Basara: Udri muški - Monitor.hr
04.10.2020. (17:00)

Tekstualni nokaut

Basara: Udri muški

Da čaršija nije pozvala M radi ubistva, Srbija bi se već oko 2005. prenula iz orijentalne začaranosti, mada ne bi baš izgledala kao u vlažnim snovima krugova dvojke. Ali čaršija je znala da će „narod“, o kome toliko brine (do moga), samo li mu spadne koprena s očiju – videti da su ugledni nacionalni radenici, veliki pjesnici, akademici i moralne gromade u stvari skup teških elebaka, prdonja, saradnika i doušnika Udbe, babojeba i murdara. To se, naravno, nije smelo dopustiti. Piše Svetislav Basara za Danas


Slične vijesti

Danas (20:00)

Nad nama leluja topli duh Endehazije

Ivančić: Dupe u sjećanju

Eksplicitan zahtjev da se obustavi financiranje Novosti – za koji Ivan Penava i Josip Dabro tvrde da je već usvojen – uključuje paradoks tipičan za hrvatski nacionalizam: depeistima su, naime, Srbi nepoželjni isključivo zato što su Srbi, a Novosti zato što nisu isključivo srpske. Umjesto da se strogo drže nacionalnog folklora i kreću unutar bodljikave žice koja opasava “manjinsku tematiku”, one neoprostivo nalikuju “klasičnome” političkom tjedniku, te se uz “srpske” bave i drugim temama, čak i dosta kritično, što će reći da si uzimaju prava koja u dobro uređenoj Hrvatskoj Srbi ne smiju imati. Sudbinsku upućenost na “manjinsku tematiku”, dakako, propisuje većinska dogmatika, utvrđujući na taj način kriterije svoje dominacije. Proturječja tako zapravo nema: svi putevi vode u geto. Kao što su politički predstavnici Srba protjerani s teritorija na kojem ordinira hrvatska vlast, tako i srpskim Novostima ima biti zabranjen pristup hrvatskoj medijskoj sceni. Viktor Ivančić za Novosti.

Danas (10:00)

Kompromisima skloni lideri

Šajatović: Partnerstvo između Plenkovića i Radića moglo bi potrajati

Prihvaćanje realnosti nedragih mu izbornih rezultata i brzo sastavljanje većine pokazuju koliko je Plenković pragmatičan političar. Ako dobrovoljno ne ode na neku čelnu poziciju u Bruxelles, veliki su izgledi da i sljedeće četiri godine diktira igru. Naravno da bi bilo naivno očekivati da u šahovskoj partiji koja će se ubuduće igrati nema u rezervi varijantu u dražoj mu kombinaciji od dijeljenja vlasti s Domovinskim pokretom.

S druge strane, za razliku od neiskusnog i nervoznog Bože Petrova, koji se sa sudrugovima zaletio i izletio iz prve Plenkovićeve vlade, sada je s druge strane iskusni pregovarač i igrač. Iskustvo u pregovaranju i taktiziranju Mario Radić stekao je u poduzetništvu, a onda posljednje četiri godine, paralelno, primjenjujući mnoge tehnike iz biznisa, izgradio stranku koja je postigla iznenađujuće dobar rezultat na parlamentarnim izborima. Događaji povezani s Pevexom samo su primjer obrambenih i napadačkih sposobnosti Radića i bliske mu ekipe. Zato ne treba očekivati da će uletjeti u prvu zamku koja će mu, eventualno, u Banskim dvorima biti postavljena. Miodrag Šajatović za Lider.

Prekjučer (17:00)

Dobre priče knjigu vrijede

Jergović o preminulom Paulu Austeru: O kome mislimo u bolnici za nalivpera i kad kleknemo ispred Katz’s Delicatessen

Kafka, ključni Austerov književni predak, je bio pisac depersonaliziranog svijeta, bježao je od geografije i toponomastike, od dokumenata i činjeničnosti svijeta u kojem je živio; previše se plašio svijeta da bi bio dobar promatrač. Auster je, međutim, rođeni promatrač, reporter, bilježnik tuđih osjećaja i nagnuća, netko tko ima silnu znatiželju za svijet, pa iz te znatiželje stvara ambijent svoje književnosti. Ambijent tjeskobe, straha i samoće. Paul Auster rađa se tamo gdje Kafkina Amerika staje.

Imao je dar za prvu rečenicu. Ovako započinje roman “Mjesečeva palača”: “Bilo je to onog ljeta kada se prvi čovjek spustio na Mjesec.” Ovako započinje roman “Nevidljivo”: “Prvi put sam mu stisnuo ruku u proljeće 1967.” I tako započinje priča. Kako će se ona nastaviti, kamo će teći i gdje završiti, to unaprijed ne zna nitko. Pogotovu pisac, ako je dobar. Samo loši pisci unaprijed znaju tokove svojih romana. Dobri ne znaju ništa. A Paul Auster doista je bio jedan od najboljih. Miljenko Jergović za svoj blog.

Prekjučer (14:00)

Nešto s Nebesima nije u redu

Dežulović: Pucanj u noći

Imam ja takvih primjera na pucanje. Pardon, bacanje. Početkom godine, na primjer, u isto vrijeme kad je anonimni Baby Lasagna upao na Doru, a hrvatski rukometaši u Mannheimu tražili “pomoć Duha Božjeg”, Hajduk je s novim trenerom nanizao dvadeset utakmica bez poraza, pa kao jesenski prvak na punom Poljudu dočekao drugoplasiranu Rijeku s ogromnih šest bodova prednosti na tablici – i nezamislivih sedam ispred trećeplasiranog Dinama! – već slaveći prvi naslov nakon dvadesetak godina. I čega se onda dosjetila Torcida? Na sjevernoj tribini razvili su gigantsko raspelo, uz veliki transparent – “Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu!” Dalje znate i sami: Hajduk je tu utakmicu – bum! bum! – izgubio 1-2, nanizavši uskoro fantastičnih pet poraza zaredom, eliminiran i iz kupa i iz trke za naslov. Boris Dežulović za N1.

Ponedjeljak (12:00)

A duh palanački

Basara: Središte geopolitike

Opštepoznato je, mada se neprestano zaboravlja, da zloduh palanke nema veze s veličinom naselja i udaljenošću od tzv. metropola i kulturnih centara. Palanka, to je skučeno stanje duha obuzetog večnim strahom od sopstvene senke – ne zaboravimo ni promaju – i neprijateljskog spoljašnjeg sveta, komplikovano lenjošću duha i tela, sklonošću hođenju utabanim putevima kojim se lakše ide (u propast) i – najpogubnije – čvrstom verom da je naš skučeni svet najbolji od svih mogućih svetova, kome ostatak sveta iz čiste zavisti radi o glavi.

Po mojoj slobodnoj proceni, najmanje 95 procenata svetske populacije (uključujući moju neznatnost) tavori u kaljuzi palanačkog duha – nije palanaštvo ekskluzivno srpski fenomen – nezgoda je (i to velika) što, za razliku od uređenijih delova sveta – koji iz meni nepoznatih, iako pragmatičnih razloga dopušta da glavnu reč vodi onih 5% kreativnih i sposobnih ljudi snažnih individualnosti – srpski palančani tradicionalno uspevaju da tih 5% onemoguće, ubiju ili proteraju iz zemlje, pa da ih – kad više nisu opasni po palanku i Cincarsko-kalbursku čaršiju – resahrani u Aleji zaslužnih građana ili im priredi milionski sprovod, kao Đinđiću.

Ako mene pitate, najbolju definiciju srpske palanke dao je, inače Srbima prilično sklon, Henri Kisindžer, koji je u jednom razgovoru rekao princezi Jelisaveti, citiram po sećanju: „Vi Srbi mene podsećate na dečaka koji se stalno namešta da ga šutiraju u guzicu, da bi posle jadikovao nad zlehudom sudbinom“. Svetislav Basara

Ponedjeljak (01:00)

Prilika za restart ljevice

Starešina: Jedini izazov za Plenkovića znati je nositi se s malo podrezanim egom

Povoljan je vjetar za HDZ-DP-ovu vladu europski politički trend skretanja udesno – od politika prema (ilegalnim) migracijama do zelenih politika. Geopolitički segment strateški je dobro trasiran i Hrvatskoj većinom zadan članstvom u EU-u i NATO-u, a Plenkovićeva ga vlada uglavnom školski provodi. Za DP tu nema osobitog prostora kreaciji, više mu je to test na kojem se može riješiti atributa ruskog igrača koji ga prati u medijima i političkoj javnosti. A sad ona gubitnička opcija za novu HDZ-DP-ovu vladu. Svaki korak u kojem DP precijeni svoju političku moć i iziđe izvan prethodno opisanih gabarita može vrlo lako izazvati još jedno Plenkovićevo ‘preslagivanje‘. Gašenje političkih ambicija pak vodi u brzo utapanje DP-a u HDZ-u. Za Plenkovića je jedini izazov znati se nositi s malo podrezanim egom. Višnja Starešina za Lider.

Nedjelja (21:00)

Oni bi dirigirali društvom kako njima paše

Markovina: Desnica na vlasti, mediji i manjine na udaru

I sad kad je zemlja dobila Vladu u kojoj ključni koalicijski partner otvoreno najavljuje i traži da se prekinu financirati Novosti, a sve uz obrazloženje da se ne može primati novce iz manjinskog fonda da bi se bavilo istraživačkim novinarstvom, konačno smo dobili jasno artikuliran stav, ne samo prema Srbima, nego i prema ideji slobodnog novinarstva.

On glasi otprilike tako da se Srbe eventualno može tolerirati, pod uvjetom da se uopće ne oglašavaju u javnosti, posebno oko nasljeđa devedesetih i čitavog simboličnog nasljeđa tog doba. A isto vrijedi i za slobodno novinarstvo. Kad ga se već ne može ukinuti, onda nek bude tržišno, s tim što će se napraviti sve da mu se i tako onemogući opstanak i djelovanje. Što zakonski, što pritiskom na oglašivače, što preusmjeravanjem javnog novca poželjnim medijima, kroz razne paravan-konferencije, pi-ar priloge i slično. Dragan Markovina za Peščanik.

Subota (22:00)

Osim ako nije zaista sretan zbog "Rim tim tagi dim" euforije

Jergović: Na što je Andrej Plenković bio ponosan pa je Baby Lasagni čestitao plasman u finale Eurosonga

Čime se ustvari prošli i budući kancelar ponosi kada kaže da je “ponosan na plasman Baby Lasagne u finale Eurovision Song Contest”. Time što je mladić iz Istre ostvario uspjeh koji bi se zacijelo mogao mjeriti plasmanom našeg čovjeka u sljedeću epizodu nekog europskog ili američkog Big Brother šou programa, ili time što je on, Plenković, dio istoga prostodušnog i dokonog hrvatskog svijeta, koji po fejsbucima jedan dan progoni seksualnog uznemirivača Matanića, drugi dan je u potrazi za izgubljenim pesekom, dok trećega dana plamti patriotskim ponosom zato što se Baby Lasagna plasirao u finale i zato što je prvi na kladionicama? Ni jedno, ni drugo. Plenkovićev ponos je besadržajan, on je ta kopija bez originala, koja čini bit simulakruma. Koliko god pripadao svijetu poremećenih moralnih i društvenih vrijednosti, i koliko god se nastojao prikazati kao netko tko je, poput peći bubnjare, do vrha ispunjen nacionalnim žarom, on zna da se u ovom slučaju nema čime ponositi.

Ali Plenković isto tako zna, kao što bi to znali i njegovi podanici, samo kada bi se usuđivali misliti, ili kada ih razmišljanje ne bi bacalo u strah i u nespokoj, kako od sadržaja “ponos na plasman Baby Lasagne u finale” savršeno zaklanja stvarne sadržaje života u Hrvatskoj. Recimo, pregovore o sastavljanju ekstremno desne vlade, koja će istovremeno zaštititi korupcijske i kriminalne stečevine iz vremena prethodne Plenkovićeve vlade, te zakonskim i izvanzakonskim sredstvima onemogućiti buduće razotkrivanje kriminala i korupcije iz redova vlasti. Baby Lasagna, skupa s hrvatskim mupovcima i mupovkama, koji na HRT-ovim propagandnim spotovima plešu rim tim tagi dim, savršena je kulisa najave isključivanja Srba iz hrvatskoga političkog života, daljnjeg ozloglašavanja njihovih legitimnih političkih predstavnika, kao i najave progona preostalih slobodnih medija, ateista, liberala i ljevičara, kao i hrvatskih književnika koji nisu po volji hrvatskoj ekstremnoj desnici. Miljenko Jergović za svoj blog.

Subota (20:00)

Antropološki škart materijal

Vučetić: Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom

Domovinski pokret traži da taj famozni, traumatični domovinski duh uđe i u obrazovni sustav kako bi se učenicima, na razini kapitulacije pred traumom najprimitivnijeg oblika nacionalizma, posredovale prave, domoljubne istine. Te istine su, naravno, napisane na latinici, na latinici će biti napisana i istina domovinskog duha o ćirilici u Vukovaru. Dio birača je, glasajući za Domovinski pokret i birajući politike domovinskog duha, htio da se nešto takvo dogodi ovoj nesretnoj državi, oni su zato izabrali 14 zastupnika, zagovornika ove specifične, navodno domoljubne indoktrinacije. Plenković je, u želji očuvanja privida političke moći, kapitulirao pred preostalom trinaestoricom izabranih zastupnika s liste Domovinskog pokreta.

Naravno da domoljublje nema veze s indoktrinacijom, domovinskim duhom, Domovinskim pokretom, Plenkovićem i HDZ-om. To nije domoljublje, to je puka želja da se, neovisno o cijeni koju će ova nedovršena država i ovo zakržljalo društvo platiti, osvoji vlast ili da se ta vlast zadrži.Koliko je političarima stalo do ideologije vidljivo je iz same činjenice da je nekadašnja komunistička politička vrhuška, bez da trepne, promijenila stranku, odbacila dotadašnju ideologiju, prihvatila novu i tako ostala na vlasti. Marko Vučetić za Autograf.

Subota (18:00)

Hrvatska domovinski pokretna demokratska zajednica

Dežulović: Lopovi i kreteni

S obzirom na sve prostačke uvrede AP-a prema Domovinskom pokretu i biračima nacionalne opcije”, zaključili su na koncu iz Penavine stranke kretena i budala, “ovim putem ga gospodin Ivan Penava, koji je bio glavna meta AP-ovih vulgarnih ispada, javno poziva, kao muškarac muškarca, sutra u bilo koje vrijeme, na mjestu koje odredi AP na sučeljavanje, na dvoboj i raspravu, kako bi svi hrvatski građani jasno vidjeli tko je tko!”

I što se onda dogodilo? Šefu Hrvatske mafijaške strukture nakon izbora je “za 76” zaista trebalo točno onih “još 13 od gladnih prevaranata”, i “sučeljavanje” s budalom na čelu Dinaridskog pokreta kao “muškarac s muškarcem” na koncu je organizirano u Banskim dvorima. Rijetko napeti “dvoboj i rasprava” nenormalnih, kvarnih i zlih ljudi, kriminalne korumpirane klike, gladnih prevaranata, Jugoslavena, lopova, izdajica, kretena, bahatih grubijana, kvarnih budala, velikosrpskih šovinista, stranih slugu i potpunih imbecila trajao je danima, sve dok na koncu nisu ozareni izašli iz Banskih dvora, a “hrvatski građani jasno vidjeli tko je tko”. Boris Dežulović o prijateljima u budućoj vladi, za Novosti.