Boris Dežulović: Helena, žena koje nije bilo - Monitor.hr
29.01. (14:30)

Zbogom Miri

Boris Dežulović: Helena, žena koje nije bilo

Boris Dežulović kolumnu u Novostima posvetio je Miri Furlan: Mira Furlan jedina nije birala svoj put. Kako je u intervjuu pod naslovom “Mira, žena koje ima” proročanski rekla 1990., nijemo se nadglasavajući s vatrometom i kravalom “demokratskih promjena”: Sve sa Helenom događa se mimo njene volje, za sve što se s njom i oko nje zbiva ona ne snosi nikakvu krivnju. Te noći, kad je s punte Farosa otplovila zvjezdanim morem u namreškano nebo, posljednji put smo vidjeli Helenu.


Slične vijesti

06.04. (14:30)

Nema utjehe, samo akcija

Dežulović: Nema boga

Ne kažem, bilo bi lijepo i bilo bi nam svima lakše, ali nažalost, Njega nema: nema čudesnog uskrsnuća, nema krilatih anđela, nema rajskih poljana, nema vječnog života kod Biološkog Oca, nikad ga nije ni bilo. Ovaj mali, prekinuti život bio je jedini kojega je Nikoll ikad imala i jedini kojega će ikad imati, njena jedina šansa. Te kratke dvije godine, ta godina i pol u domu nekih dobrih ljudi i tih pola godine u domu bioloških roditelja, pod paskom hrvatske države i skrbi njenog socijalnog sustava, sve je što je mala Nikoll ikad imala: jedan kratki bljesak ljubavi, jedan kratki bljesak boli i to je sve. Dvije godine i gotovo. Nema više i nikad više neće biti – piše Boris Dežulović i poziva na akciju – mijenjanje sustava koji je ovu tragediju omogućio.

02.04. (22:30)

Užasi svuda oko nas

Dežulović: Slučaj doktora Dragomira

Iako je odrobijao zbog prisilnog pobačaja, liječnička komora doktoru Dragi nikad nije oduzela licencu. Nakon odsluženja kazne ne samo da se tako vratio na mjesto zločina, u mjesni Dom zdravlja, dodijelivši sebi i stan, pa uskoro na općinskom zemljištu bespravno sagradivši i vlastitu privatnu kardiološku kliniku, nego se vratio i u politiku – piše Boris Dežulović.

27.03. (00:30)

Uskoro u holivudskom filmu

Dežulović: Pošto predsjednik Vrhovnog suda?

Otkud u Hrvata takvo nepovjerenje u sudstvo, otkud takvo nepovjerenje čak i u vrhovnog čovjeka vrhovne sudske instance? Otkud takvo kolosalno nepovjerenje u narodu koji tako bezrezervno vjeruje u izmišljotine o čipovima u cjepivima ili masovnoj manipulaciji 5G mrežom i HAARP-ovim antenama, pomoću kojih svjetski moćnici izazivaju tornada s morskim psima, a istodobno im je posve nevjerojatno da bi omraženi gazda Dinama, očajnički spašavajući dupe, izmislio kako je nosio novac predsjedniku Vrhovnog suda? – pita se Boris Dežulović.

24.03. (14:30)

'Nema toga što Hrvati nisu u stanju upropastiti'

Dežulović: Uspon i pad slobodnih zidara

Četiri stotine godina, eto, novinari i istraživači pokušavaju prodrijeti u tajne masonskog pokreta, do dan-danas raspravljajući jesu li Tito ili Lenjin bili slobodni zidari, a hrvatski masoni – jedan oftalmolog za celebrityje, jedan advokat nižerangiranih mafijaša, jedan državni odvjetnik i jedan novinar portala specijaliziranog za leteće tanjure, ustaše i Riječ Gospodnju – sami po ulici hvataju novinare da utope jedni druge, nudeći sve podatke o šupcima iz suprotstavljene frakcije. Na ovom svijetu, ukratko, ne postoji baš ništa što Hrvati nisu u stanju upropastiti – piše Boris Dežulović.

19.03. (21:30)

Fotelje za Glinu

Dežulović: Šala o guzonjama

To bi dakle bila baš loša satira: u nekom gradu sravnjenom u katastrofalnom potresu vijećnici na čelu s gradonačelnikom – koji je sve gradske pare potrošio na spomenik Tuđmanu i kojega tjednima nakon potresa nitko uopće nije ni vidio u gradu – dočuju za humanitarnu akciju nekog lanca dućana sa ženskim ulošcima, pa se jave na njihov natječaj tražeći pedeset novih, vrhunskih fotelja prilagođenih svojim debelim guzicama. I nitko se ne zapita je li to zaista moguće ili je samo riječ o lošoj satiri – piše Boris Dežulović.

