Basara: Nedelja fašizma 2 - Monitor.hr
16.05.2022. (19:00)

Smrt fašizmu - živjela umjetnost!

Basara: Nedelja fašizma 2

Kako je došlo do toga da fašizam, bajagi do nogu potučen u Drugom svetskom ratu, ponovo uskrsne i da ponovo zakuca na vrata sveta… Umovi, naime, kojima zastrašujući destruktivni potencijali konvencionalnog oružja nisu dovoljni – a u stanju su da unište milione – i koji posežu za oružjem totalnog uništenja, naprosto su fašistički umovi. Isto važi za (manje eksponirane, štaviše ugledne) umove koji su – naravno na „dobrobit čovečanstva“ – preuzeli (i unapredili) monstruozna „istraživanja“ dr Mengela, vršena na živim logorašima. Sledstveno kad u nekim novinčinama pročitate – ili na televizorima čujete – blagoglagoljive govorancije o eugenici, genetskim istraživanjima, kloniranju i sličnim tricama i kučinama, znajte da su sve te trice i kučine izašle iz Mengeleove laboratorije i da ne mogu biti ništa drugo nego fašizam. Sa „ljudskim likom“, ali fašizam. Idemo dalje. Kad god čujete – u Srbiji se svaki dan može čuti, a i po svetu se sve češće čuje – da se o naciji ne govori (i misli) kao o političkoj, nego kao o etničkoj zajednici, koja ima svoju „dušu“ i „biće“, znajte da je fašizam na pragu, a da to što taj prag (zasad) ne prelazi, imamo zahvaliti odsustvu nemačkog smisla za pedanteriju, disciplinu, a ne dobroti duša. Zaključak. Svi smo mi pomalo fašisti, samo život ne da svima šansu… piše Svetislav Basara tamo za neki medij. “2” iz naslova znači nastavak prethodne kolumne.


Slične vijesti

Jučer (22:00)

I nije ga poslao u materinu

Jergović: Petar Luković ili kako sam propustio priliku da u vlastitim očima budem dosljedan i ispravan

Od njega se učilo stilu i bezobraštini, ismijavanju nedarovitih, uštogljenih i nedoučenih, a onda i koječemu drugom što, možda, i nije uvijek ostavljalo dobre posljedice na plitku i mladu pamet. Luković je imao striktan muzički ukus i jasan pogled na svijet. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bio je navjestitelj novog doba, punka, avangarde i alternative. I bio je poprilično nepotkupljiv. Za razliku od većine rock kritičara svoga doba, uglavnom generacijskih ispisnika, često svršenih kunsthistoričara koji bi pred titanima ozbiljne i elitne kulture znali iskazivati određeni kompleks manje vrijednosti, što se u pravilu manifestirao insistiranjem da ih se što ozbiljnije shvaća, Luković je po školi bio inženjer mašinstva, tojest strojarstva, kako se to hrvatski kaže, čija je superiorna ozbiljnost proisticala iz smisla za humor i beskrupuloznu zajebanciju. Luković bio je duhoviti bard cjelokupne te scene, bio je nasmijani hrast. Piše Miljenko Jergović, ispričavši kako su bili zavađeni, ali da ga, iako ga je htio, nije mogao odbiti za jednu uslugu.

Prekjučer (11:00)

To nije bio prosvjed, ljudi su čekali na red za uspinjaču

Dežulović: Andrej Plenković, Otac nacije

Sutra ili za dvjesto godina, recimo, Hrvatima će biti zanimljivo znati da se prije pojave Andreja Plenkovića “ocem hrvatske nacije” općenito smatrao stanoviti Ante Starčević, marginalni jedan političar iz devetnaestog stoljeća koji je, uzgred budi rečeno, govorio i pisao na ekavici. Još stotinu pedeset godina trebat će tako da se Hrvati samodovrše Zakonom o jeziku, “povijesnim iskorakom u očuvanju bogatstva hrvatskog jezika, kojim je prvi puta u hrvatskoj povijesti normativno uređena službena i javna uporaba hrvatskoga standardnoga jezika”. Iz perspektive današnjeg Hrvata, recimo, Andrej Plenković glup je kao kurac: demonstracije i javni gnjev zbog funkcije državnog odvjetnika za jednog najblaže rečeno suspektnog tipa, intimnog prijatelja cijele prve lige hrvatskog organiziranog kriminala, potpuno izgubljeni premijer tumači pokušajem rušenja državotvornog i narodotvornog Zakona o hrvatskom jeziku! Zakon o hrvatskom jeziku! Hrvatski parlament u protekle je trideset četiri godine donio stotine besmislenih zakona, ali besmislenijeg od Zakona o hrvatskom jeziku, kojim se propisuje da je jezik “nezamjenjivo zajedničko komunikacijsko sredstvo za izražavanje i sporazumijevanje”, čak ni HDZ-ova većina u Saboru nikad nije ispilila. Boris Dežulović za N1.

