Basara recenzira Coppolin novi film - Monitor.hr
Utorak (08:00)

Ne treba nam film, pa mi živimo Megalopolis

Basara recenzira Coppolin novi film

I – šta ka­žem. Ka­kav je „Me­ga­lo­po­lis“. Kao što sam i pre­t­pos­ta­vio – odli­čan. Od­go­vor na pi­ta­nje: za­što se ni­je svi­deo be­lo­sve­t­skoj kri­ti­ci – na­ša, do­ma­ća, tek tre­ba da ka­že svo­ju reč – ta­ko­đe je jed­nos­ta­van: za­to što je odli­čan, ali ni­je za­ba­van i za­to što ne­će na­mla­ti­ti pa­re.
Da skra­tim pri­ču: „Me­ga­lo­po­lis“ je fi­l­m­ska pri­ča o kra­ju ci­vi­li­za­ci­je ko­ji se – za ra­zli­ku od re­gu­lar­nih di­sto­pi­ja – ne do­ga­đa, 2374, re­ci­mo, ne­go upra­vo sa­da. To je i ra­zlog „Me­ga­lo­po­li­so­ve“ ne­po­pu­lar­nos­ti. Ni­ko ne vo­li da gle­da svoj kraj.

Ko­po­la je me­ta­fo­ri­č­no po­ve­zao ago­ni­ju ri­m­ske ci­vi­li­za­ci­je sa ago­ni­jom ove u ko­joj ži­vo­ta­ri­mo, što od gle­da­la­ca (i kri­ti­ča­ra) za­h­te­va bar elemen­tar­no po­zna­va­nje Gi­bo­no­vog de­la „Opa­da­nje i pro­pa­st Ri­m­skog ca­r­stva“, što je, pre­t­pos­ta­vljam da pre­t­pos­ta­vlja­te, kra­j­nja re­t­kost, naro­či­to u Sr­bi­ji, u ko­joj se još vo­de ra­spra­ve o opa­da­nju i pro­pa­sti Mi­lo­še­vi­će­vog ca­r­stva, ko­je se ote­glo go­to­vo kao pro­pa­da­nje ri­m­skog.

Ko­po­la ni­je ak­ti­vi­sta, još ma­nje je­dan od le­gio­na bo­ra­ca pro­tiv ka­pi­ta­li­z­ma, ra­si­z­ma, fa­ši­z­ma i mu­če­nja imi­gra­na­ta i osta­lih bau­ka XXI ve­ka. Ko­po­la je ume­t­nik i ume­t­ni­č­ki ubed­lji­vo – re­di­te­lj­ski, sce­no­gra­f­ski i glu­ma­č­ki pe­r­fe­k­t­no – pri­ka­zu­je pro­ro­čan­stvo sa­da­šnjos­ti, ono­ga što se već do­ga­đa, ali što ni­je ta­ko efe­k­t­no kao u fi­l­mu, za­to što to što se do­ga­đa ne re­ži­ra Ko­po­la, ne­go ma­h­ni­ti klov­no­vi op­sed­nu­ti zgr­ta­njem pa­ra i mo­ći. Svetislav Basara


Slične vijesti

Prekjučer (17:00)

A vidi se i Motovun

Speak No Evil (2024): Zloća i kazna

Watkins se pokazao kao majstor za hororsko-trilerske tenzije proizišle iz situacije i interakcije likova, a to je forte Tafdrupova filma. Postavka Watkinsova “Ne govori zlo” (“Speak No Evil”) slična je kao u originalu i uključuje godišnji odmor u Italiji koju ovaj put glumi Hrvatska, odnosno Istra i Motovun. Na godišnjem odmoru nalaze se dva bračna para većinski u ranim četrdesetima, a Dance sada mijenjaju Amerikanci s privremenom londonskom adresom. Sukladno porastu političke korektnosti unatrag protekle dvije godine, kad počnu zvoniti zvona za uzbunu, Louise i Ben još su ljubazniji u odnosu na prethodnike i ne znaju reći “ne”, donoseći krive odluke dok se libe konfrontacije s domaćinima za koje još više vrijedi opaska “nisu mi baš najugodnije društvo”…. Marko Njegić za Slobodnu, a film komentiraju i na Forumu.

Prekjučer (12:00)

Arhitekturom protiv korupcije

Megalopolis: Coppolina antička Amerika je konfuzan filmski pokus

Distopijski prikaz SAD-a koji tone u dekadenciju Coppola uspoređuje s republikanskim starim Rimom, pridružujući likovima imena i citate antičkih figura i gurajući rimske bakanalije na teritorij velegradskih noćnih klubova. Pazi se pritom na scenografiju, ekranom promiču toge i tunike, ljudi se vraćaju analognim automobilima i TV kamerama, a njujorški skyline dočekuje nas netaknut. No, njegov je Catilina ispao nedefinirana individua, filantrop s autoritarnim nagnućima, recitator Hamletova solilokvija a k tomu i mladi nobelovac (?) koji u par navrata bez jasno obrazloženog mehanizma zaustavlja i vrijeme.

