Basara: Kultura kolektivizma - Monitor.hr
27.01. (22:00)

Za razliku od populizma

Basara: Kultura kolektivizma

Ekstremni kolektivizmi, koji su na sreću završili u ropotarnici istorije – što ne znači da jednog dana neće vaskrsnuti – npr. fašizam, nacizam, frankizam i sovjetski komunizam, uopšte nisu populistički. Menadžmenti takvih, ekstremnih kolektivizama ne osluškuju vox populi i ne uvlače se u narodna dupeta, nego narode – naravno, za njihova dobra – stavljaju pred svršen čin. Na drugoj strani populizmi – koji u sebi uvek sadrže i elemente nepopulističkih kolektivizama – rade drugačije, naoko suptilnije. Populistički menadžmentii tokom dužeg vremena sugerišu narodu i šta bi trebalo da radi, šta da sanja, a šta da mu se događa i onda – svaki u granicama svojih mogućnosti – ispunjava narodne želje, koje se – gle pukog slučaja – u dlaku poklapaju s menadžmentovim interesima.

Kolektivističko-populistička društva – a mi smo (jebo ja nas), sa izuzetkom propalog pokušaja dekolektivizacije iz 2000-2003, od osnutka takvo, pride srpski podeljeno na kolektiviste A i kolektiviste B – po definiciji su zatvoreni sistemi društva bez dinamike, u kojima se neminovna prilagođavanja izazovima vremena sprovode ili revolucijom, ili – kad revolucija prdne u čabar – regresijom na stanje koje je prethodilo revoluciji. (Setimo se kraja osamdesetih). Svetislav Basara


Slične vijesti

Jučer (19:00)

'Da Saši Kopljaru ne bude nelagodno kod frizera'

Kako je Andrea Andrassy prije tri godina odbila (za nju) nelagodan intervju

Nije neka skandalozna priča, a ni tema intervjua nije nužno loša, samo su fulali osobu kad su nazvali moj broj i predložili: “Andrea, želimo da nam u novom broju časopisa pričaš o seksualnim fantazijama.” Izvinity što ne želim vaginit po časopisu i omogućit svakoj mami – i svojoj – svakoj baki, susjedi, poštaru i Saši Kopljaru da kod frizera čitaju stvari koje sasvim sigurno ne žele čitat. Možda i žele, ali ja ne želim i to bi trebalo bit sasvim dovoljno.

Tri su razloga zbog kojih joj je pričanje o seksualnim fantazijama za široku javnost djelovalo potpuno suludo i nepotrebno – prvi su osobne granice, drugo je da bi sigurno pričala o snu u kojem se strastveno ljubi s Dannyjem DeVitom i, premda joj to nije redovna seksualna fantazija, sasvim bi sigurno našla mjesto u naslovu, a treći je da ima puno zanimljivije fantazije o kojima bi pričala, ali to očito nikoga ne zanima. Andrea Andrassy za Miss7.

Prekjučer (18:00)

Paranormalni događaji

Basara: Sećanje na Martovske ide

Kako se bližio dan MI (Martovske Ide), situacija je iz dana u dan eskalirala, postajalo je sve napetije, intuicija mi je sve vreme došaptavala – a rđavo istorijsko iskustvo potkrepljivalo intuitivne slutnje – da će u subotu, 15. marta, izbiti težak pičvajz. Koji, srećom, nije izbio. Sve se završilo bez žrtava u ljudstvu i materijalu. Veliko je pitanje da li je tu pomogla samo sreća ili se tu radi i o uticaju fenomena koji se u aeronautici zove „stall“. To vam je situacija kad avion izgubi uzgon, brzina mu spadne na nulu i postane neupravljiv. E, upravo se dogodilo srpskom društvu. Za mene lično glavni utisak s protestacija održanih na dan Martovskih ida bila je pojava – Porfirije bi rekao „projava“ – šmekerski obučenog Vojislava Koštunice, koji se sav iskliberen, sa zakašnjenjem od 22 godine, vratio na mesto zločina. Svetislav Basara se vratio s godišnjeg.

Ponedjeljak (21:00)

Novi sultan

Starešina: Za unutarnjopolitički obračun Erdoğan je iskoristio interese Zapada

Uhićenja političkih protivnika izazvala su prosvjede u turskim gradovima, navodno najmasovnije u posljednjih desetak godina. No zapadni svijet, koji bi još prije samo godinu dana to nedvosmisleno osudio i prijetio sankcijama, ovoga puta odgovorio je – masovnom šutnjom. Ili, u najboljem slučaju, konstatacijom da to baš nije lijepo i demokratski. Geopolitički interesi s kojima je računao Erdoğan pokazali su se ovoga puta mnogo jačom kartom od demokratskih standarda na koje je igrao İmamoğlu. Erdoğan je još jednom prepoznao trenutak, potvrdivši na otvorenoj političkoj sceni svoju moć i važnost Turske u procesu stvaranju nove geopolitičke arhitekture Europe i Bliskog istoka koji otvara prostor za obnovu starih imperija u novim oblicima. Idealno za provedbu Erdoğanove doktrine neoosmanizma, pa i za ostvarenje njegova neoosmanskog sna: obnove utjecaja nekadašnjega Osmanskog Carstva. Višnja Starešina za Lider.

