Beck: Ako ste Dabro, za sve probleme imate samo dva rješenja: pušku i harmoniku

Psihoanaliza zapelog u ćorsokaku

Beck: Ako ste Dabro, za sve probleme imate samo dva rješenja: pušku i harmoniku

O mentalnoj strukturi fašista i nacista pisao je njemački sociolog Klaus Theweleit, koji je zaključio da su dotični njegovali kult tijela i izgradili unutarnji oklop protiv emocija. Oboje je služilo tome da očuvaju granice svojeg identiteta, pri čemu su se užasavali bilo kakvog miješanja, i sa ženama, i sa strancima – sve bi ih to moglo oslabiti i rastočiti.

Bježeći od vlastite slabosti, fašistički tip muškarca potiskuje sve ljudske osjećaje, a kako ne zna komunicirati bez nasilja, svako opiranje svojem krutom poretku doživljava kao napad na vlastito tijelo. Tome još možemo dodati mišljenje švicarskog psihoanalitičara Carla Gustava Junga da je Hitler bio glasnogovornik svih njemačkih frustracija, projicirajući potisnute i mračne psihičke sile kolektivnog nesvjesnog na Židove, nastojeći slabosti svog naroda nadvladati uništenjem drugih.

Stavljanje pod zapovjedništvo mrtvog Poglavnika da bi se ubijali živi ljudi, u ime očuvanja granica Hrvatske i vlastitog tijela – što je za Dabru jedno te isto – svakako se ubraja u najveće zamislivo mračnjaštvo. Ali potajna nada, da će postati glasnogovornik cijelog naroda, i da više neće biti samo Hitler iz našeg malog sokaka, Dabri se neće ostvariti. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

Boris Beck kolumne

Moderniji prijevod - e to je već druga priča

Beck: Isti tip suhoparnih i dosadnih ljudi ‘zaključao’ je i Bibliju i Homera, i bacio ključ

Prijevod Emily Wilson nije bio jedini izvor koji je Nolan konzultirao dok je spremao film, ali bio je ključan za temeljni pristup: Odiseja nije nešto daleko i uzvišeno, nego zbivanje koje se obraća današnjoj publici, i ona se s događajima i likovima može posve poistovjetiti. Moramo reći da takav film u Hrvatskoj ne bi bio moguć – ne zato što nemamo Nolana, nego zato što nemamo Wilson.

Odbacila je tradiciju prema kojoj ton prijevoda mora biti veličanstven, ukrašen i retorički povišen, kako je to u 18. stoljeću definirao britanski pjesnik Alexander Pope. Njezin je argument bio da toga uopće nema u originalu, zbog čega je izabrala jednostavan i razumljiv engleski. Nije koristila ni Homerov heksametar nego se odlučila za jampski pentametar, koji engleski čitatelji dobro poznaju jer je to stih Chaucera, Shakespearea i Miltona. Neki kritičari su je napali da je odbacila tradiciju prevođenja i previše pojednostavnila Homera, no mnogo ih je više koji su je zbog tog istog pohvalili… Boris Beck za Večernji (i Narod)

Boris Beck Emily Wilson kolumne Odiseja

Da može, uveo bi carinu i na zrak

Beck: Svijet je preplavljen prljavim, zagađenim i nezdravim političkim zrakom iz Washingtona

Ne znam ima li smisla komentirati izjave Donalda Trumpa – izbacuje ih u golemim količinama, teme su izabrane nasumce, a sadržaj uglavnom lažan, besmislen ili proturječan – ali bilo mi je simpatično kad se srdio zbog dima od kanadskih šumskih požara: durio se zato što je SAD “nepotrebno preplavljen prljavim, zagađenim i nezdravim zrakom”, i to zato što su Kanađani nemarni i loše održavaju šume. Podsjetio me na Bjesomara, demonskog lika iz priče o Potjehu Ivane Brlić Mažuranić, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.

