Rudan: Kako ćopiti muškarca nakon sedamdesete - Monitor.hr
Danas (20:00)

Stara koka, dobra juha

Rudan: Kako ćopiti muškarca nakon sedamdesete

Potreba žene za muškarcem zadnja umire. Mnoga su naučna istraživanja pokazala da su žene najpoželjnije kad navrše sedamdeset. Ima tisuću načina kako osvojiti jackpot. Kad je ponuda velika, izbor je težak. Zato lovkinje na muško međunožje ostaju depresivne i same. Praznici su krizni dani. Prići mu odlučno sa stopalima u obliku kugle utrpanim u štikle u obliku gondole nije ugodan poduhvat. Kosti bole, a tijelo zove.

Masnim prstima lupala je Mara po mobitelu. Jutros joj je moj susjed rekao, dobar dan, ona je sigurna da je želi ali joj se ne javlja jer je stidljiv, muškarci koji nas ne žele ili su stidljivi ili pate od erektilne disfunkcije, ne znaju oni da bismo mi to lako riješile, a mi krivo shvaćene umiremo željne kurca. Zašto ne postojimo ako na nas ne slini mužjak iz susjednog dvorišta?

Nisam joj to rekla. “Postoji i život bez muškarca. Odjebi taj mobitel. Što mi dobivamo uvlačenjem veprova u naše torove? Kuhaj, peri, peglaj, pokušavaj spužvu pretvoriti u granit. Odustala sam. Preskup je to gušt…”

“Ne radi se o guštu… Ako žena svijetom baulja sama, šalje poruku. Nitko me neće. Žena vrijedi onoliko koliko se muškaraca mota oko nje ili meškolji pokraj nje ili čeka na ručak sa hladnim pivom na dlakavom buretu.” Vedrana Rudan za svoj blog


Slične vijesti

Nedjelja (18:00)

'I Amerika srlja u balkanizaciju'

Basara: Podkastiranje

U cilju pravovremenog i objektivnog obaveštavanja javnosti moja neznatnost je tokom prvih desetak dana rata u Iranu – koji je već postao bajata vest – svake večeri gledala američke podkaste posvećene ratnim analizama.

I – šta kažem: Da li je moja neznatnost nešto saznala? Ponešto jeste. Na primer da je sindrom penzionisanih zastavnika sa TV Hepi postao globalni fenomen, što će reči da američki podkasteri – koju su za razliku od Hepijevih zastavnika listom doktori nauka, profesori univerziteta i visoki penzionisani oficiri US Army – rade isto što i srbski zastavnici: šire meku rusku i iransku moć i proriču skoru propast Amerike, kolektivnog Zapada uopšte.

Pretpostavljam da, za razliku od ovdašnjih penzionisanih zastavnika – koji sigurno rade pro bono, za čast otečestva, slavu panslavizma i da bi ih se setili za Dan bezbednosti – pomenute podkast persone dramatis dobijaju pristojnu nadnicu. Da li mesečnu, da li po komadu, to ne znam. Jeste da svi ti profesori i penzionisani pukovnici navraćaju vodu na rusku i iransku vodenicu i da popreko gledaju na Ameriku, ali svi su Amerikanci i svi se ko pijani plota drže američkog (izvanrednog) pravila „Ako nešto radiš dobro, onda to nemoj raditi za džabe“. Svetislav Basara

Subota (10:00)

Svi bi da je prvo njihovo dvorište očišćeno

Jergović: Kolinda gradonačelnica

Nakon što su mu propali pokušaji s Davorom Filipovićem, nećakom sarajevskog komunističkog glavešine, pa s Mislavom Hermanom, čija je mama hadezeovka po povoljnoj cijeni sređivala lažne invalidske mirovine, te je za to bila i pravomoćno osuđena, ideja Andreja Plenkovića da pokuša s Kolindom Grabar Kitarović na svoj je način genijalna. Kroz nju je, naime, kroz tu ideju, progovorilo nešto što vrhovniku inače kronično nedostaje: osjećaj za povijesni trenutak. Naime, Kolinda se na hrvatsku političku scenu 2026. izlazi kao inačica Jakova Jozinovića. I kao što je Jakov samo s jednom ili dvije svoje pjesme, lišen izraženijeg pjevačkog umijeća i s držanjem utjelovljene AI, postao hrvatski i regionalni pjevač nad pjevačima, tako bi, dobro to zamišlja Plenković, a meni dojavljuje moja mila crvica iz njegova prefrontalnog korteksa, Kolinda lako mogla postati zagrebačka gradonačelnica.

