Za svakoga po nešto, istinskog rock'n'rolla samo za neke
Bare i Majke još jednom dokazali da im nema ravnih po pitanju fundamentalnog blues rocka
Poluamfiteatarski prostor ispred pozornice netom prije koncerta bio je praktički potpuno prazan jer je većina ljudi sinoć došla “pogledati onu nadrobljenu budaletinu i videti na kaj on to liči”, a ne na koncert, pa se šačicu mlađahnih i malo starijih fanova i ljudi za koje se vidi da razumiju koncertne uzuse, a koji su se pozicionirali ispred stejdža, moglo nabrojati na prste jedne ruke. Ostali su se povukli pedesetak metara nazad, na sigurnu udaljenost linije štandova od kojih je jedan prije i za vrijeme koncerta sporadično i bez nekog pravog razloga, bljuvao i nekakve nefantastične vatre. Kad se izvođač nađe u kontekstu kojem niti najmanje ne pripada, to može biti izrazito oslobađajuće i motivirajuće. Bare je bio izrazito energičan, humorističan, zanimljiv i neobično nemiran, pa je čak gotovo u potpunosti zaboravio na svoj stolac koji je postao sastavni dio njegovih koncerata unazad nekoliko godina i umjesto toga suvereno fizički i psihički vladao cijelom pozornicom. Bilo je i incidenata, kažu na Ravno do dna.