Basara: Mikazi i prikaze - Monitor.hr
26.10. (21:00)

Historia magistra vitae est ili...

Basara: Mikazi i prikaze

Da skratim. Mikaz & Co su po Titu pljuvali po odobrenju „s vrha“. Nikakvih problema nisu imali. Neki su bili i nagrađivani. Što nije bio slučaj sa pojedincima izvan disidentskog sistema koji bi se drznuli da nešto lanu. Makar i bukvalno zalajali. Tako je, recimo, bard Jaša Grobarov zaglavio dva meseca u Padinskoj skeli jer je pred „Gradskom kafanom“ dobacio nekim pesnicima, među kojima je bilo i disidenata: „Av-av-av, samo nek je Tito zdrav.“ Zvuči kao kosmodisk, ali je sušta istina. Piše Svetislav Basara za Kurir


Slične vijesti

Jučer (22:30)

Svi za jednog, jedan protiv svega

Basara: Slavko, Marko i Janko 2

Kad god, recimo, Novak Đoković, „naš Nole“, napravi neki sportski pičvajz – napuši npr. sudiju ili u besu hitne lopticu u publiku, pa popije opomenu – Srbija se momentalno ujedini u napušavanju sudije. Vladini, nevladini, antivladini mediji su jednodušni u oceni da je Novaku „učinjena nepravda“ i da je opomenu popio zato što je Srbin. Nije to tako samo u sportu nego u svemu, a to je posledica devetnaestovekovne dubare o „dobrim Srbima“ koji se rađaju neiskvareni, prepošteni i visokomoralni i koji su – budući da su pravoslavne vere – po difoltu uvek u pravu. Piše Svetislav Basara za Kurir

Jučer (20:00)

Nogometne poredbe

Jergović: Marko Livaja, nogomet skuplji od novca

Ali ono što je tako slično u igri te dvojice stoljećima udaljenih igrača jest da su i Slišković i Livaja na igralištu i izvan njega djelovali kao svojevrsni nogometni odmetnici. Obojica pomalo izvan ritma kolektivne igre, osamljeni i drugačiji, dugo naizgled neprimjetni i neprisutni, ili prisutni tek kao opterećujući faktor u postavljanju protivničke obrane. A onda bi samo u jednom trenutku sijevnuli, pojavili bi se niotkud, i nekim jednostavnim, često naizgled običnim potezom rješavali utakmicu. Još nešto im je zajedničko: njihova ubacivanja, ti famozni centaršutevi – kako se to nekad govorilo, pogađaju u trepavicu. Slišković (177 cm), pet centimetara od Livaje niži, golove je davao i iz kornera. Livaja, premda nema visinu protivničkih stopera, golove daje glavom. Ali obojica to čine na način koji u njihova gledatelja stvara dojam da su veći od igre. I da svojim darom nadmašuju svakog tko se našao s njima na istom igralištu. Obojica crni, jake brade, tako da bi se mogli dvaput dnevno brijati. Obojica lokalni heroji, koji se u svojim mostarima, splitovima i marsejima pamte duže nego što će se pamtiti ijedan igrač iz njihove generacije. Kažu da je vrijeme kriterij književne i umjetničke vrijednosti. A nogometne, zašto nije? Piše Miljenko Jergović 

Jučer (18:00)

Pizzerija duhova

Berecki: Mirko, pazi, pizza Pazzi!

O robotskom restoranu autor piše: Riječ je o restoranu-pizzeriji Pazzi – Robots e Gusto. U njoj gladni posjetitelj treba samo odabrati željenu pizzu na touchscreen displeju i cijeli robotski sustav se pokreće kako bi u što kraćem roku isporučio narudžbu. Kapacitet pizzerije je 80 pizza na sat, dakle jedna savršeno pripravljena pizza svakih 45 sekundi. Prema „izlaznim anketama“, kupci su vrlo zadovoljni i rado se vraćaju u Pazzi. Ključ za to je razumna cijena za visoku kvalitetu, raznovrsnost izbora na jelovniku i atraktivnost robotike koju je u pizzeriji moguće gledati „na djelu“, u svim fazama priprave pizze. Posebnost koncepta zrcali se i u igri riječi sadržanoj u imenu pizzerije: anagramirana “pizza” je “pazzi” – što na talijanskom znači “luckast, blesav”. Piše Igor Berecki za Bug

