'Danny Collins' - režija odmerena, glumci briljiraju, Pacino maestralan - Monitor.hr
25.05.2015. (09:17)

‘Danny Collins’ – režija odmerena, glumci briljiraju, Pacino maestralan

Zaista ne bih želeo da se foliram i pravim se da ‘Mad Max: Fury Road’ ne postoji. Mislim, film je fenomen na toliko nivoa, o njima pišu svi i svugde, gleda ga se po nekoliko puta. Pisao bih i ja o njemu na ovom mestu, ali nema smisla: pišem već na dva, a neukusno je istu priču prepričavati triput. Uostalom, film je sjajan, shvatite to kao moju preporuku i trk u obližnji multipleks.

Ja bih se, međutim, posvetio filmu koji sam pogledao između dva gledanja ‘Mad Maxa’ i koji je imao tu nesreću da se pojavi na kino-repertoaru u slično vreme kao i verovatno najveći hit godine. Budite solidarni, pa učinite isto. Film se zove ‘Danny Collins’, u pitanju je komična drama navodno po istinitim događajima (iako je 99% filma fikcija) koja u centru pažnje ima ostarelu pop-rock zvezdu na putu temeljne promene života i iskupljenja. Naravno, nema tu ničeg novog i neviđenog, možemo se setiti barem desetak naslova sa sličnom premisom, ali štos je u tome da je ‘Danny Collins’ primer filma koji je od početka do kraja urađen kako treba.

Počnimo od same priče koja je uverljivo najslabiji deo filma, ali je treba shvatiti kao osnovu na koju su nakačeni bolji delovi: sjajno raspoloženi glumci, lepi vizuali i kvalitetno odabrana muzika. Danny je, rekoh, ostarela muzička zvezda. Nekad je imao snove da bude veliki umetnik, uzor mu je bio Lennon, ali nakon jednog loše primljenog albuma potpuno se predao muzičkoj industriji, prestao je biti muzičar i postao “showman” koji izvodi preproducirane ljigave pop-pesme sa svojih “best of” kompilacija za sredovečne i starije gospođe u publici. Bol u duši je lečio kokainom i brakovima, pa razvodima sa sve mlađim i površnijim ženama.

Kada za rođendan od svog menadžera i najboljeg prijatelja Franka (Plummer) dobije pismo koje mu je Lennon lično napisao, a koje se spletom okolnosti zagubilo i ostalo skriveno 40 godina (to se zapravo dogodilo engleskom folk-muzičaru po imenu Steve Tilston), Danny reši da promeni svoj odnos do života. Seli se u hotel u New Jerseyu, bataljuje drogu, smanjuje alkohol i ponovo počinje da piše pesme. Razvija osećanja za upravnicu hotela Mary (Bening) i, sve u svemu, počinje da liči na pristojno ljudsko biće. Međutim, sve je to tek priprema za pravo iskušenje: upoznavanje sa svojim odraslim sinom (Cannavale) kojeg nikad ranije nije video, koji ima svoj život, ženu (Garner) i kćerkicu. Problem je u tome što Danny više ne zna šta je to normalan život. Nisu u pitanju samo droga i alkohol, nego celokupan “celebrity” status, novac, slava… Danny je lik za javnu upotrebu, a kao ličnost je jedan zbunjeni i preplašeni, uglavnom smešni čovečuljak.

Takve filmove smo već gledali, u rasponu od dramuljina sa Hallmark kanala do relativno ozbiljnih art-filmova, a odnost ličnosti i lika za javni nastup je jedna od večitih umetničkih tema. Moralni preporod likova, njihovo iskupljenje i napuštanje starih nazora, hajdemo reći čak i njihovo konačno odrastanje u zrelim godinama, isto tako je sasvim legitimna filmska tema.

