Alić: Političari su opsjednuti osjećajem moći. Trebali bismo ih prestati pratiti - Monitor.hr
15.12.2022. (10:00)

O državnicima novog kova

Alić: Političari su opsjednuti osjećajem moći. Trebali bismo ih prestati pratiti

Političari su opsjednuti jer im šutnja građanstva i pokupovani mediji daju osjećaj beskrajne moći. Zaslijepljeni šutnjom svojih naroda oni ne vide dalje od kamera i mikrofona. Žive u svijetu svojih izjava. Da bi se danas preživjelo potrebno je držati medijsku dijetu. Predsjednicima ‘ovoga’ ili ‘onoga’ treba zavrnuti medijsku pipu. Život se ionako događa negdje gdje nema politike. Svakom predsjedniku ove ili one državice treba njegovim dolaskom na vlast pokloniti televizijski kanal i dežurne ekipe novinara. Predsjednici bi tako bili sretni gledajući svoje izjave, a građani bi biti sretni jer bi mogli zaobilaziti te kanale. Sveprisutni i svezabrinuti predsjednici tako bi, gledajući sami sebe, možda mogli doći do svijesti o svom parazitskom odnosu prema narodu kojemu su se popeli na čelo. Sead Alić za Visoko.


Slične vijesti

Danas (08:00)

Naprosto nismo dostojni takve veličine

Krušelj: Plenkovićevo ruganje demokratskim standardima postaje glavna prijetnja opstojnosti pravne države

Hrvatska je danas na osjetno nižoj razini demokratskih standarda nego je bila u trenutku Plenkovićeva ulaska u Banske dvore. Vraća se, štoviše, na krajnje problematičnu praksu upravljanja državom u 1990-im godinama, obilježenu traumatičnim ratnim okolnostima. Najveći je apsurd spoznaja da se tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, čije su formalne ustavne ovlasti, još više realni utjecaj, nadmašivale aktualne premijerske, ustručavao povlačiti destruktivne političke poteze kakvim se ponosi Plenković. Unatoč svojim autoritarnim sklonostima, Tuđman nije prakticirao javno bahaćenje i ponižavanje oporbe, ali i podcjenjivanje intelektualne razine običnih građana. Premijerova je karijera, kao i patološka potreba da pobjeđuje i kad nema nikakvih argumenata, daleko iznad svih stranačkih interesa, a nerijetko i onih državnih. Željko Krušelj za lokalni medij.

Danas (08:00)

Taylor vs traktor

Starešina: U izbornom konceptu politike bez sadržaja Taylor Swift važnija je od Joea Bidena

Mnogi bi današnji političari željeli da im Taylor dobije izbore. Njezinu je pomoć još lani prizivao kanadski premijer Justin Trudeau, a za Taylor je neoprezno i bez pitanja ovih dana posegnuo i Peđa Grbin stavivši njezin – umjetnom inteligencijom malo modificirani – poster i glazbeni hit u službu SDP-ove kampanje, smetnuvši s uma da je za to potrebna suglasnost i da autorska prava imaju cijenu. No što znači Taylor kao zaštitno lice izborne kampanje – od Joea do Peđe? Znači da politika gubi sadržaj u korist popularnih maskota. Europa, na razini EU-a, a još više na razini država članica, srećom, još nije toliko napredovala prema tejlorizaciji politike. Ali je blizu. No Europa je u ovoj izbornoj supergodini preplavljena drugim T. Traktorima, odnosno prosvjedima farmera. Zatečen epidemijom traktorijada, trenutačni establišment nastoji im zalijepiti etiketu ekstremista. No ekstremizam se obično baš ne vozi na traktorima. Traktorijade su ponajprije odgovor ‘baze‘ na tejlorizaciju političkog mainstreama. Višnja Starešina za Lider

Jučer (20:00)

Treba realnosti pogledati u oči

Dežulović: Sretna Nova 2081.

Prošlogodišnji Advent u Zagrebu, a potom i doček Nove godine na Trgu bana Jelačića, bili su top temom hrvatskih društvenih mreža i internetskog podzemlja, gdje je zbog velikog broja dobro raspoloženih tamnoputih stranaca – uglavnom, jasno, stranih radnika, među kojima su najbrojniji bili nepalski dostavljači, te indijski bauštelci, bangladeški vozači i filipinske sobarice – adventski sajam nazvan “Adventom u Katmanduu”, a fešta na Trgu “nepalskom Novom godinom”.

Tradicionalni nepalski hinduistički kalendar Bikram Sambat, međutim, ne samo da Novu godinu – Navavarshu – računa već u travnju, nego vrijeme broji cijelih pedeset sedam godina ispred gregorijanskog, pa će u Nepalu i Indiji za mjesec-dva već biti dočekana 2081. godina. Tradicionalno pak duhoviti Hrvati rekli bi stoga da je “nepalska Nova godina” na Trgu bana Jelačića – s hiljadama veselih, raspjevanih i rasplesanih tamnoputih “čudnih ljudi čudnog imena” na dvosatnom godišnjem odmoru na Jelačićevu placu – kalendarski točno to: slika Hrvatske kakva će izgledati 2081. godine. Naravno da je budalaština. Hrvatska će tako izgledati dosta prije 2081. godine. Mnogo, mnogo prije. Boris Dežulović ukazuje na nedostatke strategije za promjene koje se već događaju, za Novosti.

Prekjučer (20:00)

Šta je ovo, sami in memoriami

Basara: Pero s bivšega svijeta

Mašinski inženjer po obrazovanju, Pera je započeo novinarsku karijeru kao najuticajniji rok kritičar u bivšoj Jugoslaviji. Pravilo je bilo sledeće: ako ti Pera napiše pozitivnu recenziju za album, uspeo si u karijeri, ako te pak „iseče“, pametnije ti je bilo da menjaš profesiju, što su pametni i činili, mada još uvek ima onih koji pokušavaju nešto da otamburaju i da izmame poneki aplauz.

Da ima takvih uticajnih kritičara, to da, ali nije bilo, nema, niti će biti takvih koji su – bilo da su hvalili, bilo da su kudili albume (ni singlove Pera nije manisao) – pisali tako duhovito, alanfordovski, nezlobivo, a jebitačno. Odavno me je već rok bio prestao da interesuje, već sam bio popriličan čilager, ali sam povremeno po internet arhivama nalazio Perine kritike, čitao ih i valjao se od smeha.

Nije bilo javne ličnosti s kojom se Petar nije popičkao, uključujući i moju neznatnost, koju je žestoko isponapušavao kad je nešto skrenula s nekog kursa, šta li, što ne znači da dvadesetak dana posle napušavanja nismo sedeli u bašti nekog kafića i i pijuckali pivo. Kao što se pre ili kasnije mirio sa svima s kojima se karabasio, bilo je vaistinu potrebno biti povelik nitkov, pa Peri zadugo zameriti bilo šta. Tim pre što je u većini slučajeva bio u pravu. Svetislav Basara o pokojnom Peri Lukoviću

Prekjučer (14:00)

Kastracija onih na vlasti

Žižek: Julian Assange nije budala

Jedan vic iz dobrih starih dana realno-postojećeg socijalizma, savršeno ilustrira uzaludnost budala: U Rusiji, u 15. veku, jedan seljanin i njegova žena hodaju prašnjavim seoskim putem. Mongolski ratnik na konju zaustavlja se pored njih i kaže seljaninu da će mu sada silovati ženu. Zatim dodaje: „Ali pošto na zemlji ima puno prašine, dok ti ja silujem ženu ti ćeš mi držati testise, da se ne uprljaju!“ Kada je Mongol obavio posao i odjahao dalje, seljanin počne se smijati i veselo poskakivati. Zapanjena supruga ga pita: „Kako možeš tu skakati od radosti kad sam upravo brutalno silovana u tvom prisustvu?“ Seljanin odgovara: „Ali ja sam ga prevario! Muda su mu puna prašine!“

Ova tužna šala govori o nevolji tadašnjih disidenata: mislili su da zadaju ozbiljne udarce partijskoj nomenklaturi, a u stvari su joj samo malo prašili testise, dok je nomenklatura nastavila da siluje narod. Nije li današnja kritička ljevica u sličnoj poziciji? „Filozofi su do sada samo različito tumačili ovaj svijet. Stvar je u tome da ga se promijeni“. Naša verzija treba glasiti: „Kritički ljevičari su do sada samo prljali prašinom jaja onih na vlasti; poanta je da ih odsječemo.“ Assange je upravo to uradio. Slavoj Žižek za Peščanik.

Prekjučer (08:00)

Ipak nije kao Vučić

Ivančić: Veliki Lektor

Plenković se uhvatio nacionalnog identiteta kao pijan komplota. Danima već strasno uvjerava javnost u veleizdajnički karakter opozicije, jer je ova odbila podržati zakonsku zaštitu hrvatskoga jezika. Neka historijska iskustva, međutim, dosta su zloslutna. Upućuju na to da svi ti krici, jer su plodovi nacionalističkog očajanja, mogu imati zvučnu aromu predsmrtnoga hropca. Na primjer: gotovo identične riječi kakvima se danas služi Andrej Plenković, optužujući političke protivnike za kulturni zločin protiv vlastite nacije, koristio je Slobodan Milošević neposredno prije no što je svrgnut s vlasti, u oktobru 2000. godine. “Poništenje identiteta naroda”, urlao je tada srpski vođa, bit će “jedan od bitnih zadataka marionetske vlasti”. Malo nakon te dirljive lamentacije, predstavivši se jedinim vjerodostojnim čuvarom kulturne i jezične posebnosti nacije, nasuprot izrodima koji joj mučki rade o glavi, Milošević je skončao na političkom smetlištu. Polože li se nade u stanovitu povijesnu pravilnost, slična se sudbina po svemu sudeći ceri u lice i njegovu današnjem hrvatskom imitatoru. Viktor Ivančić za Novosti

Prekjučer (00:00)

Klub će jednog dana i tako morati platiti za grijehove iz prošlosti

Jergović: Velimir Zajec i pokušaj da se Dinamo izvede iz laži i vrati u vlastitu iznevjerenu pripovijest

Velimir Zajec igrao je u samo dva kluba, u Dinamu i u Panathinaikosu. Bilo bi zanimljivo znati kakva je, i postoji li, atenska legenda o Zajecu. Kakav je to lik i igrač u grčkom imaginariju, jer može biti da je drukčiji nego u zagrebačkom. U međuvremenu, u dva je navrata Zajec bio trener Dinama. Prvi put krajem devedesetih, u doba lažnoga imena kluba i mikojanovske vladavine Zlatka Canjuge, i drugi put, na vrhuncima Mamićeva cezarizma.

Današnji Velimir Zajec odavno nije više onaj Zajec iz 1982. Drugi je to neki čovjek, koji samo imenom i uspomenom na mladost podsjeti na njega. Ne vladamo mi u potpunosti ni svojim biografijama, a ni legendama o sebi. Ponešto nam je naprosto naklonošću sudbine darivano, dok nešto drugo nosimo kao prokletstvo. Pritom, nikad ne možemo znati kad će nam i ono prvo postati prokletstvo. Mogao bi i Zajec zažaliti zbog te lijepe priče koja ga prati. Pogotovo ako ne shvati da Zdravko Mamić nije iz Dinama potjeran zato što je razbojnik, niti zato što se bavio kriminalom. Potjeran je zato što su drugi, i to ne samo faraon Keops i nekakve tajničice, poželjeli biti mamići. Nitko u toj priči ne bi htio biti Zajec. Miljenko Jergović

Četvrtak (12:00)