Jučer (16:00)

Ondje gdje prestaje razum

Marković: Stavite Mladića na zastavu umjesto grba – da se više ne lažemo

Inicijativa mladih za ljudska prava postavila je table u blizini murala sa natpisom “Ulazite u zonu gde zakoni Srbije ne važe! Ulazite na sopstvenu odgovornost”, u znak protesta što su vlasti od Mladićeve freske napravili neku vrstu zvaničnog državnog spomenika. Ne obaziru se Aleksandar Vučić i njegovi nacional-skakavci na negodovanje nevladinih organizacija, za njih su ionako to sve izdajnici. Ne obaziru se naprednjaci ni na proteste i upozorenja sa nekih međunarodnih adresa, pa što bi na domaće aktiviste iza kojih ne stoji nikakva sila osim istine i pravde. Piše Tomislav Marković za Al Jazeeru

Jučer (13:00)

Medijska močvara

Sanja Modrić: Zašto smatram da mediji ne bi smjeli davati toliki prostor antivakserima

Magistar komparativne književnosti ili zubar smatraju se obrazovanim ljudima, oni jesu akademski građani, ali svejedno nikako ne mogu dobiti status druge strane u raspravama o performansama borbenih aviona ili o mjerama zaštite ozonskog omotača. Mene neće nitko pri zdravoj pameti pozvati na panel o liječenju multiple skleroze, niti u Vladinu komisiju za izradu kakve prometne studije. Pa neće, nisu šenuli umom. Jer ja to ne znam. Ovaj konkretni subotnji slučaj s tom ženom u svim glavnim vijestima navodim samo kao simptom tog jednog opasnog medijskog iskliznuća. Uime čega je, naime, ona dobila pozornicu za svoj stand up nastup sklopljen od neargumentiranih bjesova i pogrešno shvaćenih povoda? Da joj se jedni smiju, a da joj drugi plješću? I da se klika? Piše Sanja Modrić za Telegram

Jučer (11:00)

Izvorno hrvatsko

Ivančić: Šaka puna jaja

Slučaj trojice policajaca koji su mlatili migrante te napise o mogućnosti da ne dobiju otkaz kolumnist ironično komentira “razgovorom s izvorom” te informacije: “U modelu piramide”, rekao je gospodin Izvor, “oni gornji onima donjim obično sjede za vratom, ali su onda oni donji shvatili da im je najpraktičnije one gornje držati za jaja. Držiš li za jaja onoga koji ti sjedi za vratom, i sve tako od dna prema vrhu, cijela konstrukcija je zapravo najstabilnija. Tako se i rečeni policajac, upoznavši odlike piramidalno postavljena sistema, osigurao i zaštitio svoju egzistenciju privatnom snimkom. Pokuša li ga sustav žrtvovati kao Pedra, odnosno ostaviti bez kruha, on će ga diskreditirati pikantnim video materijalom. Obični bi se Pedro preobrazio u zviždača Pedra, što nikome nije u interesu. Napokon, on na to ima potpuno moralno pravo.” Piše Viktor Ivančić za Novosti

Jučer (09:00)

Dobri duh ekonomije

Šonje: In memoriam – profesor Ivo Bićanić, totalno drukčiji od drugih

Kolumnist se ovotjednom kolumnom oprašta od dragog profesora riječima: Ivo je prije svega bio profesor – profesor koji je bio totalno drukčiji utoliko što je nepogrešivom pedagoškom metodom i ljudskom intuicijom prepoznavao potencijale među svojim studentima. Posvećivao im se nesebično, poklanjajući im svoje vrijeme, energiju, iskustvo, literaturu, i gajeći pri tome onaj dobri engleski običaj istovremene ljudske bliskosti i profesionalne distance, svojevrsne intrige tako dalekog, a tako bliskog učiteljskog autoriteta… Ivo nažalost više neće kvariti mladež. No, zato smo tu mi: njegovi studenti, suradnici, generacijski razlomljeni, ali zaraženi virusom kritičkog mišljenja i mandatom da ustrajno nastavimo “kvariti” društvo i čuvati sjećanje na lik i djelo našeg Profesora. Neka mu je laka zemlja. Piše Velimir Šonje za Ekonomski lab

Prekjučer (17:00)

Narod prašta, kolumnisti ne

Klauški: Zašto su Međimurci opet birali korumpiranog župana Posavca?