Osim Dannija kao centralnog lika u filmu, ostali su uglavnom tanki poput papira, potpuno stereotipni i teško ih je zamisliti u stvarnom životu. Odrasli sin koji prezire oca-klauna i koji je besan na njega, na sebe, na život. Njegova žena puna ljubavi i podrške. Njegova preslatka hiperaktivna kćerkica. Pa onda Mary, duhovita, ponosita i odlučna sredovečna žena s integritetom. I njenih dvoje radnika, beskrajno simpatičnih, ali potpuno blentavih školaraca. Pa duhovito-cinični najbolji prijatelj pun zajedljivih komentara i mudrih saveta. Pa najnovija buduća bivša zaručnica–sponzoruša i njen mamlaz. I tako dalje.

Naravno, glumci s takvim likovima i u Fogelmanovom opuštenom stilu režije imaju slobodu da ih interpretiraju i da im udahnu život. Annette Bening je na tom planu standardno dobra, njena Mary postaje draga osoba. Cannavalea kupujemo u potpunosti, odnosno njegov bes, i pored toga što je njegov lik klasična poluga melodramatskog zapleta. Jennifer Garner se već dokazala sa svojim silnim melodramatskim likovima, recimo u ‘Dallas Buyers Club’, da postoji opasnost da se zabarikadira u jedan tip uloge i u jedan žanr, ali u tome je među najboljima u Hollywoodu. Lepo je videti i Nicka Offermana, makar u jednoj sceni.

Stvari ne stoje toliko dobro sa Christopherom Plummerom čiji je akcenat poprilično neprimeren i nelogičan i koji se jednostavno zaneo i otišao u preglumljivanje. Makar je simpatičan u tom glumatanju, pa to nekako popravlja utisak. Druga slaba tačka je Katarina Čas. Čini mi se da ona postaje nekakav holivudski “running joke” jer, kao i u ‘The Wolf of Wall Street’, ona opet igra komad mesa, a ne ljudsko biće. Kada je prvi put vidimo njena jedina “odeća” je sloj pene za brijanje u genitalnom rejonu. Ona je nesumnjivo zgodna ženska, ali još uvek me nije uverila kao glumica. Ako ovako nastavi, karijera u Hollywoodu će joj potrajati koliko i fizički izgled, a bliži se četrdesetoj godini…

Ipak, galerija sporednih i epizodnih likova su tu isključivo da na neki način izdignu glavnog. Oko Dannija se autor već više potrudio, on je napisan i razrađen, za njega su upotrebljeni brojni detalji. Neki od njih su već standardni, ali su na mestu, poput njegove potpisne ljigave pesme ‘Hey Baby Girl’ koja upadljivo liči na ‘Sweet Caroline’ Neila Diamonda ili križa oko vrata koji služi kao kutijica za kokain. Neki drugi njegovi postupci su napisani gotovo genijalno, poput njegovog teatralnog nastupa u privatnom životu, dovlačenja klavira u hotelsku sobu i svih polu-svesnih i nesvesnih laži koje će ispaliti gotovo usput.

Njega apsolutno maestralno igra Al Pacino. Ovakvi izgubljeni “rockstar” ekscentrični likovi nisu nešto po čemu ga pamtimo, ali doza teatralnosti s kojom je Danny zamišljen potpuno odgovara Pacinovom senzibilitetu. Dan Fogelman kao reditelj mu daje potpunu slobodu i Pacino to koristi na najbolji mogući način, u njegovom izvođenju Danny je izuzetno koloritan i pamtljiv lik. Treba napomenuti da Pacino vrlo pažljivo bira svoje uloge kako bi i u prosečnom filmu zablistao, a ekscentrici i umetnici mu postaju novi “forte”. Setimo se samo HBO-ovog TV filma ‘Phil Spector’ (2013) ili relativno svežeg ‘The Humbling’.

Autor Dan Fogelman je debitant u ulozi reditelja, a uglavnom je poznat kao scenarista i producent animiranih filmova (‘Cars’) i ne baš sofisticiranih komedija (‘Last Vegas’). Ovde je njegova režija odmerena i neprimetna, glumci briljiraju, a on se više bavi vizualima (lokacije su savršene) i pravilno odabranom muzikom kojom dominiraju John Lennon i The Beatles, uz nekoliko pesama specijalno napisanih za film. U takvoj postavci i s tako raspoloženim Pacinom, čak ni tako standardna priča nije dosadna i nezanimljiva. (7/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji