, tko ostane jedini dobiva 10.000 eura. Pobijedila je žena koja je 14 sati smrznuta držala ruku na ledenom balonu. Već viđeno u filmu “I konje ubijaju zar ne?” Prostačko iživljavanje nad sirotinjom, ponižavanje ljudi pred kamerama i prolaznicima, proslava fešte koja može pasti na pamet samo bolesnom umu ili biću bez empatije – kaže Vedrana Rudan za svoj blog. Glavna urednica Hrvatskog radija Eliana Čandrlić Glibota izjavila je da “zaista navijaju za sve”, da je “jako hladno” i da “nije lako niti šetati, a kamoli stajati na mjestu”, čime se javni servis pozicionirao kao empatični promatrač vlastitog eksperimenta nad ljudima koji su pristali na poniženje da satima drže ruku na plastičnoj kupoli usred centra Zagreba jer im je potreban novac – kaže pak Nataša Škaričić za Novosti.

13.12.2025. (08:00)

Kako preživjeti pakao kad ti vodič drži stetoskop

Rudan: O bogovima

Nisam se bojala fajta. Vukla sam se po sudovima, pravda je bila na mojoj strani tako da me pobjede nisu ni čudile ni veselile. Ne kažem da sam uvijek bila u pravu. Prijetili su mi mnogi, to sam doživljavala kao nešto što ide uz posao i nisam se bojala. Danas se bojim. Prvi put u životu ja se bojim. Ne smrti nego doktora. “Koja budala vam je rekla da se zračite”, pitao me jedan od uglednih zagrebačkih onkologa? “Proći ćete kroz pakao, slušajte me dobro, pakao”, dodao je. Imao je pravo. Ja ipak ni godinu i pol kasnije ne mogu sebi objasniti njegov zluradi, prijeteći ton.

Trebam li zaista zaboraviti i shvatiti kako je moguće da te kemoterapija gotovo ubije, nažalost te ne ubije, isprike nema. Ti se gotovo mrtva šališ i smiješiš jer što ako o tome napišeš tekst? U Zagrebu mi je liječnik ispričao vic ili “vic”. “Znate li koja je razlika između liječnika i Boga? Bog zna da nije liječnik.” Sigurna sam da ću zbog ovoga požaliti. Ili neću? Čitav moj život je bio borba. Zašto bih pred kraj života bila ovca? Ali da se bojim svojih krikova u gluhoj noći… Bojim se. Vedrana Rudan za svoj blog

13.09.2025. (13:00)

Oni uvijek znaju što je najbolje za njih

Rudan: Kad su moja djeca bila djeca

Moj sin je prije prvog ulaska u školu morao otići na liječnički pregled. Nadrkana doktorica rekla mu je da se svuče. Jadničak se gol tresao poput šibe i gledao me ispod oka. “Krenut ćeš u školu. Raduješ se školi?” Šutio je. “Zašto šuti?” “Ne znam.” “Smiri se, ajmo na posao.” Vještica je ispod stola izvukla štapinu i uperila je na ogromno slovo A….

Dok sam na njega navlačila odjeću i smirivala ga, doktorica je tresnula pečat na komad papira, uvalila papir u plavu kuvertu i uručila mi pismo. “Ovo dajte njegovoj drugarici.” Prošlo je šest mjeseci, drugarica me pozvala na razgovor. “Čujte, promatrala sam Slavena, jako je visok, mislim da može normalno pratiti nastavu iako ponekad djeluje odsutno, stavit ću ga u zadnji red da ne smeta drugoj djeci”. “Zašto je u prvom redu?” “Nije vam doktorica rekla?” “Ne.” “Napisala je da nije sposoban pratiti nastavu i da mu treba posebna pažnja.” Jadno moje dijete. U međuvremenu je završio dva fakulteta, jedan u Beču drugi negdje u Americi, sve sam njegove diplome i uspjehe zaboravila, ali vješticu u bijeloj kuti neću nikad. Vedrana Rudan se prisjetila prvog dana škole svoje djece…

27.08.2025. (01:30)

Kći mu širi 'bratstvo i jedinstvo'... jer, ona smije

Rudan: Ceca iz Benkovca

Mora da jadnom Gendi nije bilo lako, dobro da je njegovo dragovoljačko, ustaško srce izdržalo taj udarac. Heroj sigurno pojma nije imao čime mu se kći bavi. Još kad je izjavila da je to okej jer nju ćaća nikad nije učio da mrzi druge i drugačije, ili tako nekako… Drugim riječima, dragovoljac Genda ispod svoga krova drži žensko čeljade koje širi bratstvo i jedinstvo. I to je čeljade još živo. ?! Doduše, izbrisalo je sve svoje nastupe. Naravno da imam njene fotke, cura zaista izgleda poput Cece, polugola, griva na glavi, srpski govori bolje nego Šešelj, a pjeva bolje nego Ceca. Što misliti o heroju Gendi koji je i danas marširao Benkovcem sa svojim pajdašima protiv one jugoslavenske gamadi koja bi tamo nešto glumila umjesto da doma boga moli. Glasno je urliknuo tako da ga ceo svet i čuje i razume da za jugoslavenski ološ u Benkovcu pa ni u čitavoj Hrvatskoj neće biti mjesta. Benkovac će, zahvaljujući Gendi i njegovim dragovoljcima, biti centar hrvatstva, katoličanstva i uvijek za dom spreman. Doduše, nije rekao ali već smo ga upoznali, Ceca će biti dobrodošla. Konačno, ipak je ona kolegica njegove kćeri, krv nije voda. Vedrana Rudan za svoj blog.