Ubačen je u fabulu i čudotvorni element imenom megalon, čija nam svojstva ostaju slabo dokučiva. Coppolin izlet u nepoznato ima vrlo malo čvrstih uporišta, za što prvenstveno brine tercet sporednih glumaca koji mu donose emociju. Kad odgledate Coppolin zbrčkanu reminiscenciju na antički Rim začinjenu sporadičnim kritikama trumpizma, shvatite da doista nije riječ o konvencionalnom filmu. Cilj je očito bio publici podvaliti metafizičko iskustvo koje se otelo nadzoru i završilo u nizanju međusobno nepomirljivih motiva, valjda kao dokaza da je autor erudit. Dubrovački vjesnikForum

Četvrtak (21:00)

Kad vlada tišina, a nije silent film

Madsa Mikkelsena je zanimljivo gledati čak i ako ne progovori nijednu riječ

Film „Arctic“ sniman je 2018. godine tokom 19 dana na Islandu, a Mikkelsen je taj proces opisao kao najteže snimanje u svojoj karijeri. Može li on da zadrži našu pažnju 90 minuta samo tako što je u kadru, radeći tipične (ali ipak prilično realne) stvari za preživljavanje, skoro da ne kaže ni riječ? Odgovor je: “Da, može.” Lupiga

Utorak (01:00)

Preko ruba pameti

Grlićev zadnji film ‘Svemu dođe kraj’: Krleža i Mamić nisu dobar materijal za romantiku

Labavo zasnovan na “Na rubu pameti” Miroslava Krleže film prati Maksa Pintera (Živko Anočić), uspješnog zagrebačkog odvjetnika kojemu je glavni klijent Dinko Horvat (Boris Isaković), ona vrsta tipičnog hrvatskog privatnog poduzetnika koji funkcionirajući mantrom “ukradi siromašnima, podijeli bogatima” biva sve moćniji i uspješniji sa svakom novom nekoć uspješnom tvrtkom koju upropasti. Riječ je o scenaristički vrlo zanimljivoj ideji i ambicioznom pothvatu u kojemu su se Tomić i Grlić odlučili za svojevrsnu karakternu dekonstrukciju i motivacijsku inverziju. Umjesto tipičnog puta grešnog čovjeka koji pred kraj djela doživi katarzu ovdje je sam čin iskupljenja napravljen već na samom početku filma dok o točnim razlozima prosvjetljenja glavnog protagonista polako doznajemo kako film odmiče – što samog djela lišava dramaturškog naboja u završnici, ali nudi više manevarskog prostora za profiliranje likova i njihovih odnosa. Ravno do dna

Ponedjeljak (23:00)

Biti vječno mlad ili samo tako izgledati

Picula: Supstanca – film zbog kojega treba zvati hitnu pomoć

Malo je koji film, ne samo ove godine, izazvao žestoke reakcije publike i kritike, kao ‘Supstanca’, ovogodišnji dobitnik nagrade za najbolji scenarij na 77. međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu. U priči o, uvjetno rečeno, ostarjeloj filmskoj i televizijskoj zvijezdi koja uz pomoć čudesnog preparata pokušava dobiti ‘mlađu, bolju i privlačniju’ inačicu sebe, osjeti se redateljičino, što namjerno, što nenamjerno, pozivanje na ranije radove na sličnu temu. Zahvaljujući promišljenim, britkim rješenjima svoje redateljice i scenaristice, neprestance održava kontrast između lijepog i ružnog uz uvijek otvorenu interpretaciju što je jedno, a što drugo. Je li fizički prekrasna mlada žena uistinu simbol ljepote ili ne? I – nije li prihvaćanje sebe onakvim kakav čovjek jest u bilo kojoj životnoj dobi, dokaz vlastite zrelosti i harmonije? Boško Picula za tportal

Ponedjeljak (13:00)

Možda samo nije za svakog

Megalopolis: Coppola je uložio 120 milijuna dolara iz svog džepa da napravi film iz snova… nije mu skroz uspjelo

Dugo očekivani “Megalopolis” Francisa Forda Coppole je prekrasan nered. To je film predivnog izgleda, smješten u futurističku verziju New Yorka inspiriranu starim Rimom, gdje su sobe raskošne, svjetlo je uvijek nevjerojatno lijepo, a lica glumaca kao da imaju nezemaljski sjaj. Ali ispod sve te ljepote nalazi se nekoherentna priča, neobično ravan niz izvedbi i režiser koji je izgleda izgubio svoj put. “Basna” je podnaslov filma, ali njegova pouka je možda neočekivana: Pazi što želiš. To je priča o čovjeku s divljom ambicijom: Cesar Catilina (Adam Driver), arhitekt/vizionar koji nastoji prepraviti Novi Rim u utopiju. Na putu mu je gradonačelnik Franklyn Cicero (Giancarlo Esposito), koji želi zadržati stare, korumpirane običaje grada; između njih je Ciceronova kći Julia (Nathalie Emmanuel), koja voli Cesara i smatra da je njezina odanost podijeljena. Raport nije oduševljen, a mišljenja su podijeljena i među forumašima.

29.09. (15:00)

Slobodni poeta

Recenzija novog Coppolinog filma: Megalopolis je djelo apsolutnog ludila

Ne postoji ništa u Megalopolisu što se čini kao da se radi o “normalnom” filmu. Ima i svoju vlastitu logiku, ritam i jezik. Likovi govore arhaičnim frazama i riječima, miješajući dijelove Shakespearea, Ovidija i u jednom trenutku pravi latinski. Neki likovi govore u rimi, drugi samo u visokoumnoj prozi za koju se čini da bi možda trebala biti u stihu. U jednom trenutku, Adam Driver izvodi cijeli solilokvij “Biti ili ne biti” iz Hamleta. Zašto? Teško je reći. Ali zvuči dobro. Megalopolis plovi morem vlastitih snova i onoga što je tek moguće. Svakako ima trenutaka blistave invencije. Povremeni prijelazi koji su učinili da su snovi u groznici u filmovima Apocalypse Now i Drakula Brama Stokera bili tako veličanstveno dezorijentirajući, ovdje preuzimaju čitave sekvence. U tim filmovima, to su bili stilski ukrasi. Ovdje, sve je samo ukras, cijelo vrijeme. Unatoč nekim nedoumicama, na Vulture su odušeljveni novim Coppolinim filmom.

22.09. (15:00)

Iz uma kontrol-frika

Zrinka Pavlić: ‘Kinds of Kindness’ nije među najboljim filmovima Yorgosa Lanthimosa

Ne kažem da je ‘Kinds of Kindness‘ loš film. Ni slučajno. Ali ima tu jednu kvalitetu istodobne nedorečenosti i ‘predorečenosti’, ako je ikome osim meni uopće jasno što to znači. Tri u njemu izložene priče sve su na neki način o kontroli, što je oduvijek bila Lanthimosova preokupacija, a prate ih i njegov crni humor i sjajan filing za apsurd i osebujan rad s glumcima i neobično bezglavo kadriranje i sve ono po čemu prepoznajemo i volimo Yorgosa. No tu kao da stalno ima nečega premalo, a nečega previše. Krajnji je dojam ipak takav da se osjećaš kao da si skoro tri sata slušao genija kako priča o tome koliki je on genij. Ta priča nije uvijek loša, čak je i duhovita, smislena, povremeno i autorefleksivna, ali je svejedno dosta nategnuta, naporna i preduga za ono što se njome htjelo reći. Tako kaže Zrinka Pavlić za tportal, a vi odite po svoj dojam (ako želite).

19.09. (01:00)

Ako ništa, da se ponovno pogleda original

Izašao remake kultnog filma iz 90-ih, The Crow: Vrana vrani očiju (ne) vadi

Kako nadmašiti ikonički stari film iz 1994. za koji je Brandon Lee doslovce dao svoj život i umro na setu? Teško i nikako. “Vrana” Alexa Proyasa bila je čak i više od kultnog filma inspiriranog istoimenim stripom Jamesa O’Barra. Spletom nesretnih okolnosti, odnosno Leejeve pogibije na snimanju, “The Crow” je metafizički isprepleo kinematografiju i zbilju, tjelesno i duhovno, život i smrt. “The Crow” je obilježio devedesete iznimnom audiovizualnošću, soundtrackom jedne generacije i stripovskom (s)likovnošću usporedivom s mračnom noirovsko-gotičkom estetikom “Blade Runnera” i “Batmana”, a Proyasova elegična i melankolična akcijska fantazija autentične, proganjajuće tuge trajno se zadržala u srcu i nastavila živjeti desetljećima kasnije. To je ostavština “Vrane” s kojom se nemoguće nositi. Proyasu je bilo dovoljno pet minuta flešbekova da uspostavi Erica i Shelly kao tragične romantičare, a Sandersu za to treba 45 uz puno praznog hoda. Gotovo svaki kadar kod Proyasa imao je umjetničke kompozicije, što se ne može reći za Sandersa koji je napravio puno bolji posao s remakeom kulta devedesetih “Ghost In The Shell”… Marko Njegić za Slobodnu

15.09. (22:00)

Captain Fantastic ponovno jaše, i to doslovno

Živjeti i umrijeti na Divljem zapadu: Aragorn je drugi put stao iza kamere i snimio malo drukčiji vestern

Zakoračivši drugi put iza kamere, Mortensen je snimio vrlo dobar staromodni vestern ambijentiran u vrijeme prije, za vrijeme i poslije Građanskog rata, pa i film koji je više od “kaubojca” – drama s art senzibilitetom festivalca. “The Dead Don’t Hurt” kaska u sjeni Costnerova vesterna “Horizon: Prvi dio”, no to ne zaslužuje s obzirom da je superiorniji. Zanimljivo je da Mortensen danas ima približno godina koliko Eastwood kad je režirao “Unforgiven”, a njegov drugijenac je kompletno autorsko djelo i nije samo potpisan kao glumac i redatelj, već i producent, scenarist i skladatelj. No “The Dead Don’t Hurt” senzbilitetom odgovara Mortensenu čak i više od njegova prvijenca, obiteljske drame “Falling” iz 2020. godine. Marko Njegić za Slobodnu