Ponedjeljak (13:00)

I mi svog ćacija za utrku imamo

Jergović: Što nam znači riječ ćaci, i postoje li i među nama u Hrvatskoj ćaciji?

Parola “Ćaci u školu!” obigrala je društvene mreže i internet, najprije kao neka duhovita i zabavna fora, a onda i kao alatka kulturno-svjetonazorske borbe. I to je trebao biti kraj! Ali tada se pojavljuje anonimni jezični genij – jezični genij gotovo u pravilu je u svakom jeziku anoniman – koji riječju ćaci označava onu vrstu neukih režimskih konfidenata, koji su lišeni svih znanja i kompetencija, ali će se uvijek i posvuda boriti za ono što se s vrha režima propisuje kao mjera istine, pravde, te što je najvažnije, znanja. U naravi svakog društvenog sukoba pokušaj je da se označe, a zatim imenuju protivnici. U nacionalističkim ratovima na Balkanu takvo označavanje i imenovanje biva jednostavno. Ukratko: anonimni jezični genij redovito je na strani slabijih, na strani autsajdera i socijalnih gubitnika. Svakom autoritarnom režimu, na kraju, poraz biva najavljen upravo u jeziku, koji se nastavlja braniti i nakon što se učini da su svi govornici zgaženi i podčinjeni. Miljenko Jergović za svoj blog.

Ponedjeljak (10:00)

Bagerom na Kožarića... i nikome ništa

Beck: Novinar u chatu ministra, bagerima na skulpture… Može li smješnije. Ili luđe

Cijeli svijet se smije amaterima u Bijeloj kući, koji su u tajni chat ministra obrane, ministra vanjskih poslova i savjetnika za nacionalnu sigurnost, u kojem su pratili uživo raketiranje Jemena, uključili i novinara koji je potom objavio cijeli razgovor. Ali od svega toga je zabavnije, smješnije i luđe kako je zagrebačka gradska uprava poslala bagere na savski nasip da tamo urede biciklističku stazu, a da nitko, baš nitko od idejnih i stvarnih projektanata, naručitelja i izvođača, izdavatelja lokacijskih i građevinskih dozvola, šefova projekta i inženjera gradilišta nije ni u jednoj jedinoj sekundi izašao na taj nasip, i primijetio da se tamo već trideset godina nižu divovske skulpture vrhunskih hrvatskih umjetnika? Umjesto toga pustili su jadne bageriste da cijelo jutro manevriraju najvećom zagrebačkom galerijom na otvorenom, među skulpturama Zvonimira Lončarića, Šime Vulasa, Stjepana Gračana i Mire Vuce, dok netko ipak nije uspio zaustaviti tu ludost. Boris Beck za Večernji, i za Narod.

30.03. (22:00)

Ako mislite da je bilo nade

Dežulović: Očekujte poziv

Uskoro, tačno dva sata kasnije, sa Vojnomedicinske akademije u Beogradu zvanično je saopšteno da je “pacijent V. C., rođen 2006. godine, koji je teško povređen u padu nadstrešnice u Novom Sadu i nakon lečenja u Kliničkom centru Vojvodine primljen u Vojnomedicinsku akademiju 29. januara 2025. godine, preminuo 21. marta 2025. godine u ovoj vojnozdravstvenoj ustanovi”.

Nakon četiri i po meseca borbe, Vukašin je tako izgubio borbu za život, upisavši se kao šesnaesta žrtva tragedije na novosadskoj Železničkoj stanici. Nesrećnom mladiću nije, eto, pomogla “ljubav, molitva i podrška” Aleksandra Vučića, nisu pomogle ni predsednikove suze, ni njegova “vera i nada da su čuda moguća”. Biće da je zbog toga, nema zbog čega drugog, tek Vučić se na društvenim mrežama nije oglasio o Vukašinovoj smrti.

Napredak? Budućnost? Nada? Našoj deci? Aleksandar Vučić zna sve o nadi za našu decu i njihovoj budućnosti. Koliko sutra, čekajte da vidite, osvanuće na Instagramu novi njegov ohrabrujući status… Boris Dežulović za Novosti.

30.03. (12:00)

Puno je njih nakon pandemije izašlo iz spilje

Vučetić: Riječ o ljudima koji nikada ništa realno nisu bili

Kultura je nekada širila horizonte, njezina uloga je bila da čovjeka očovječuje, da mu omogući da uistinu bude čovjek, a to može biti samo ako se susretne s univerzalnom ljudskošću, a ta ljudskost je prisutna u kulturi. Epoha u kojoj se nalazimo je, da iskoristim Heideggerov ”zaborav bitka”, epoha zaborava kulture i favoriziranja pseudokulture. No, zaborav kulture ili bitka je, u konačnici, zaborav ljudskosti. Naš suvremenik, angažirani filozof kulture Rob Riemen, kao jedan bitan segment pseudokulture navodi fetišizaciju znanosti i tehnologije odnosno reduciranje istine isključivo na ono što se empirijskim putem može provjeriti. On upozorava kako tim putem neizostavno završavamo u Platonovoj spilji. Vjerujem da je svima poznata ova Platonova alegorija, stoga nema potrebe da je prepričavam, dovoljno je što ovu alegoriju susrećem na svakom koraku. Marko Vučetić za Autograf

29.03. (09:00)

Neoustaški srpski špijun i dio vladajuće većine koji je protiv vladajućih, a podržava ih. Tko tu koga?