Ponedjeljak (09:00)

Prvo nek završe izbori, onda možete nastaviti

Starešina: Ratovi i primirja danas se uvelike štimaju prema izbornim kalendarima

U američkoj izbornoj godini gotovo je imperativ do ljeta primiriti dva najveća ratna žarišta, postići neki sporazum – čija će provedba biti ostavljena sljedećoj američkoj administraciji. U tom ključu prisilnih predizbornih primirja valja u sljedećem razdoblju promatrati zapadne političke poteze i prema ratu u Ukrajini i prema ratu u Gazi. Posljednjih je dana Izrael dobio vrlo jasna upozorenja iz Washingtona da je vrijeme da zaustavi svoju ofenzivu na jugu Gaze, uz Bidenovu poruku da su stradanja palestinskih civila u toj operaciji ‘prevršila svaku mjeru‘. Poruke da je vrijeme za neki kompromis s Moskvom ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski dobiva već dulje iz redova američkih republikanaca, osobito od bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koji vrlo uvjerljivo juriša prema još jednoj republikanskoj predsjedničkoj kandidaturi. To je, uostalom, u duhu njegova gesla ‘Amerika prva‘, a i dobro zvuči konzervativnijim biračima, koji nisu skloni prevelikom američkom globalnom angažmanu.Višnja Starešina za Lider.

Nedjelja (15:00)

Škaričić: Nestale bebe Jugoslavije

Iako nema dokaza da se u Jugoslaviji provodila masovna organizirana trgovina novorođenčadi, više od tri tisuće obitelji vjeruje u mogućnost da njihova djeca nisu umrla, nego da su dana na posvajanje. Cijeli pokret potrage za bebama i upornost njegovih aktera ovaj fenomen čini izuzetno zanimljivom refleksijom kolektivne traume, u kojoj se miješaju specifično žensko iskustvo, iskustvo obespravljenih pacijenata zdravstvenog sistema i iskustvo društva formiranog na paranoji od duboke države, Nataša Škaričić za Novosti.

Nedjelja (13:00)

Srušiti do temelja, uzorati teren, posuti živom sodom, sačekati tri godine, pa onda Jovo nanovo

Basara o seriji Sablja, koja se bavi ubojstvom Đinđića: Rotten Tomato

E sad, da sam se juče najeo gljiva ludara i progutao sedam-osam piramida LSD-ja, danas bih napisao sitnu knjigu Zoranu Lutovcu, predsedniku DS i posavetovao ga da ispred premijerne dvorane upriliči proteste zbog sprdačine s jednom od najvećih tragedija koje će ovo društvo zadesiti u 21. veku. Biće ih još, samo čekajte. Budući, međutim, da sam se odavno okanuo psihoaktivnih supstanci, uzdržaću se od idealne prilike da od sebe napravim budalu veću nego što jesam. Bolje da ja kao stariji kolega priteknem u pomoć „mladoj novinarki u usponu Danici Mandić“, koja „dok se u očima javnosti čini veoma jasnim ko su atentatori, pokušava da otkrije pravu pozadinu atentata“. Biće to nice try, što rekle američke serije. Ali problem „mlade novinarke u usponu“ jeste u tome što joj je, kao fiktivnoj ličnosti, manevarski prostor sveden na scenario i knjigu snimanja, sledstveno čemu koliko god Danica pokušavala da otkrije „pravu pozadinu“, otkriće samo jedan veliki qwraz od ovce. Svetislav Basara objasnio i zašto.

Subota (19:00)

Ovaj put nije tako opasno. Ili barem tako izgleda

Dežulović: Ljudi s istoka

Za Šerpe smo prvi put čuli prije sedamdeset godina, kad je svijet obišla senzacionalna vijest da je Novozelanđanin Edmund Hillary uspio ono što nitko nikad nije: popeti se i sići s Mount Everesta, kako “ljudi sa zapada” nazivaju Chomolungmu. Nikad to Hillary ne bi uspio bez iskusnog lokalnog penjača, vodiča i svog velikog prijatelja Tenzinga Norgaya, s kojim se zajedno popeo na vrh, i njegovih nepalskih sunarodnjaka Šerpa, koji su na svojim leđima nosili tone opreme i hrane za ekspediciju. Sve otada, u predrasudi i jeziku ljudi sa zapada riječ “Šerpe” označava “ljude koji na leđima nose hranu”.

Stotinu godina, eto, nepalski su Šerpe Europljanima nosili opremu i hranu po himalajskim vrletima, sve dok nisu čuli da se tih par dolara može zaraditi i u Europi. Danas, pet godina nakon što je Sonam među prvima stigao u Split, među gotovo dvjesto hiljada stranaca koji žive i rade u Hrvatskoj čak je dvadeset pet hiljada Nepalaca. Ovdje, jasno, obavljaju poslove koje za onih “par dolara” nitko ne želi: rade kao zidari, vozači, konobari ili – dostavljači. Boris Dežulović za Novosti.