12.03. (21:30)

Dežulović: Višegodišnja nagrada Grada Splita – može li ciničnije

Boris Dežulović o dodjeli javnih priznanja u Splitu: Treba li uopće podsjećati gdje je lovorom ovjenčani Miljenko Smoje bio i što je radio dok su heroji 72. bojne oslobađali Split od Srba? Kad su se začuli prvi topovi, Smojina je muza kukavički utihnula. Čak i nakon što je 1995. rat završio – u vrijeme dok su pripadnici 72. bojne robijali po hrvatskim kazamatima – Smoje je i dalje bio na sigurnom, dovoljno daleko od Splita, u svom azilu pod čempresima na žrnovničkom groblju. Sve te godine ponosni je hrvatski Split s prezirom odbijao ovjenčati tog jugoslavenskog pisca, a onda ga gradskom nagradom odlučio počastiti istodobno kad i 72. bojnu, i to točno na tridesetu obljetnicu njenog osnivanja.

05.03. (21:30)

Filozofska rasprava s ministrom policije

Dežulović: Tako je govorio Davor Božinović

Prisjetio bih se Nietzscheove misli, koja kaže da se ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju. Tako je govorio Zaratustra Božinović. Čovjek i Hrvat mora se osjećati ponosan kad čuje kako u njegovoj zemlji ministri policije citiraju njemačke filozofe. Istina, u plitkoj i površnoj suvremenoj kulturi – kakvu je, uzgred, prilično točno predvidio i sam Nietzsche – i koja pamet crpi iz motivacijskih poruka s etiketa Jane i magnetića za frižidere, nije se čuditi da se Nietzscheovim citatima jednako opamećuju populistički političari i tetoviraju popularne starlete. Pa ipak, da Nietzschea citira ministar policije, nije odveć uobičajena pojava. Naročito da onog Nietzschea koji represiju i kaznu čita kao osvetnički refleks otrovnog pauka citira ministar resora koji upravo cijeli počiva na konceptu represije i kazne – piše Boris Dežulović.

01.03. (18:00)

O mrtvima...

Boris Dežulović: Smrt i sloboda

Umro je Milan Bandić, jedini čovjek u urbanoj povijesti svijeta koji je bio toliko omiljen da je šest puta biran za gradonačelnika jedne ozbiljne metropole, a po kojemu se u njegovu gradu – osim jednog mirogojskog groba – nikad ništa neće zvati. Proći će i ovih par dana komunalne žalosti i velikih, sve najboljih riječi o pokojniku, nakon čega će se prijatelja, rođaka i kuma iz provincije svi odreći, ili barem svi važni: njegova će hipoteka postati preteška za bilo čiju i bilo kakvu ozbiljnu političku ambiciju, i Zagreb će na koncu ostati jedini grad na svijetu bez spomenika, trga ili ulice s imenom čovjeka koji je gradom vladao više od dvadeset godina, dvostruko duže od drugog najdugovječnijeg gradonačelnika. I u takvom jednom kratkom epitafu bilo bi sažeto po prilici sve što treba ostati zapamćeno o Milanu Bandiću, njegovu gradu i državi kojoj je to bila metropola… no, poanta posvete Borisa Dežulovića je druga. E sad, koja? Nije klikbejt, već nećemo spoilati, a i uzrečica kaže “Ništa osim dobrog”.

26.02. (22:30)

Oda majstoru lake iskrene rime

Dežulović o Balaševiću: Svatko je imao svoju pjesmu i svaka je bila zajednička i svačija

Đorđe Balašević bio je majstor tog starog zanata, najveći kojega smo imali. Ni kod jednog drugog autora rime nisu zvučale tako lagane i nenametljive, organski srođene, kao da jedna bez druge te riječi nikad nisu ni postojale. I nikad trivijalne i prvoloptaške, nikad jeftine kineske kopije i šareni svjetleći displeji, ali još nikadije velike, teške i gorde riječi: tek male, obične i svakodnevne, koje su u njegovim pjesmama postajale filigranski izrađeni zupčanici starinskih ura za novo vrijeme – piše Boris Dežulović.