Beck: Za širenje pješačkih zona u Zagrebu nedostaje ključno - pješak - Monitor.hr
Danas (21:00)

Stanova premalo, a prostora za šetnju previše

Beck: Za širenje pješačkih zona u Zagrebu nedostaje ključno – pješak

Ako pogledate fotografije Ilice ili Trga bana Jelačića iz 70-ih i 80-ih primijetit ćete da je na njima mnogo više ljudi nego danas. Centar Zagreba bio je pun raznovrsnih dućana i robnih kuća, obrtnici u svakom haustoru, redakcije, uredi, tvrtke, na tržnici je vrilo, mogli ste ondje promijeniti valutu, popraviti auto, čak i platiti za seks pred Varteksom. Ali sad nemate razloga ići onamo: obrtnici su nestali, zjape prazni lokali, trgovine su rijetke i skupe, redakcije su izvan grada, firme u poslovnoj četvrti, tržnica je propala – u centru cvatu jedino kafići, pekare, fast food i poneki restoran, piše Boris Beck za Večernji list.

Svi europski gradovi muku muče s propašću svojih središta: stanovnici su im ostarjeli, djece nema, kupce su odvukli trgovački centri u predgrađe, poslovanje je virtualno, i jedina je opcija otvarati ugostiteljske lokale i hostele kako bi turisti fingirali život – upravo kako se zbiva u Zagrebu.  Predložene zagrebačke pješačke zone nemaju ni ekonomsku ni političku dimenziju, niti im je namjera uvećanje demokracije; ogoljela na ekološku funkciju, iscrpljuju se u sadnji drveća, a u konačnici samo potiču konzumaciju jela i pića, uz trivijalno tračanje konzumenata i egzibicionističko pokazivanje poznatih. Cijeli tekst na Narodu


Slične vijesti

20.09. (13:00)

Basna o krumpiru

Beck: Šefe, ne znam kako si to uspio, rekao je Jandroković, ali svijetliš u mraku

“Tko će jesti lički krumpir ako govorimo o ekološkom terorizmu, otrovano, zatrovano…”, zaključio je premijer, veselo se obraćajući konobaru koji im je servirao zamaman obrok: „Što jedemo?“

„Na meniju je medvjeđa šapa i lički krumpir“, ravnodušno je kelner bacio tanjure na stol, na što su Capak, Jandroković i Glavinić problijedjeli. Uto je premijeru zazvonio telefon, a kako je to bila Ursula von der Leyen, zaboravio je na sustolnike, što su oni iskoristili za bijeg.

Neočekivano, kad je završio, obratio mu se krumpir sa zamolbom da ga ne pojede. Plenković je već stavio ubrus u krilo i zgrabio nož i vilicu, pa mu ta smetnja nije odgovarala. Ovdje nemamo mjesta da prenesemo cijeli razgovor, koji se otegnuo do mraka, ali krumpir je molio da se otpad ne sanira, da se vječne kemikalije i teški metali puste da i dalje otječu u podzemne vode jer se tamo dogodilo evolucijsko čudo: ta zagonetna smjesa postala je nalik primordijalnoj juhi, a kako se njome zalijevaju vrtovi, voće i povrće je naglo razvilo razum i govor.

Mogla bi to biti nova atrakcija za Liku, ljudi bi dolazili iz cijelog svijeta i razgovarali s njezinim inteligentnim plodovima. Boris Beck za Večernji  (i za Narod)

13.09. (16:00)

Tješi da su druga djeca još gora

Beck: Naši 15-godišnjaci u verbalnim sposobnostima kasne čitavu godinu za prethodnim generacijama

PISA test rangira sposobnost čitanja i razumijevanja pročitanog u šest razina te se samo za učenike pete i šeste razine smatra da mogu odvojiti činjenice od mišljenja – a takvih je u Hrvatskoj žalosnih 5% (Novi list, Jutarnji). To su oni, kako to definira PISA, koji mogu utvrditi razliku između sadržaja i svrhe, činjenica i mišljenja, neutralnosti i pristranosti, eksplicitnog i implicitnog, pouzdanosti i nepouzdanosti – ukratko, između istine i laži. Jedna od zemalja s drastičnim padom pismenosti je i Slovenija, gdje je nastala panika. Ministar obrazovanja Borut Rončević preko noći je najavio potpunu preobrazbu školskog sustava.