A to što su u njegovoj zemlji dva i pol stoljeća nakon Revolucije prestali održavati demokraciju, i toliko zapustili svoj stranački život da je posve zarastao u šikare korupcije, nepotizma, monopola i iracionalnih ciljeva, i da je cijeli svijet preplavljen prljavim, zagađenim i nezdravim političkim zrakom iz Washingona? Cijeli tekst na Narodu

Boris Beck kolumne

AI misli, dakle ja ne trebam

Beck: Naši mladi koji pisanje prepuštaju strojevima odrekli su se razmišljanja

Možete reći da zlobno tumačim rezultate mature i da stvari ne samo da nisu crne, nego je trend uzlazan: 2027. past će iz eseja samo 10 posto maturanata, pa 2028 7 posto, i tim ćemo tempom do 2030 eliminirati nepismenost iz Hrvatske. Nažalost, nećemo, jer su besplatni programi za proizvodnju tekstova u svakom kompjutoru i mobitelu. U našim školama stasaju naraštaji kojima je normalno da im aplikacija nađe na internetu ili ispiše što god im treba, a iz tih škola dolaze studenti koji potom ne pišu nego printaju akademske referate i diplomske radove. Budući da su tekstovi umjetne inteligencije preplavili medije, mladi više i ne razlikuju ljudske od strojnih članaka.

Zaboravili smo zašto se piše esej na maturi, a on se piše kao podsjetnik na svrhu pisanja uopće: čovjek, da bi bio misleće biće, različite činjenice, doživljaje i koncepte slaže u glavi u suvislu cjelinu; tu cjelinu pretvara u rečenice i priopćava drugima kako bi ostvario svrhu svojeg života; pisani trag te djelatnosti dokaz je njegove ljudskosti. Naši sugrađani, mladi ili stari, iz strukovnih škola ili Hrvatskog narodnog kazališta, koji pisanje prepuštaju strojevima, odrekli su se razmišljanja. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

Boris Beck kolumne

Nema praznog hoda, pa ni prostora

Beck: Kuća, kuća, kuća, plaža, plaža, plaža, terasa, terasa, terasa, lokal, lokal, lokal

Richard Rogers, jedan od najvećih britanskih arhitekata, projektirao je Centar Pompidou u Parizu, Milenijsku kupolu u Londonu i Sud za ljudska prava u Strasbourgu. Nisu mu se sviđali tornjevi blizanci WTC-a u New Yorku, o kojima je rekao sljedeće: „Ljudi griješe kad zaborave da je prostor oko zgrade jednako važan kao i sama zgrada: to dvoje se ne može odvojeno prosuđivati. Blizanci u New Yorku, na primjer. Nisu bile izvrsne zgrade, ali prostor između njih jest.“ Piše to Boris Beck za Večernji. Prazan prostor može biti veličanstven, čak i važniji od zgrade – kakva sjajna misao! Toga se sjetim kad god prođem uz sada već bivši Vjesnikov neboder.

Austrijski pisac Joseph Roth rekao je da su prije Prvog svjetskog rata ljudi primjećivali kad bi netko umro, da je poslije preminuloga ostajala praznina koja se dugo osjećala, a da je u ratu stradalo toliko ljudi da smo postali neosjetljivi na smrt. Čim netko umre, drugi stupi na njegovo mjesto. Vlada je već najavila da će na mjestu te velike i lijepe Vjesnikove praznine izgraditi nove zgrade. Kod nas vlada strah od praznine. U gradu se na svaku parcelu, makar i minimalnu, mora uguziti jeziva zgradurina, bez parkinga i vrta, a i obala je uglavnom već uništena. Cijeli tekst na Narodu

Boris Beck kolumne Vjesnikov neboder

After taste Mediterana

Beck: Epitaf Barbieriju – ‘Ako mnogo znate, uspjet ćete biti jednostavni’

Za Barbierijeva jela ne trebate rijetke namirnice, egzotične začine i dugotrajne i komplicirane procedure – svatko ih može pripremiti, a fina su; ono što ne može svatko, i što je bilo iznimno, jesu njegovo znanje, načitanost i umijeće pripovijedanja. Piše Boris Beck za Večernji list. Barbieri je bio vrstan kuhar, ali i majstor pisanja, čiji se roman Epitaf carskom gurmanu, objavljen 1983, čitao ne samo kao povijest kulinarstva, nego i kao kritika komunizma koji je oskudicu proglasio normom, koji je opsjednut uskraćivanjem sloboda, i koji će pojedinca šikanirati do smrti. Primijenimo li Barbierijev gastronomski pristup na pisanje, a kod njega se uvijek radilo ponajprije o pisanju, možemo sastaviti nekoliko jednostavnih postulata za dobru književnost ili, u ovom slučaju, dobro novinarstvo. Cijeli tekst na Narodu

Boris Beck Veljko Barbieri

Nema straha, ipak živimo u najboljoj od svih mogućih ekonomija

Beck: Ako netko farba kosu, mogao bi farbati i građane

Ja, koji se vrlo slabo razumijem u ekonomiju, sada s dubljim razumijevanjem pratim vijesti. Neka hrvatska komora spiskala je neke tisuće eura u New Yorku – pa to nije lopovluk, nego blagodat za hrvatsku državu, jer ih je ubacila u peć američke inflacije umjesto da pregrije naše gospodarstvo.

Čitam i o neprilikama Gorana Ivaniševića s njegovim milijunima na računima u Monaku. Zamislite strahote da je te novce donio ovamo: kod nas je već kvadrat stana nedohvatan običnom smrtniku, a vidite pošto su stanovi u Monte Carlu – oni su toliko pregrijali svoje gospodarstvo da samo što nisu propali.

Čitam i da se Pavlek ne kani vratiti u Hrvatsku sa svojih 30 milijuna eura. Hvala Bogu! Toliki novac zacijelo bi nas upropastio. Sada drugačije gledam i na svoj posao. Primjerice, za jedne kulturne novine pišem za isti honorar kao i prije 30 godina, kada sam tamo bio mladi početnik. Dosad me to ljutilo, ali sad shvaćam da je to zato da ne pregrijem našu ekonomiju. Boris Beck za Večernji (tekst možete pročitati i na Narodu)

Boris Beck kolumne

Poduzetničkih ideja ne nedostaje

Beck: Ilegalno groblje trenutno je najisplativiji biznis u Hrvatskoj

Dobiti 10.000 eura za dva kvadrata – pa to je u rangu solidnog stana u Zagrebu, a nemate gombanja s arhitektima, instalacijama, parkirnim mjestima i milijun drugih stvari povezanih sa stanogradnjom, i još na zapuštenoj pradjedovoj parceli Bogu iza nogu. Ovako odoka, rekao bih da je ilegalno groblje trenutno najisplativiji biznis u Hrvatskoj, i korisna dopuna dosad tradicionalnim dalmatinskim ilegalnim kampovima, mulovima i ograđenim plažama.

Legalizacija ilegalnih kuća pokazala je da to samo ohrabruje buduće prestupnike, pa će zacijelo i legalizacija ilegalnog groblja ohrabriti i druge poduzetnike. Državni monopol na pokapanje je napadnut, a ako znamo kako su završili monopoli taksija ili pošte, lako možemo predvidjeti da ćemo vrlo skoro zvati Bolt ili Wolt po pokojnike, i da će nam dostavljači na električnim biciklima donositi urne s njihovim pepelom. Mislite da je to najgore? Čekajte kad novinari otkriju da je netko u provinciji na privatnoj parceli izgradio ilegalni Sabor ili Ustavni sud. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

Boris Beck ilegalno groblje kolumne

I još izabrati dan kad ne pada kiša

Beck: Došli smo Bajsom do Mjeseca, ali na njemu smo i ostali, na tamnoj strani

Ako je u 8 mjeseci bilo 540.000 posudbi, to je dnevno prosječno 2250 posudbi, dakle svaki bicikl samo jednom, a svaki osmi još jednom. Bajs je uveden prije 8 mjeseci, to jest 240 dana, što znači da se dnevno javnim biciklima prešlo 4166 km. Budući da ih ima 2000, to je bijednih 2 kilometra dnevno po biciklu. Ako se biciklira 10 km/h, svaki je bicikl korišten 15 minuta dnevno, a ostalih 23 sata i 45 minuta čeka. Matematika potvrđuje ono što vidimo, da se mnogi bicikli uopće ne koriste jer su punktovi loše izabrani, dok se na frekventnijim postajama koriste rijetko i za kraće vožnje, a i u tome sudjeluje samo manji broj registriranih korisnika. Bicikl po definiciji služi mladima, zdravima i besposlenima, pa se njime, prema vlastitom priznanju, ne koristi ni gradonačelnik, nego s jedne obveze na drugu ide službenom limuzinom kojom upravlja vozač; na koncu, oni koji su se već odlučili za bicikl, radije idu vlastitim jer im je to bolje i praktičnije. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

Bajs Boris Beck kolumne

Ne laju, ali kao da su na uzici

Beck: Za razliku od europskih, naši političari imaju dvonožne ljubimce

Psi su važni u političkom životu Francuske, i svaki je predsjednik od Charlesa de Gaullea imao barem jednog, možda zato da se razlikuju od Engleza koji su skloniji mačkama. Ove je godine Larry, glavni mišolovac Downing Street 10, proslavio 15 godina u službi, uz veliku pokrivenost medija. Taj mačak skromnog porijekla, udomljen iz skloništa, dočekao je ondje i ispratio Davida Camerona, Theresu May, Borisa Johnson, Liz Truss i Rishija Sunaka, da bi sad služio pod laburistom Keirom Starmerom. Mačke, netipično francuski, voli i Marine Le Pen, kao i belgijski premijer Bart De Wever, koji od prošlog kolovoza u uredu ima crno-bijelog mačka, udomljenog. Uvijek me kopkalo kako to da političari kod nas nemaju kućne ljubimce. Otkad je Bandić umro, pa je Rudija preuzela njegova obitelj, i otkad je, nakon četiri godine druženja, Kolinda Grabar-Kitarović predala svog psa Kiku na udomljavanje, jedina dva relevantna ljubimca nestala su iz političkog života. Ovih dana sam opet o tome malo mozgao i zaključio da se naši političari ne mogu posvetiti četveronožnim ljubimcima jer je prevelika konkurencija dvonožnih. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

Boris Beck kolumne

'Gradimo za jednokratnu upotrebu'

Beck: Visoka arhitektura, kratak rok trajanja – gradimo da traje 20 godina, a ne stoljeća

Poput Sabora, trenutno se restauriraju i stari parlamenti u Haagu, Beču i Londonu, no to ne izaziva otpor javnosti. Prijepori nastaju zbog obnove modernih zgrada, za koje se otkriva da su nakon samo nekoliko desetljeća neupotrebljive. U Zagrebu su potpuno dotrajali, primjerice, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Otvoreno sveučilište i poslovni neboder Zagrepčanka, ali obnovu se nitko ne usudi predložiti kad vidi da je u Berlinu rekonstrukcija Nove nacionalne galerije iz 1968. stajala 400 milijuna eura, a da su u Sidneyju za Operu iz 1973. i u Londonu za umjetnički centar Barbican iz 1982, samo za prvu fazu, spiskali po 300 milijuna eura. Muzeji i dvorane mogu zvrjiti prazni, ali nogometni stadioni se pune, i stalno trebaju. U Dioklecijanovoj palači možete živjeti, u Eufrazijevoj bazilici može se održavati bogoslužje, a Arena u Puli sasvim je prikladna za javne priredbe, dok je Arena u Splitu ruševina. Nekad su arhitekti i graditelji željeli da im proizvodi budu trajni, a danas im je važnija originalnost. Boris Beck za Večernji. (Cijeli tekst na Narodu)

Boris Beck kolumne

Psihoanaliza zapelog u ćorsokaku