U povijesti političkih borbi nije, istina, zabilježeno da je netko prvo bio predsjednik države, a onda gradonačelnik. To je pad s konja na magarca, ili da ostanemo rodno korektni, s kobile na magaricu. Ali Kolinda je, kao i Jakov Jozinović, genijalno je to Andrej Plenković shvatio, slobodna od kronoloških opterećenja. Ona se, vođena šunjatom, ničega ne sjeća, i umije svoje poklonike navesti da se više ni oni ne sjećaju. Pa ako već nije mogla doći na čelo Nato saveza, onda neka bude zagrebačka gradonačelnica. Miljenko Jergović za svoj blog.

Petak (19:00)

Ti pripravnici nikako da nauče

Ivančić: Njonjim tim

Svake godine u travnju predsjednik Sabora Republike Hrvatske isporuči nekoliko kapitalnih uopćenosti povodom Jom Hašoe, Dana sjećanja na žrtve holokausta. Domaći živalj se već navikao: iz trave izniknu kukurijeci i visibabe, procvjetaju trešnje i bademi, Njonjo Jandroković zatuli o pogubnosti fašizma i obavezi da mu se zajednički suprotstavimo… stiglo je proljeće!

“Zašto nas Njonjo Jandroković 13. travnja, na Jom Hašou, upozorava da ‘ravnodušnost nikada ne smije imati mjesto u našem okruženju’, a nije to učinio tri dana ranije, 10. travnja, kada je ravnodušnost, ispada, morala imati mjesto u našem okruženju?”

“Zašto bi to činio 10. travnja?” začudio se nadređeni.

“Zato što je 10. travnja, na dan uspostave Endehazije, u mome rodnom gradu, Splitu, organiziran upečatljiv fašistički miting”, rekao je pripravnik, “s razvijenim crnim zastavama i postrojenim crnokošuljašima, s govornicima koji su bez kraja i konca uzvikivali ustaški pozdrav, te proklinjali Srbe i ‘neprijatelje Hrvatske’. A predsjednik Sabora ne samo da je to ispratio ravnodušnom šutnjom, nego su članovi njegova HDZ-a oduševljeno prisustvovali spomenutom skupu u sastavu službenih delegacija, kako gradskih i županijskih, tako i onih državnih, ne izustivši, dakako, ni jedne prosvjedne riječi… Po kojem rezonu dakle Njonjo Jandroković spava 10. travnja, a 13. travnja nas zove da ‘budemo budni’?”

“Što je tebe briga kad predsjednik spava?!” podigao je glas nadređeni… Viktor Ivančić za Novosti.

Petak (09:00)

Sveti suzdržaj: Ako ne uđe, nema zločina

Andrassy: Ako su kontracepcijske tablete oružje za izvršenje ubojstva, onda su oružje i kondomi

Tko je Ivan? Nemam pojma, znam samo da je odlučio iskoristit blagodati interneta na krivom mjestu, a mjesto je objava o kontracepciji i mitovima koji ju okružuju. Objava je informativnog karaktera, s uključenim činjenicama koje isključuju mitove i bapske priče – kaži nam, Ivane, pobratime mio. Kontracepcija je, kaže Ivan, UBOJSTVO nerođene djece. Znamo, naravno, vi ste protiv pobačaja – to je vaše pravo koje apsolutno podržavamo, pa predlažemo da ga, ako se ukaže prilika, u potpunosti iskoristite i ne pobacite. Ono što ne znamo je zašto biste ikome oduzeli priliku da kontracepcijom spriječi potencijalni pobačaj – znate da će neke trudne žene sigurno odlučit da ne žele rodit jer u zakonu piše da na to imaju pravo, pa ako netko želi poduzet korake koji onemogućuju začeće, zašto im želite uskratit hod za odgovoran život? Andrea Andrassy za Miss7.

