Boris Dežulović: Patnje mladih Werthera - Monitor.hr
18.01.2022. (14:00)

Osjetljive duše

Boris Dežulović: Patnje mladih Werthera

Za tu neobičnu pojavu prvi put sam čuo prije nekoliko godina, čitajući zanimljiv esej “Knjige su opasne” engleskog sociologa Franka Furedija, profesora na Sveučilištu Kent. Povod za njegov ogled bile su opaske kolega kako se studenti sve češće žale na traume izazvane čitanjem književnih djela: te 2016. studenti na uglednoj njujorškoj Columbiji najozbiljnije su, recimo, tražili da se uz Ovidijeve “Metamorfoze” doda “trigger warning” (upozorenje na okidač traume), jer “opisi silovanja mogu izazvati osjećaj nesigurnosti i ranjivosti kod nekih studentica i studenata”. Zvučalo je kao zajebancija, ali nije bila… Negdje smo ozbiljno pogriješili, negdje su stvari krenule ozbiljno ukrivo. Odgojili smo djecu kojoj je iskustvo svijeta posve artificijelno i superficijalno, bez ikakve veze sa stvarnim životom, pa joj je ono “točno prikazivanje stvarnog svijeta” opasnije čak i od brutalnih video-igrica – piše Boris Dežulović za slovenski Dnevnik, tekst prenosi Lupiga.


Slične vijesti

Prekjučer (10:00)

U Slavoniji na ušću rijeke Vuke

Dežulović: Ako ne znaš što je bilo

Saznali smo tako da se Marko u Čavoglavama bori u samostalnom seoskom vodu u sastavu 114. pričuvne brigade, ali da osim puške – zapravo starog nekog puškomitraljeza marke Thompson – na ratištu duži i gitaru, kojom diže moral svojim suborcima. Što svira? Pa uglavnom standarde, “Jasenovac i Gradiška Stara”, “Mlad ustaša bojak bije”, “Evo zore, evo dana” i tako. Ali ima on i mnogo svojih pjesama. U redu, ne baš mnogo, više onako… dosta. Nekoliko. Par pjesama. Dobro, samo jednu. Zbog te jedne pjesme, eto, Mirko nas je zapravo i želio upoznati.

– Marko.

Da, Marko: zbog te jedne pjesme, eto, Marko nas je zapravo i želio upoznati. Izvadio je onda staru TDK kazetu i upitao želimo li je čuti. Naravno da želimo. Predrag je zovnuo Antonija i zamolio da je pusti, a ovaj je bez riječi stavio kazetu u kazetofon. Uskoro je oštariju ispunio reski gitarski rif i prodorno “Za dom – spremni!”, pa grubi, hrapavi vokal. Nismo ni slutili da naš tihi prijatelj može biti tako glasan.

Uvjeravali smo Marka kako razumijemo njegov plemeniti poriv, ali da je Domovini ipak potrebniji s gitarom u ruci i pjesmom na usnama, nego s Thompsonom u ruci i hropcem na usnama. Hrvatskoj vojnika ne nedostaje, ali nedostaje joj prava pjesma. Jebote Dražen Žanko i Ljerka Palatinuš: “Bojna Vukovar” snažnija je od cijele ergele Zrinka Tutića, ubojitija od njegovog Thompsona i jača od dvije gardijske brigade.

A on nas je gledao zbunjen, s neobičnom nekom mješavinom razočarenja i ponosa: kako on iz Čavoglava nedaleko Kljaka u općini Ružić kraj Drniša može pjevati o Vukovaru? O Vukovaru se može pjevati samo u Vukovaru! Boris Dežulović za Novosti

Subota (12:00)

Problemi s ukopima nas muče odavno

Dežulović: Kontaminirana Hrvatska

– Smeće i otpad, da, ja nemam problem to nazvati smećem i otpadom. Ali imam problem kada vi i vama slični to nazivate “HDZ-ovim uvozom” i zbrinjavanje otpada pakirate u ljevičarsku agendu za rušenje ove Vlade i ono, kako ste rekli, “ideološko pitanje”. A naročito imam problem kada nas prije ikakvog inspekcijskog i sudskog postupka i prije bilo kakve studije o utjecaju na okoliš optužujete da kao veliki domoljubi zagađujemo vlastitu zemlju i trujemo buduće generacije.

– Ali vaš je ministar to zakopao u zemlju bukvalno stojeći mirno uz hrvatsku himnu, nazivajući cijelu stvar “dostojanstvenim ukopom”, te “humanitarnim i civilizacijskim činom”!

– Ne razumijem, je li to sad opet neka metatekstualna parabola ili šta?