Ipak, uvjerljiva pobjeda Matije Posavca sa čak 80 posto glasova na izvanrednim izborima na međimurskog župana daje pomalo iskrivljenu sliku. Na izvanredne izbore izašlo je 27 posto birača. Na izbore su, dakle, izašli motivirani i odani birači. U Bandićevu slučaju to su obično bili zaposlenici gradske uprave i njihove obitelji, oni koje je zapošljavao ili davao posao. Slično je i s HDZ-om. Stranačka vojska disciplinirano izlazi na izbore, očekujući od HDZ-a konkretnu i direktnu korist. Cinici bi stoga rekli da su na međimurskim izborima za Posavca, osvjedočenog primatelja mita, glasali oni koji od njega očekuju istu uslugu. Oni će mu platiti, on će ih zaposliti. Kao politički džuboks: ubaci žeton i on svira… Prezir i gađenje luksuz je za neke druge… piše Tomislav Klauški za 24 sata.

Prekjučer (13:00)

Kad ti ne preostane ništa drugo

Rajko Grlić: Moja priča o hrabrosti. Hrabrosti stvaranja i hrabrosti egzila

Gospođi Ani i meni nije trebalo “analitičko sagledavanje stvarnosti” da u jednom “malom noćnom razgovoru” zaključimo da idemo, da je zaludno demantirati optužbe, pokušati se umiliti onima koji te prozivaju ne bi li ti dali za koricu kruha. Tako smo jednoga dana svoje živote prebacili s jednog na drugi kontinent, prešli iz jednog u drugo agregatno stanje, iz kakve-takve izvjesnosti u krajnje krajnju neizvjesnost, a sve u nadi da nas stari Seneka nije obmanjivao kad je tvrdio: “Za mudrog je čovjeka svako mjesto njegova zemlja.” Za ostati to što si bio potrebna je hrabrost. No ona je jednako tako potrebna i za drugu opciju; promjenu i potpunu prilagodbu novom životu. Za svaki početak, za svaki novi korak treba imati hrabrosti, a egzil je upravo to: stalno koračanje u nepoznato. Zato vjerujem da nužnost (ekspres-lonac), znatiželja (glad za novim) i hrabrost (lišenost druge mogućnosti) čine bermudski trokut egzila u koji kad se jednom zakorači povratka više nema. Kao i kod žena nakon što naprave prvu plastičnu operaciju… piše Rajko Grlić za Telegram

Prekjučer (11:00)

Dozvolite da mislim drugačije

Pofuk: Nitko od ljudi kojima sam bio okružen prije, za vrijeme i nakon prosvjeda nije zaslužio etikete kakve nam se svima lijepe

Ovu kolumnu ispisujem kao jednu malu reportažu, jer ja sam i na Trgu bio i ostao novinar koji je svojedobno i u rat otišao u prvom redu zato da bi svojim očima vidio i provjerio sve što mu se govori i servira. Ali tamo sam otišao u prvom redu kao prosvjednik, duboko uznemiren time što se događa našim državama i društvima. Kao novinaru osobito mi je bilo dragocjeno iskustvo koje je slijedilo, baražna vatra zgražanja, uvreda i svakojakih optužbi temeljenih na samoj činjenici mog prisustva na prosvjedu i iz toga izvedenih zaključaka o mojim neizgovorenim mislima i nenapisanim riječima. Bilo je to uistinu razbuđujuće i opominjuće iskustvo koje me je, skupa s nekim novim divnim prijateljima koje sam tamo upoznao, navelo da sam sebe unatrag preispitam jesam li i sam na isti način bilo kada riječima pržio sve oko sebe ispunjen svetim i samodopadnim osjećajem intelektualne i moralne nadmoći poput viteza apsolutnog dobra u boju protiv apsolutnog zla… piše Branimir Pofuk hladne glave izvještaj sa COVID prosvjeda od pred 10 dana koji će neki označiti “antivakserskim”.