11.04. (22:00)

Stranka koja voli sve što vole mladi (ali samo ako prođu prag)

Krušelj: Objektivno gledano, politički liberalizam u Hrvatskoj doista nema šansi za ponovni uzlet

Hrvatsko je biračko tijelo rascijepljeno između desnih i lijevih opcija, tako da ne može dobiti podršku koja bi HSLS-u omogućila da ozbiljnije odlučuje o formiranju vlasti i smjerovima hrvatskog razvoja. Prosječni građanin ne cijeni liberalne opcije kojima bi glavne točke trebale biti političke, ekonomske, manjinske, vjerske, seksualne i sve ostale slobode. Dokaz je tome i činjenica da izvorni HSLS u sebi sadrži i pojam „socijalno“, jer je strahovao da je čisti liberalizam odmah osuđen na propast. Građani, naime, svoju naklonost dijele između nacionalističke retorike i populističkih mjera, što je HDZ doveo gotovo do savršenstva, s jedne strane, ili socijalnih programa i građanskih vrijednosti, na kojima bi se barem trebao zasnivati SDP, s druge. HSLS u tome jednima ili drugima, ovisno o ponudi, može postati manjinski partner samo ako je to brojčano nužno. Željko Krušelj za Danicu podsjeća na nedavni Hrebakov ultimatum za ostanak u koaliciji.

11.04. (20:00)

O, kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam...

Dežulović: Zbogom, Žeki

Bila je to naša mala igra, naš tajni tango argentino, osam koraka naprijed, ocho – plava koverta, tvoja tužba, prvo ročište, moj iskaz, tvoj odvjetnik, pa tvoj iskaz, moja odvjetnica, sudski zapisnik – a onda sinkopa, prvostupanjska presuda, gancho, okret, tvoja žalba na presudu i sve ispočetka, lice uz lice, sjedinjeni u jedno tijelo, kao “izraz onoga što pjesnici pokušavaju izraziti riječima”, kao “vjera da borba može biti svetkovina”, kako je naš tango jednom zapisao Jorge Luis Borges.

Kažu mi prijatelji, pobijedio si, ali meni, Žeki, ovo je Pirova pobjeda, moja bitka kod Herakleje, nakon koje se kući vraćam sam, “bez ijednog vojnika”, bez tebe, bez sebe: ja sam ostao tamo, na onoj našoj klupi na drugom katu, poput napuštenog psića, čekajući da se pojaviš na dnu hodnika sva u plavom, pa da se otvore vrata naše sobe 29 i začuje glas sudske službenice, “Markić, Dežulović” Boris Dežulović za Novosti.

07.04. (13:00)

Minuta šutnje za pokisle i one koji su zapeli u gužvi

Andrassy: Zašto im nitko nije javio da će padat? Javljeno im je, ali ljudi sve češće odbijaju čitat vijesti

“Prvi glas”, kaže i ljuti se što joj nitko nije javio da stiže oluja i/ili radovi zbog kojih će dionica kojom putuje na posao bit zatvorena, a pokušali su joj javit, samo nije htjela slušat. Jasno mi je da se ljudima ne da čitat o ratovima, poskupljenjima i svim ostalim ružnim temama koje kvare dan, ali svejedno moraš znat barem osnove o stvarima koje se događaju – ako ne u cijelom svijetu, onda barem u vlastitoj državi. “Nema šanse”, kaže moja prijateljica koja u autu panično prebacuje radio stanicu čim vijesti krenu, a uvijek se iznervira kad ju dočekaju i na drugim stanicama jer uvijek idu na puni sat i na pola istog. Uvijek tri kratke vijesti, uvijek s vremenskom prognozom odmah nakon njih, ukupno dvije i pol minute života, uvijek NEĆU. Andrea Andrassy za Miss7

05.04. (20:00)

Postavljaju prava pitanja

Dežulović: MUP i muplji

Kada Informer javi da je “policija upala u prostorije Rektorata Beogradskog univerziteta i tamo pronašla rektora Vladana Đokića u njegovoj kancelariji”, ili se upita “šta prorektor traži ispred Rektorata?” – ili, nemam pojma, “šta belgijski ambasador radi na sastanku rektora sa ambasadorom Belgije?” – vama je možda glupo, ali Informerovoj publici sve je jasno…

Ako ste sada ubeđeni da ste videli i pročitali sve, sačekajte još sat-dva: ni dva sata kasnije, naime, reporteri Vučićevićevog Informera uspeli su nakon iscrpljujuće potrage da lociraju i – prorektora Nebojšu Bojovića. “Kada je video našu ekipu i reporterku prorektor je krenuo da beži, odbijajući da odgovori na pitanje šta traži ispred Rektorata!” javio je Informer. “Uhvatili smo i njegov izraz lica koji govori da se ovome uopšte nije nadao!”