– Ne, ne, evo vam vijest Hine, citiram: “‘Ovo je iznad svega humanitaran i civilizacijski čin jer svaka žrtva zaslužuje dostojanstven ukop‘, poručio je potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na ukopu posmrtnih ostataka petsto hrvatskih žrtava iz Drugog svjetskog rata ekshumiranih u Republici Sloveniji…”

– Čekajte, stanite, kakve sad hrvatske žrtve…?

– Hrvatske žrtve iz 1945., koje su prošlog tjedna kamionima dovezene iz Slovenije i sahranjene u Hrvatskoj, u Donjem Macelju, ne pravite se glupi, Plenkoviću.

– Ovo je nesporazum, zar ne govorimo o otpadu koje je kamionima dovezeno iz Slovenije…?

– Gospodine Plenkoviću, molim vas da hrvatske žrtve iz Drugog svjetskog rata prestanete nazivati otpadom. Nije lijepo. Boris Dežulović za N1

01.09. (18:00)

Izgovaranje navodnika

Dežulović: Oj Krajino, jebem li ti mati

“Krajina” kao pojam u modernoj hrvatskoj državi i društvu ima negativnu i uznemirujuću konotaciju i sinonim je s paradržavnom tvorevinom uspostavljenom na okupiranom teritoriju Hrvatske, i stoga se u hrvatskom jeziku izgovara u navodnicima: “Krajina”. Vidite? S blagim prezirom u kutu usana, ovako. “Krajina”.

– !Krajina!?

– Ne, ne: “Krajina”. Vidite? “Krajina”.

– ‘Krajina’?

– Zamalo. Ali dobro, prihvaćam.

– Hvala, ispričavam se. Znači, ‘Krajina’: stihovi pjesme u kojoj spominjem ‘Krajinu’ nastali su u jednom osjetljivom povijesnom trenutku i nemaju baš nikakve veze s tom, kako ste rekli, negativnom i uznemirujućom konotacijom.

– Čekajte, vi sad hoćete reći da se “Krajina” u vašoj pjesmi ne odnosi na srpsku paradržavnu tvorevinu?

– Ne, zaboga. Zapravo, da, ali… ne. Hoću reći, da, Krajina u mojoj pjesmi…

– “Krajina”!

– Pardon, ‘Krajina’ u mojoj pjesmi formalno-pravno jest srpska paradržavna tvorevina, ali moja poruka nema negativnu i uznemirujuću konotaciju.

– Nego kakvu?

– Ja bih rekao, dvostruku.

Boris Dežulović za Novosti

23.08. (01:00)

'Dvadeset deveto nezgodno pitanje: Imate li upaljač?'

Dežulović: Dvadeset devet nezgodnih pitanja

Kako to da elemenata terorizma ima u slučaju požara kraj Zadra, u kojima je izgorjelo nekoliko stotina hektara suhe makije i niskog raslinja, a nema u slučaju katastrofalnog požara kraj Omiša, u kojemu je izgorjelo hiljadu hektara šume, desetak gospodarskih objekata, tridesetak kuća, pedesetak brodova i više od stotinu automobila, osobito zna li se da je u tom požaru poginula jedna osoba, a stavak 3. članka 97. KZ kao kvalificirani oblik terorizma označava situaciju kada su tim “kaznenim djelom prouzročena velika razaranja ili smrt jedne ili više osoba”?

Osmo nezgodno pitanje:

Da li u katastrofalnom požaru kraj Omiša nema elemenata terorizma zato što nije bilo ozbiljnijeg zastrašivanja stanovništva, velikih razaranja i izazivanja smrti jedne ili više osoba, ili zato što još ne znamo nacionalnost počinitelja?

Deveto nezgodno pitanje:

Ako se ispostavi da je požar u Lokvi Rogoznici kraj Omiša izazvao građanin nesrpske nacionalnosti, hoće li i to biti okarakterizirano kao kazneno djelo terorizma iz članka 97 Kaznenog zakona Republike Hrvatske?

Deseto nezgodno pitanje:

Ako se ispostavi da je požar u Lokvi Rogoznici kraj Omiša izazvao građanin hrvatske nacionalnosti, hoće li to biti okarakterizirano kao kazneno djelo terorizma ili kao nehaj, duševni poremećaj ili neubrojivost? Boris Dežulović za Novosti

19.08. (00:00)

'Osam i pol milijuna eura prilično je velik novac za stvar koja služi samo zato da ne izaziva štetu koje ne bi ni bilo da je nema'

Dežulović: Smisao i kraj Andreja Plenkovića

– Zanima me zašto nije došlo do aktivacije SRUUK-a? Zašto stanovnici i gosti na ugroženom području nisu dobili upozorenje i obavijesti o ponašanju?

– Vi to ozbiljno pitate?

– Prilično ozbiljno.

– Kako zašto, zaboga? Već sam to rekao u izjavi za medije, tamo su praktički svi građani vidjeli što se događa, jedni drugima su pomagali i mislim da su maksimalni napori napravljeni. Stvar je, kako rekoh, očito bila brza u smislu vjetra i noći.

– Ukratko, SRUUK nije aktiviran zato što je požar bio brz…

– U smislu vjetra i noći, da.

– …i zato što su građani ionako i sami vidjeli požar?

– Naravno da nije samo zbog toga. Lijepo vam je objasnio moj prijatelj Blaženko: da se išlo na tu varijantu, došlo bi do dodatne panike među stanovnicima šireg područja i dodatno bi se zakrčio promet. Ne znam koji dio niste razumjeli.

– Da vidim jesam li dobro shvatio: SRUUK nije aktiviran jer bi elektronske poruke stanovništvu ugroženog područja izazvale paniku?

– Bravo. Da se slikovito izrazim, nije smisao SRUUK-a da u prostoriji punoj ljudi viče: “Požar!”

– Osim, jasno, ukoliko je stvarno požar…. Boris Dežulović za N1

14.08. (16:00)

Najgore je kad se neki prepoznaju

Dežulović: Umjetnost intuitivno ne voli uspjeh, u književnosti je to najgore što se živom piscu može dogoditi

Rekao sam u više navrata, nikakva korespondencija s današnjicom nije mi bila na umu kad sam davnih dana razmišljao o priči. Trebala je biti, a nadam se da je nešto od toga i ostalo, univerzalna, svevremena priča o zlu i – kako bi rekao jedan lik iz romana, Oswald Spengler se zove – faustovskoj ambiciji čovjeka da popravlja svijet. Dogodilo se, međutim, da me vrijeme sustiglo: eliotovske “zakukuljene horde” Hitlerova Sturmabteilunga iz studenoga 1923. neočekivano su se – dobro, to se samo tako kaže, bilo je itekako očekivano, to i jest poanta – pojavile pred našim vratima.

Jednako kako su novinarima Münchener Posta Hitlerovi smeđekošuljaši tog studenoga 1923. demolirali redakciju, napadajući ih kao izdajnike i optužujući da su cvijećem dočekivali francuske okupatore, divili se njihovim zločinima i vrijeđali silovane Njemice, majke ubijene njemačke djece, tako sam se i ja završavajući roman zatekao gledajući na televiziji neku frau Karoline Vidović Krišto, zastupnicu nacionalsocijalističke partije Odlučnost i pravednost, kako me usred hrvatskog Reichstaga napada kao izdajnika i optužuje da sam u transporteru JNA ulazio u okupirani Vukovar, divio se srpskim zločinima i vrijeđao silovane Vukovarke i majke ubijene vukovarske djece. Pogledao sam na kalendar i bio je – studeni 2023. Boris Dežulović za Nacional

10.08. (16:00)

Tisuće migranata noćas ne spava, cijela Europa je sada sa nama

Dežulović: Any Problems?

“Tenzije na Bliskom istoku”, historijski konflikti koje već cijelo stoljeće ne mogu riješiti ni najveći politički, geostrateški, ekonomski i intelektualni umovi svijeta povjereni su na kraju jednoj ambicioznoj dubrovačkoj učiteljici i HDZ-ovoj komesarki koju u cijeloj Europi znaju samo službenice na aerodromskim šalterima za check-in. Eh, Dubravka. Netko drugi na njenom mjestu istoga bi časa sjeo u avion i odletio za Maroko, ali ne i naša Dubravka. Prekaljena europska kissingerica u lukavom je diplomatskom manevru umjesto na aerodrom Ibn Battouta u Tangeru sletjela u zračnu luku Čilipi, pa iz Dubrovnika telefonom nazvala španjolskog i marokanskog ministra vanjskih poslova. “Među njima je jako dobra suradnja, a mi pomažemo, i dosta dobro je to uspjelo”, izjavila je na koncu ministrica za Mediteran zadovoljna kako je sve to baš “dobro uspjelo”, pa na Facebooku iznenada objavila fotografiju na kojoj sjedi u onom svom starom Renaultu iz davnog prošlog života, uz poruku: “Naš opjevani Renault 9 je bio auto godine 1982.! Sada je oldtimer! Any problems?” Boris Dežulović za Novosti.