Subota (18:00)

Par pitanja za sedmaše

Jokić: Laž ne poznaje granice, ali u Hrvatskoj se laže bez posljedica. Zašto?

Ono što mladi možda ne znaju jest da laž ne poznaje granice. Baš kao i u Hrvatskoj, ima je u značajnoj mjeri i u Norveškoj, Kanadi, Novom Zelandu ili Njemačkoj. Razlika je da kada se ona u javnom prostoru otkrije, slijede posljedice. Političari daju ostavke jer su ulovljeni kako javnim novcem kupuju sendviče djeci, češljeve ljubavnicima, karte za balet ili hokejašku utakmicu rodbini. Znanstvenicima se oduzimaju titule ukoliko plagiraju rezultate istraživanja. Suci snose sankcije ako ih se ulovi u društvu optuženika kako jedu jastoge ili igraju nogomet. U Hrvatskoj te umjesto pozivanja na odgovornost, u parlamentu izaberu da odlučuješ o pokretanju postupaka i gonjenju onih koji ne govore istinu, otimaju i kradu. Odabir je to koji je, usprkos surovoj političkoj borbi u kojoj se ne biraju sredstva, nemoguće opravdati. Boris Jokić za tportal.

Subota (14:00)

Ne zanima njih njegova poezija

Jergović: Danijel Dragojević, pjesnik koji je u revolucionarna vremena odbio pristati na bacanje kamena s ramena

Nije on oduvijek bio takav kakvim ga u posljednjih tridesetak godina prikazuju: u se zatvoren, osobenjak i urbani pustinjak, koji odbija sva priznanja, nagrade i počasti, a naročito one koje bi mu mogle egzistencijalno pomoći. Međutim, u našim su se životima, pa tako i u Dragojevićevom životu, promijenile i neke mnogo važnije stvari. Nakon komunističke revolucije iz 1945. odvila se nacionalna revolucija iz 1990, a sa svakom se revolucijom formiraju nove (revolucionarne) elite. U umjetnosti i u književnosti raste se ili pada u skladu s nečijom pozicijom u odnosu na revolucionarna zbivanja, a ne u skladu sa stvarnim umjetničkim i književnim vrijednostima. Dok jedne bacaju kroz prozore, drugi provaljuju na kapije i sporedne ulaze. Danijel Dragojević nije provaljivao. I sve je od toga započelo. Miljenko Jergović za svoj blog.

Petak (20:00)

Nema odmjerenog komentara

Markovina: Posljednji tango u Kaštelima

Da vidimo dakle koga su sve karnevalisti u Kaštelima spaljivali kao krnju proteklih godina? Bila je tu školska slikovnica za djecu duginih boja, pa su bili Milorad Pupovac i Andrej Plenković koji je kao plesao po Pupovčevim diplama, pa su bili Andrej Plenković i Zoran Milanović, a evo sada su Aleksandar Vučić i Vladimir Putin. I suštinski je nebitno što bilo tko od nas misli o tim političarima, jer u ovoj priči je jedino bitno to da imamo posla s banalnim provincijalnim desničarima koji naprave točno ono što očekuješ da će napraviti i koji nikad, ali baš nikad neće iznenaditi, niti ritualno spaliti nekoga ili nešto što je stvarni društveni tabu.

Što se pak Kaštelana i njihovog karnevalskog okupljanja na kraju tiče, njemu bi kao soundtrack sjajno pristajala pjesma Arsena Dedića, „Posljednji tango u Đevrskama“. I kao autentični prikaz groteskne manifestacije, ali i kao poruka koja ogoljuje nacionalističko orgijanje usmjereno prema Srbima u cjelini. Što opet ne znači da Vučić i Putin ne pružaju savršeni materijal za satiru svake vrste. Međutim, u Kaštelima toga nema ni u tragovima. Dragan Markovina za Peščanik.

15.02. (09:00)

Država kao firma

Šajatović: Da je meni četiri godine vlasti…

…prvo bih se četiri godine smisleno pripremao. Garancija neuspjeha je doći na vlast bez detaljno pripremljenog i razigravanog plana po svim pravilima kriznog menadžmenta kakav se primjenjuje kad se neki novi vlasnici spremaju preuzeti problematičnu tvrtku. HDZ-u vođenom predsjednikom stranke i premijerom Andrejom Plenkovićem nema se što savjetovati. Dokazali su da znaju kako osvajati izbore. Savjeti bi imali smisla samo za stranke čiji bi lideri ozbiljno željeli preuzeti vlast. Prvu od četiri godine pripreme za preuzimanje vlasti ozbiljna ekipa potrošila bi za desetosatni dnevni rad na samoobrazovanju. Lider mora imati viziju, hrabrost i znanje. Sve drugo brzo završi u papazjaniji. Ima li više od tri prioriteta, kandidat za budućeg premijera pao je na ispitu. A tu je još i krizni menadžment. Miodrag Šajatović za Lider.