Fuchs je govorio o tome kako su naši đaci veoma pozitivno usmjereni prema zaštiti okoliša, iako ekologija nije tema o kojoj bi predstavnici vlade smjeli govoriti, a Filipović je po povratku objavio da bi do kraja godine trebalo započeti redefiniranje i poboljšanje školskih kurikuluma. Možemo biti dakle potpuno mirni. Naša vrla vlada neće napraviti ništa. Odgovara joj da djeca odrastaju u građane koji ne razlikuju činjenice od mišljenja, ne shvaćaju prešućeno, ne prepoznaju pristranost i oslanjaju se na nepouzdano. Boris Beck za Večernji list, i za Narod.

09.09. (19:00)

Ne može baš sve pod tepih

Beck: Nečistoća u ličkom podzemlju odraz je naše nečiste savjesti

Znak je vremena da su upravo silosi, koji su nekad skladištili žito, postali odlagalište otpada. Zemlja koja više ne proizvodi hranu i u kojoj se ne rađaju ljudi, postala je prvo grobnica svojim stanovnicima, a potom zakapalište smeća. Veliki prosvjedni skup u Zagrebu dobra je stvar, ali od njega se ne vidi srž problema: zašto smo svi u Hrvatskoj sve ove godine hladnokrvno i bezobzirno proizvodili gomile smeća, bacali ga i zakapali posvuda, zacijelo i izvozili u Afriku, i još k tome ravnodušno puštali da se otrovni otpad šverca iz inozemstva?

Zagrebačka vlast kao svoj prioritet ističe saniranje smetlišta, a dozvolila je da grad bude preplavljen totalno neekološkim divovskim digitalnim displejima koji na nove načine pozivaju na još više trošenja. Stanogradnja buja, cijene rastu, špekulanti profitiraju, a kamo odlazi građevinski otpad? Prošle godine posjetilo nas je 21,8 milijuna turista, gdje je njihovo smeće i koliko košta njegovo zbrinjavanje?

Dok danju postavljamo nove svjetleće reklame, a noću zakapamo jedni drugima smeće u dvorište, nismo bolje ni zaslužili. Boris Beck za Večernji

08.09. (15:00)

Kad ti AI bude umjesto škole umjesto da ti bude na pomoći

Beck: Profesori, studenti i učenici u zatvorenom krugu umjetne inteligencije

Profesori imaju power point prezentacije koje rutinski vrte, a nekad nisu čak ni njihove nego su ih dobili, naslijedili ili jednostavno ukrali na internetu; mladež na predavanjima drijema i drnda po mobiteljima jer zna da će prezentacije dobiti preko platformi za učenje; na ispitu onda pomoću mobitela prepisuju iz tih istih prezentacija. Taj zatvoreni krug umjetna inteligencija je dovela do savršenstva. Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba ima podatke da 77 posto učenika koristi umjetnu inteligenciju za pisanje školskih zadaća, a sustav to i ohrabruje. Mladi kojima kompjutor izrađuje domaće radove dobiju bolje ocjene od onih koji pišu sami, pa to ove poštene destimulira – u slučaju da profesori nisu budni.

Ona zagrebačka maturantica koja slika zadatak iz kemije, i prepiše iz mobitela rješenje, čini to zato što računa da profesorica zna točan rezultat. Međutim, profesorica će otići u penziju, a njezino će mjesto zauzeti upravo ta učenica koja više neće znati samostalno doći do rješenja. Treba li vraga uhvatiti za rep ili rogove, to ne znam, ali da je došao po svoje, sasvim je očito. Boris Beck za Večernji (i za Narod).

30.08. (14:00)

Inače sami sebe potkopavamo

Beck: Neka vas ne sablazni usporedba mrtvaca i otpada – to je tekovina totalitarizama

U psihoanalizi vrijedi pravilo da ono što smo zakopali, nije nestalo; ono i dalje djeluje u našoj podsvijesti, a na van se očituje kao sudbina – ne možemo shvatiti zašto nam se stalno događa ista zla sreća, a ne možemo jer smo svoju neurozu sakrili sami od sebe. To vrijedi za osobni psihički život, a također i za politički. Negiranje svojih zločina, i minuciozno nabrajanje tuđih, nažalost naša su sudbina, i zato ćemo i iduću sezonu travanj/svibanj slušati (zdesna) o zločinima lijevih, i (slijeva) o zločinima desnih, čemu će se u kolovozu pridružiti Srbi s lamentacijama o zločinima Hrvata, slijepi i gluhi za vlastite.

Kao što smo se navikli ubijati politički nepoćudne i zakapati ih u neoznačenim grobnicama, tako nam je i sasvim dobro dosad išlo zakapanje otpada na neoznačena mjesta, no i jedno i drugo ima poguban učinak: prvo truje politički život, drugo nas truje fizički.

I kao što je najhitnije potrebno sva ilegalna odlagališta otpada popisati i sanirati, tako je nužno i sve nedužne žrtve svih totalitarizama – da, svih – otkriti i ispričati njihovu priču. Nitko ne želi imati zakopan toksični otpad u svom dvorištu, ne znam kako stranke misle graditi budućnost na grobovima bezimenih i nedužnih žena i muškaraca. Boris Beck za Večernji ( i za Narod)

16.08. (14:00)

Psihoanaliza zapelog u ćorsokaku

Beck: Ako ste Dabro, za sve probleme imate samo dva rješenja: pušku i harmoniku

O mentalnoj strukturi fašista i nacista pisao je njemački sociolog Klaus Theweleit, koji je zaključio da su dotični njegovali kult tijela i izgradili unutarnji oklop protiv emocija. Oboje je služilo tome da očuvaju granice svojeg identiteta, pri čemu su se užasavali bilo kakvog miješanja, i sa ženama, i sa strancima – sve bi ih to moglo oslabiti i rastočiti.

Bježeći od vlastite slabosti, fašistički tip muškarca potiskuje sve ljudske osjećaje, a kako ne zna komunicirati bez nasilja, svako opiranje svojem krutom poretku doživljava kao napad na vlastito tijelo. Tome još možemo dodati mišljenje švicarskog psihoanalitičara Carla Gustava Junga da je Hitler bio glasnogovornik svih njemačkih frustracija, projicirajući potisnute i mračne psihičke sile kolektivnog nesvjesnog na Židove, nastojeći slabosti svog naroda nadvladati uništenjem drugih.

Stavljanje pod zapovjedništvo mrtvog Poglavnika da bi se ubijali živi ljudi, u ime očuvanja granica Hrvatske i vlastitog tijela – što je za Dabru jedno te isto – svakako se ubraja u najveće zamislivo mračnjaštvo. Ali potajna nada, da će postati glasnogovornik cijelog naroda, i da više neće biti samo Hitler iz našeg malog sokaka, Dabri se neće ostvariti. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

09.08. (13:00)

Moderniji prijevod - e to je već druga priča

Beck: Isti tip suhoparnih i dosadnih ljudi ‘zaključao’ je i Bibliju i Homera, i bacio ključ

Prijevod Emily Wilson nije bio jedini izvor koji je Nolan konzultirao dok je spremao film, ali bio je ključan za temeljni pristup: Odiseja nije nešto daleko i uzvišeno, nego zbivanje koje se obraća današnjoj publici, i ona se s događajima i likovima može posve poistovjetiti. Moramo reći da takav film u Hrvatskoj ne bi bio moguć – ne zato što nemamo Nolana, nego zato što nemamo Wilson.

Odbacila je tradiciju prema kojoj ton prijevoda mora biti veličanstven, ukrašen i retorički povišen, kako je to u 18. stoljeću definirao britanski pjesnik Alexander Pope. Njezin je argument bio da toga uopće nema u originalu, zbog čega je izabrala jednostavan i razumljiv engleski. Nije koristila ni Homerov heksametar nego se odlučila za jampski pentametar, koji engleski čitatelji dobro poznaju jer je to stih Chaucera, Shakespearea i Miltona. Neki kritičari su je napali da je odbacila tradiciju prevođenja i previše pojednostavnila Homera, no mnogo ih je više koji su je zbog tog istog pohvalili… Boris Beck za Večernji (i Narod)

26.07. (21:00)

Da može, uveo bi carinu i na zrak

Beck: Svijet je preplavljen prljavim, zagađenim i nezdravim političkim zrakom iz Washingtona

Ne znam ima li smisla komentirati izjave Donalda Trumpa – izbacuje ih u golemim količinama, teme su izabrane nasumce, a sadržaj uglavnom lažan, besmislen ili proturječan – ali bilo mi je simpatično kad se srdio zbog dima od kanadskih šumskih požara: durio se zato što je SAD “nepotrebno preplavljen prljavim, zagađenim i nezdravim zrakom”, i to zato što su Kanađani nemarni i loše održavaju šume. Podsjetio me na Bjesomara, demonskog lika iz priče o Potjehu Ivane Brlić Mažuranić, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.

A to što su u njegovoj zemlji dva i pol stoljeća nakon Revolucije prestali održavati demokraciju, i toliko zapustili svoj stranački život da je posve zarastao u šikare korupcije, nepotizma, monopola i iracionalnih ciljeva, i da je cijeli svijet preplavljen prljavim, zagađenim i nezdravim političkim zrakom iz Washingona? Cijeli tekst na Narodu

13.07. (10:00)

AI misli, dakle ja ne trebam

Beck: Naši mladi koji pisanje prepuštaju strojevima odrekli su se razmišljanja

Možete reći da zlobno tumačim rezultate mature i da stvari ne samo da nisu crne, nego je trend uzlazan: 2027. past će iz eseja samo 10 posto maturanata, pa 2028 7 posto, i tim ćemo tempom do 2030 eliminirati nepismenost iz Hrvatske. Nažalost, nećemo, jer su besplatni programi za proizvodnju tekstova u svakom kompjutoru i mobitelu. U našim školama stasaju naraštaji kojima je normalno da im aplikacija nađe na internetu ili ispiše što god im treba, a iz tih škola dolaze studenti koji potom ne pišu nego printaju akademske referate i diplomske radove. Budući da su tekstovi umjetne inteligencije preplavili medije, mladi više i ne razlikuju ljudske od strojnih članaka.

Zaboravili smo zašto se piše esej na maturi, a on se piše kao podsjetnik na svrhu pisanja uopće: čovjek, da bi bio misleće biće, različite činjenice, doživljaje i koncepte slaže u glavi u suvislu cjelinu; tu cjelinu pretvara u rečenice i priopćava drugima kako bi ostvario svrhu svojeg života; pisani trag te djelatnosti dokaz je njegove ljudskosti. Naši sugrađani, mladi ili stari, iz strukovnih škola ili Hrvatskog narodnog kazališta, koji pisanje prepuštaju strojevima, odrekli su se razmišljanja. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

07.07. (09:00)

Nema praznog hoda, pa ni prostora

Beck: Kuća, kuća, kuća, plaža, plaža, plaža, terasa, terasa, terasa, lokal, lokal, lokal

Richard Rogers, jedan od najvećih britanskih arhitekata, projektirao je Centar Pompidou u Parizu, Milenijsku kupolu u Londonu i Sud za ljudska prava u Strasbourgu. Nisu mu se sviđali tornjevi blizanci WTC-a u New Yorku, o kojima je rekao sljedeće: „Ljudi griješe kad zaborave da je prostor oko zgrade jednako važan kao i sama zgrada: to dvoje se ne može odvojeno prosuđivati. Blizanci u New Yorku, na primjer. Nisu bile izvrsne zgrade, ali prostor između njih jest.“ Piše to Boris Beck za Večernji. Prazan prostor može biti veličanstven, čak i važniji od zgrade – kakva sjajna misao! Toga se sjetim kad god prođem uz sada već bivši Vjesnikov neboder.

Austrijski pisac Joseph Roth rekao je da su prije Prvog svjetskog rata ljudi primjećivali kad bi netko umro, da je poslije preminuloga ostajala praznina koja se dugo osjećala, a da je u ratu stradalo toliko ljudi da smo postali neosjetljivi na smrt. Čim netko umre, drugi stupi na njegovo mjesto. Vlada je već najavila da će na mjestu te velike i lijepe Vjesnikove praznine izgraditi nove zgrade. Kod nas vlada strah od praznine. U gradu se na svaku parcelu, makar i minimalnu, mora uguziti jeziva zgradurina, bez parkinga i vrta, a i obala je uglavnom već uništena. Cijeli tekst na Narodu