"'Boychoir' - mnogo lepo i mnogo fino" - Monitor.hr
29.06.2015. (07:48)

"’Boychoir’ – mnogo lepo i mnogo fino"

Nikako mi nije jasna pomama ne dečije, odnosno dečačko horsko pevanje. Kapiram, dečaci anđeoskih glasova pevaju lepu, staru i uglavnom crkvenu muziku i to je sve mnogo lepo i mnogo fino. Ali svejedno mislim da su Bečki Dečaci i njihovi klonovi po svetu ipak svojevrsno preterivanje. Dobro, civilizacija je uznapredovala, pa je karijera muškog soprana kratkotrajna i prolazna i barem nema više brutalnih metoda za njeno produžavanje na neodređeno (videti pod Farinelli). Šta, uostalom, fali devojčicama? Jednako lepo i, u idealnim okolnostima, suludo visoko pevaju, a i glas im manje mutira…

No dobro, pred sobom imamo ovaj komadić tradicije kao okvir za priču o odrastanju nadarenog problematičnog klinca koji postaje siroče i spas nalazi u predanom radu na svom talentu. Nekoga će ova priča nadahnuti, nekoga baš i ne. Ako u ‘Boychoiru’ prepoznate kalup televizijskog filma, čak meni posebno mrskog Hallmark kanala, u pravu ste. Štos je u tome što je na drugim planovima ‘Boychoir’ bolji film nego što je njegova priča i što je izveden kako treba, sa poznavanjem materije, minimumom grešaka i više nego kvalitetnim glumcima.

Naš junak je Stet (Wareing), sin samohrane i ne baš korisne majke za čiju dobrobit najviše brine učiteljica (Winger) i horovođa u lokalnoj školi. Stet ima ispade agresivnosti i ne poštuje autoritete, pa tako zezne audiciju kod etabliranog profesora Carvella (Hoffman) koju mu je učiteljica osigurala. Stvari se menjaju kad majka pogine, a u život se uključi njegov odsutni i prilično bogati otac (Lucas). Stet je vanbračno dete, a njegov je otac, iako ga krije od svoje familije, dovoljno pristojan tip da nastavi da ga izdržava. Rešenje za novonastalu situaciju se samo nudi: Stet uz pomoć očevog “podmazivanja” biva primljen u internat specijalizovan za dečačko horsko pevanje, baš kod istog profesora.

Internat postaje njegovo “fancy” sirotište, a Stet se isprva ponaša asocijalno i lagano agresivno (u PG okvirima, naravno), kao kakva mlada verzija Willa Huntinga. Fora je u tome što je njegov talenat ogroman, a i on je pametan momak, pa izuzetno brzo napreduje. Profesoru biva skrenuta pažnja na njega i on ga uzima pod svoje uz “tough love” pristup (pametnije i umerenije urađen nego u skrnavom ‘Whiplashu’), a direktorka (Bates) u Stetu vidi priliku da se škola digne na novi nivo. Stvari, naravno, nisu nikad tako sjajne, jer Stet uz napredak dobija i protivnike, kako u vidu dotadašnje glavne dečije zvezde (West), tako i u vidu ljigavog britanskog asistenta (Izzard) koji samo čeka da se Carvelle povuče, a on nasledi njegov posao.

‘Boychoir’ je naivan i plitak film, ali je daleko od obične televizijske konfekcije. Prvi razlog za to su odlični i više nego raspoloženi glumci. Dustin Hoffman jednostavno briljira. Njegov portret ćudljivog, ali svejedno vrhunskog profesora je od početka do kraja na mestu. Njegov kontakt sa ostalim glumcima je sjajan i oni su zajedno s njim sjajni. Kathy Bates igra na kartu svog uobičajenog sarkazma i ispaljuje sjajne “one linere”. Eddie Izzard prirodno dođe kao nekakav “comic relief”, ali nije karikaturalan, već sjajno balansira zlobu, ljigavost i uštogljenost. Kevin McHale je isto sasvim solidan kao profesor za mlađe grupe.

No, lako za odrasle. Oni su profesionalci i logično je da ne budu uplašeni da dele scenu sa tako dobrim glumcem kao što je Hoffman. Za decu bez glumačkog iskustva to može biti preveliki izazov. Garret Wareing se, međutim, odlično pokazao baš u tim scenama, prirodan je i ležeran sa Hoffmanom i sa ostalim starijim glumcima. Mali problem je to što ga nikako ne “kupujemo” kao barabu, što film sugerira, jer je naprosto suviše nežan, fini i pristojan za takvu transformaciju sa kojom bi se pomučio i stariji i školovaniji glumac.

Druga značajna stavka u filmu je muzika, i u smislu izbora komada za muzičku podlogu filma (čuti Handela u izvođenju dečijeg hora je divno iskustvo, ali moj lični favorit je scena u kojoj klinci pevaju ‘Nišku Banju’ i muče se sa srpskim jezikom), i još više u smislu poznavanja materije: muzičke teorije i pedagogije, pevanja i muzike uopšte. To ne treba da čudi jer je kanadski reditelj François Girard poznat po svom radu na operama, ali i po filmovima na temu muzike. Posebno treba napomenuti njegov film ‘The Red Violin’, jedan izuzetno zanimljiv i uspešan narativni eksperiment u kojem je naslovni instrument heroj koga pratimo kroz seriju događaja u prostornom (od Velike Britanije do Kine) i vremenskom rasponu od nekoliko stotina godina.

‘Boychoir’ nije toliko inovativan i hrabar film. Naprotiv, klasičan je i nekako ziheraški. Ali je na svim poljima u najmanju ruku kompetentno izveden, dok je na nekima čak izuzetno dobar. Zbog glumaca i muzike ga se isplati gledati, a dovoljno je pitak i za gledaoce koji materiju ne poznaju baš najbolje. U svakom slučaju, ovo je sasvim solidno ostvarenje. (6/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji