Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Društvo autocenzure
Dežulović: Tko pjeva, zlo misli
Nekad, u doba komunističkog mraka – sjetit će se preživjeli – u Dalmaciji se to zvalo “pivanje pisama”. Prekaljeni jugoslavenski policajci duha bez greške su prepoznavali pjesme koje se pjevaju kad se “pjevaju pjesme” i vrlo ih precizno razlikovali od običnih. Pjevanjem pjesama” općenito se nazivalo, jasno, pjevanje “nacionalističkih i reakcionarnih pjesama”, budnica i davorija što su prizivale predkomunističku povijest i izrijekom spominjale Hrvate, Srbe i ostale naše narode i narodnosti, zajedno s pripadajućim hrvatskim, srpskim i ostalim nacionalnim pridjevima.
Prije nekoliko dana – samo posljednji primjer – u Splitu je, kao i u ostatku države, svečano obilježen Dan antifašističke borbe, i pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta održan je tradicionalni koncert ženskog zbora Marjanke, koje su, kao i svake godine, otpjevale koloplet antifašističkih pjesama bez ijedne antifašističke pjesme. Iz Pjevačkog društva Marjanke objasnili su kako nitko iz gradskih vlasti nije uvjetovao repertoar, već su antifašističke pjesme na koncertu povodom Dana antifašističke borbe odlučile izostaviti zbog – straha.
Ostvaren je tako jugoslavenski komunističke ideal: nema formalne zabrane, nema marice i pendreka, ima samo razvijene svijesti radnih ljudi i građana. Netko bi, istina, tu svijest nazvao i “strahom”, ali to je već lingvističko pitanje. Po prilici kao i “pivanje pisama”. Boris Dežulović za Novosti.