04.08. (10:00)

Obrana i zaštita od trojanskih dušeka

Dežulović: Dosjei X: srpska sanjarica HV-a

Već sutradan, da skratim priču, ministar obrane Ivan Anušić otkazao je već gotovu narudžbu tisuću i sedam stotina novih madraca za opremu vojnih objekata, koje je Ministarstvo preko tvrtke Komforta iz Slavonskog Broda kupilo od tamošnjeg SB Fleksa: ispostavilo se, naime, da su rečeni madraci proizvedeni u njihovim pogonima u – Srbiji!

Ukratko, da uopšte nije bila reč o madracima, nego o dušecima. Konačno, uvidom u specifikaciju otkrivena je i tajna paranormalnih fenomena u spavaonicama Hrvatske vojske: nabavljeni srpski dušeci bili su, naime, iz serije Best Memory 20, ponosa SB Fleksa, s izravno u navlaku ušivenom – Visco Memory pjenom!

Da, gospodo, memorijska pjena: više petabajta slavne srpske istorijske vojničke memorije čuvali su SB Fleksovi Best Memory dušeci “made in Serbia” nego cijeli podatkovni megacentar Pantheon AI u Topuskom.

A Ivan Anušić? Otkako je za Hrvatsku vojsku nabavio nove madrace – istinabog, mrvu skuplje, ali hrvatske – ministar, hvala na pitanju, spava kao beba. Boris Dežulović za Novosti

26.07. (20:00)

Nismo više u komunizmu pa da bi to bilo zabranjeno

Dežulović: Das Gespenst des Kommunismus

Imam nekoliko loših vijesti za hrvatske desničare i socijalne liberale. Komunističke i marksističke ideje ne proučavaju se samo u Hrvatskoj i ne uče samo u Zagrebačkoj školi komunizma: marksizam se uči i proučava na svim europskim sveučilištima, koristeći dakle sve raspoložive “gradske i državne prostore i druge javne resurse”. A ono komunističko, kako rekoste, “političko djelovanje”? Nije za osobe tanjih živaca i pameti: komunističke partije, vjerovali ili ne, najnormalnije djeluju u većini europskih država, a dvije takve, sve sa srpom i čekićem u grbu, posve legalno djeluju čak i u Sjedinjenim Državama! Komunista, štoviše, ima i u Europskom parlamentu… nije toliko zbog njihovih ambicioznih planova da restauriraju sovjetski imperij, podignu željeznu zavjesu, otvore gulage i obnove komunističku Jugoslaviju, koliko zbog njihove posve neambiciozne socijalne politike i strategije – priuštivog stanovanja. Boris Dežulović za Novosti

21.07. (13:00)

A da izbacimo kvalifikacije i jednostavno pozovemo sve?

Dežulović: Leteći cirkus Giannija Infantina

Dok su tako onih dobrih, starih dana na Mundijalu u Engleskoj 1966. nedjeljni finalisti Argentina i Španjolska u Grupi 2 igrali još i sa strašnom Beckenbauerovom Zapadnom Njemačkom – u Grupi 1, samo podsjećam, tada su igrali i Brazil, Urugvaj i Francuska – sportski će novinari šezdeset godina kasnije mozak morati rastegnuti do jaja kako bi na Mundijalu u Americi neku grupu nazvali “skupinom smrti”. Uz pomoć našli statistike, koeficijenata i Opta Power Ratingsa “skupinom smrti” ambiciozno su onda proglasili Grupu I s Francuskom, Senegalom, Norveškom i Irakom.

Moćna Nizozemska ili strašna Njemačka, recimo, ovoga su ljeta ispale već u prvom kolu eliminacijske faze i nisu ušle niti među šesnaest najboljih – onoliko dakle najboljih koliko ih je nekad uopće igralo svjetsko prvenstvo – a velika Italija, četverostruki prvak svijeta, ne samo da se nije uspjela plasirati na Mundijal – toliko besmisleno proširen da se na njega preko Lige nacija upisala čak i Švedska, koja je u svojoj kvalifikacijskoj grupi bez ijedne pobjede bila uvjerljivo posljednja – nego se nije plasirala već treći put zaredom.

Mafijaši iz obitelji Infantino za sljedeće svjetsko prvenstvo, čudovišni leteći cirkus koji će se igrati u šest zemalja na tri kontinenta, već sad najavljuju dodatno proširenje formata na čak šezdeset i četiri reprezentacije. Što znači da će se igrati suludih stotinu dvadeset i osam utakmica, ili gotovo jednako koliko na prvih šest svjetskih prvenstava – od Urugvaja 1930. do Švedske 1958. – zajedno! Što je svakako odlična vijest za zemlje iz “skupine smrti”, Uzbekistan, Laos, Butan i Srbiju, ali upravo nameće pitanje – tko će uopće otpasti? Dobro, jasno, osim Italije? Boris Dežulović za N1