Ivančić: Mir i Dabro

Tko razbija hrvatsku desnicu? Svakako ne hrvatska ljevica koja već dugi niz godina nema ama baš nikakva utjecaja na rad i kadrovski sastav policije i DORH-a. Sumnja bi prije mogla pasti na tipove poput državnoga tužioca Ivana Turudića, HDZ-ova čovjeka za specijalne operacije, koji nemilosrdno progoni Josipa Dabru, i kojeg opozicija uporno pokušava ukloniti s funkcije, ali bez izgleda za uspjeha, jer ga – eto nezgode – svojim glasovima štite parlamentarni zastupnici Domovinskog pokreta, uključujući Josipa Dabru. A i o samoj će se hrvatskoj desnici zacijelo stvoriti drukčija predodžba kada se pokaže da je jedan od osnivača neoustaškog DP-a – Mario Radić – zapravo srpski špijun.

Djeluje prilično glupo, no ovdje nam nije namjera baviti se ograničenim kapacitetima Dabrina uma. Važnije je konstatirati da čovjek koji kao “76. glas” u Saboru osigurava stabilnost vladajuće većine smatra da policija i tužilaštvo rade za račun notornoga srpskog špijuna, da vladajući aparat već trideset godina štiti jednog ubojicu, lopova i okupatorskog slugu, da ga čak i danas opslužuje povjerljivim informacijama, a ipak on, Dabro, kao “76. glas” u Saboru, tome vladajućem aparatu – oličenom u figuri tužioca Turudića – poslušno udjeljuje podršku i jamči opstanak. Viktor Ivančić za Novosti.

28.03. (21:00)

Njima je svijet biznis

Vojković: Za vojne dogovore na chatu kao da dogovaraju roštilj potrebne su dvije osobine: samouvjerenost i glupost

Samo netko tko je do ušiju zaljubljen u vlastitu važnost, tko misli da zna sve jer je pročitao tri sažetka i dva tvita, može ozbiljno vjerovati da će vojna operacija ostati tajna ako se vodi u grupnom chatu. To nije nepažnja. To nije ni tehnička greška. To je – tip karaktera. To je onaj tip karaktera koji ne zna držati tajnu, ali zna držati govor. Koji ne zna za diskreciju, ali zna za efekt. Koji ne zna za istinu, ali zna za lajkove, srčeka i pljesak svojih obožavatelje. Osnovna je stvar – ako vam treba nešto za slanje povjerljivih informacija na razini vlade Sjedinjenih Američkih Država, onda posložite vlastiti server i upogonite aplikaciju. Ako je netko dodao glavnog urednika utjecajnog glasila – znači da je koristio telefon koji mu služi i za privatne pozive – a tako nešto je na visokoj razini sigurnosti neprihvatljivo.

Ako ste SAD u bilo kom obliku gledali kao svjetionik slobode i razuma – možda je vrijeme da svjetionik proglasite ugašenim. A ako ste ih gledali ideološki, kao borbu ljevice i desnice, woke kulture i kulture “starih vrijednosti”, moram vas također razočarati – ovi nemaju ideologiju. Imaju samo arogantno neznanje, upakirano u visoku funkciju i beskonačno samopouzdanje. Goran Vojković za Index.

28.03. (19:00)

Posljednji hrvatski dramski pisac

Jergović: Mate Matišić, feminist, katolik, posljednji glasnik naših sudbina

On je pisac našeg svijeta, vremena i jezika, onaj glasnik svih naših sudbina, i opće zajedničke sudbine, kakav mora postojati u svakoj zajednici. Da njega nema, glavinjali bismo u mraku, glavama se sudarali, očajavali ne shvaćajući što nam se to događa. Čovjek je takav stvor: da bi znao što mu se događa, mora tu biti netko tko će mu ispričati. I tko će ga, pravilo je takvo, svojom pričom ojaditi, uznemiriti i posramiti. U podlozi Matinog teksta, ili dramske duologije, naslovljene kao “Otac, Kći i Duh Sveti”, kao i obično leži pitanje čovjekove savjesti. Njome se, savješću ljudskom, ovaj pisac baš uvijek bavi. Mate Matišić u hrvatskoj je kulturi i književnosti osamljena pojava. Ne postoji više nijedan pisac s kojim bi on činio par ili skupinu, poetičku ili etičku zajednicu. Matina je samoća karakteristična za glasnike sudbina, pogotovu u mračna vremena i u neprosvijećenim zajednicama. Ujedno, njega samoća njegova štiti. Miljenko Jergović za svoj blog