Ni Parlaonica nije kao što je nekad bila

Šajatović: Hrvatska – zemlja u kojoj su polemike izumrla vrsta

Pojedince koji su spremni javno, u nastavcima braniti vlastita gledišta, a kritički pobijati protivnička, doživljava se kao neodgojene ljude. Ridikule, kako bi se reklo u Dalmaciji. Malograđanski mentalitet više se voli družiti i razgovarati s istomišljenicima. Protivnike se blati, ali ne tako da oni to čuju. Treba priznati da polemiziranje nije ni jednostavno ni ugodno. Moraš mnogo znati o temi, imati spremne protuargumente i biti spreman i izgubiti nakon pet-šest rundi u novinama ili na nekom portalu. Na bodove ili nokautom. Još je tu i nezadovoljstvo obitelji: ‘Zar baš ti moraš o tome, ima onih koji su za to bolje plaćeni.‘

Istrebljenju polemika uvelike su pridonijeli političari. Prije svega iz redova HDZ-a, koji je najdulje na vlasti. Svaka rasprava ili pokušaj polemike namjerno se pretvara u svađu. Ili se rješenja donose u uskom krugu, a onda se zakoni puste u formalnu javnu raspravu. Da se zadovolji forma. Ako se i ne može izbjeći odgovor na neko novinarsko pitanje, tu su politički spin-doktori koji su ministre istrenirali kako reagirati. Miodrag Šajatović za Lider.

Srijeda (23:00)

I nije ga poslao u materinu

Jergović: Petar Luković ili kako sam propustio priliku da u vlastitim očima budem dosljedan i ispravan

Od njega se učilo stilu i bezobraštini, ismijavanju nedarovitih, uštogljenih i nedoučenih, a onda i koječemu drugom što, možda, i nije uvijek ostavljalo dobre posljedice na plitku i mladu pamet. Luković je imao striktan muzički ukus i jasan pogled na svijet. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bio je navjestitelj novog doba, punka, avangarde i alternative. I bio je poprilično nepotkupljiv. Za razliku od većine rock kritičara svoga doba, uglavnom generacijskih ispisnika, često svršenih kunsthistoričara koji bi pred titanima ozbiljne i elitne kulture znali iskazivati određeni kompleks manje vrijednosti, što se u pravilu manifestirao insistiranjem da ih se što ozbiljnije shvaća, Luković je po školi bio inženjer mašinstva, tojest strojarstva, kako se to hrvatski kaže, čija je superiorna ozbiljnost proisticala iz smisla za humor i beskrupuloznu zajebanciju. Luković bio je duhoviti bard cjelokupne te scene, bio je nasmijani hrast. Piše Miljenko Jergović, ispričavši kako su bili zavađeni, ali da ga, iako ga je htio, nije mogao odbiti za jednu uslugu.

Utorak (11:00)

To nije bio prosvjed, ljudi su čekali na red za uspinjaču

Dežulović: Andrej Plenković, Otac nacije

Sutra ili za dvjesto godina, recimo, Hrvatima će biti zanimljivo znati da se prije pojave Andreja Plenkovića “ocem hrvatske nacije” općenito smatrao stanoviti Ante Starčević, marginalni jedan političar iz devetnaestog stoljeća koji je, uzgred budi rečeno, govorio i pisao na ekavici. Još stotinu pedeset godina trebat će tako da se Hrvati samodovrše Zakonom o jeziku, “povijesnim iskorakom u očuvanju bogatstva hrvatskog jezika, kojim je prvi puta u hrvatskoj povijesti normativno uređena službena i javna uporaba hrvatskoga standardnoga jezika”. Iz perspektive današnjeg Hrvata, recimo, Andrej Plenković glup je kao kurac: demonstracije i javni gnjev zbog funkcije državnog odvjetnika za jednog najblaže rečeno suspektnog tipa, intimnog prijatelja cijele prve lige hrvatskog organiziranog kriminala, potpuno izgubljeni premijer tumači pokušajem rušenja državotvornog i narodotvornog Zakona o hrvatskom jeziku! Zakon o hrvatskom jeziku! Hrvatski parlament u protekle je trideset četiri godine donio stotine besmislenih zakona, ali besmislenijeg od Zakona o hrvatskom jeziku, kojim se propisuje da je jezik “nezamjenjivo zajedničko komunikacijsko sredstvo za izražavanje i sporazumijevanje”, čak ni HDZ-ova većina u Saboru nikad nije ispilila. Boris Dežulović za N1.