I zaista, ko bi se uopšte nadao prorektora pronaći ispred Rektorata? Bojović je mislio da je tu potpuno siguran, ali znate kako kažu pajtonovci: niko ne očekuje španski Informer! Da, pardon, srpsku inkviziciju. Boris Dežulović za Novosti.

05.04. (16:00)

HSDZP

Krušelj: Je li moguća velika koalicija HDZ-a i SDP-a?

Iako pokušava ponešto relativizirati ogromne probleme, ponegdje unijeti i koje zrnce optimizma, razumljivo je da se Vlada nalazi pred svojevrsnim zidom. Ni hvale vrijedne piarovske vještine, jedino čime se Plenkovićev kabinet može istinski pohvaliti, puno ne pomažu. Što god Banski dvori učine, može rezultirati negativnim rezultatima. Šarena Vladina laža o stalnom rastu plaća i mirovina u aktualnoj zbilji postaje tragikomična. Hrvatska je i prije drastičnog rasta energenata stekla neslavnu titulu šampiona inflacije u konkurenciji preostalih 26 zemalja Europske unije.

Plenkoviću je, nema dvojbe, jako uzdrman piarovski građen status “velikog i nepokolebljivog Europejca“, predodređenog da jednog lijepog dana ipak osvane u vrhu bruxelleske administracije. Zato panično razmišlja o tome kako da promijeni karijerni imidž koja ga neumoljivo sustiže, ali i primiri nezadovoljstvo hrvatske javnosti. Navodno bi mjesta potpredsjednika Vlade bila ponuđena oporbenim čelnicima Siniši Hajdašu Dončiću i Sandri Benčić.

S njima bi mogao dugoročnije vladati bez kamena oko vrata kakvim se pokazao Domovinski pokret. Ovih je dana opsežni tekst na tu temu objavio tjednik 7dnevno, zasnovan na insajderskim informacijama iz vrhova vladajuće stranke. Kako je riječ o tabloidu desne orijentacije, mnogi su na to samo odmahnuli rukom. Javna je tajna, međutim, da Plenković u neformalnim razgovorima sa svojim najvažnijim suradnicima, ali i s pojedinim oporbenim dužnosnicima, spominje upravu tu mogućnost. Željko Krušelj za Danicu

05.04. (12:00)

Sve isto, samo s manje oduševljenja

Dežulović: Kratka povijest najboljeg od svih mogućih svjetova

Kad se, međutim, točno i okruglo pedeset godina kasnije, prošle subote 28. ožujka pred splitskom lukom ukazala divovska silueta nuklearnog nosača aviona USS Gerald R. Ford, najvećeg ratnog broda ikad sagrađenog – desetak metara dužeg i od stare Saratoge – nije više bilo ni Hajduka u četvrtfinalu Kupa prvaka ni znatiželjne djece da se potrpaju u čamce za obilazak plovećeg Disneylanda s čokoladicama, žvakaćim gumama i Pall Mallom bez filtera. Posada američkog orijaša ovoga puta, naime, nije u Split stigla položiti vijenac partizanskim mornarima, u misiji održavanja prijateljskih odnosa s malom svjetskom nesvrstanom silom, već na “redovno održavanje i kraći odmor”, nakon misija u Karipskom, Crvenom i Sredozemnom moru, usidren pred obalama Venezuele i Bliskog istoka.

A nije, istina, ni prvi put: nosaču aviona Gerald R. Ford ovo je već treća posjeta Splitu, uplovljava on u ovdje redovno kao kakav talijanski kruzer, pa je tako pred splitskom lukom bio usidren i pola godine ranije, prošle jeseni. Pedeset godina kasnije, shvatili ste, američke pizdarije već odavno imamo i kod kuće. Sve otkako živimo u svijetu Coca-Cole, najboljem od svih mogućih svjetova. Boris Dežulović za N1