Deportacija zbog stare presude: zašto je Sandro Vuković izgubio pravo boravka u SAD-u - Monitor.hr
27.01. (12:00)

Druga šansa, uz sitna slova

Deportacija zbog stare presude: zašto je Sandro Vuković izgubio pravo boravka u SAD-u

Sandro Vuković (ili Silajdžić), deportiran iz SAD-a nakon osam mjeseci pritvora, tvrdi da je jedini razlog deportacije presuda iz 2007. za posjedovanje marihuane, koja je prema američkom imigracijskom pravu ostala zapreka unatoč kasnijem brisanju iz evidencije. Ostale optužbe, uključujući oružje i pokušaj pljačke, navodi da su obrisane nakon rehabilitacije. Iako je kaznu odavno odslužio, imigracijski sud je zaključio da je sama činjenica postojanja osude dovoljna za deportaciju. Vuković krivi odvjetnika i ističe nerazumijevanje javnosti i institucija u Hrvatskoj. Index


Slične vijesti

03.02. (16:00)

Spomen na priču iz mračne prošlosti

Dežulović: Kad su se uzbunile dimije

Postoji barem stotinu razloga zašto je tako zanimljiva priča o Sandru Silajdžiću, koji je s majkom Hidajetom, Bošnjakinjom hrvatskog državljanstva, pobjegao od rata u Bosni i gotovo cijeli svoj vijek proveo u Sjedinjenim Državama, završio tamo osnovnu i srednju školu i kao tipični Amerikanac mirno živio u predgrađu Detroita, radio u lokalnoj transportnoj kompaniji, vozio Cadillac, roštiljao s prijateljima i podržavao napore Donalda Trumpa da Ameriku opet napravi velikom, sve dok ga prije mjesec dana Trumpov režim, sve praveći Ameriku velikom, na temelju njegova hrvatskog državljanstva nije deportirao u Hrvatsku. Gdje ga je onda – karma je stvarno kurva – dočekao opći bijes domaće MAGA-radi, koja je njegov dosje istražila bolje od ICE-a. Vazda gladnim hrvatskim medijima i društvenim mrežama, međutim, priča je zanimljiva samo zbog sumnjivog prezimena njenog junaka – osim ako netko zaista misli da bi u Hrvatskoj jednako prošao i da se zove Domagoj Horvat, u kom slučaju molim da se ne zajebavamo – i jedne njegove rečenice. Boris Dežulović za N1.

01.02. (10:00)

Dokumenti važniji od ljudi

Jergović: Nevoljni Sandro neporecivi je hrvatski državljanin, s jednakim pravima kao premijer Plenković

U Hrvatskoj već je neko vrijeme živo uvjerenje kako smo slobodni protjerati sve one koji nam se ne sviđaju. To uvjerenje širi se iz vrhova vlasti, zastupaju ga režimski mediji, šire botovi, trolovi i ina digitalna bića, stvorena u podrumima Ministarstva unutarnjih poslova ili stranaka na vlasti (tu se mišljenja mimoilaze), pa bi možda, upravo na slučaju nevoljnog Sandra, narodu trebalo reći kako tu stvari doista stoje. Taj mladić rodom iz Dervente, taj po godinama već čovjek, taj nedorasli dječak gol k’o pištolj, koji na svijetu nema nikoga i koji u džepu nema nijedan važeći dokument, na jednak je način i sasvim neporecivo hrvatski državljanin kao i Ivan Anušić, Marko Perković Thomson, Andrej Plenković, kao i Plenkovićeva žena i dječica.

Bizarnom se i neukom čini hajka što su je današnji sljedbenici trećerajhovskih državljanskih praksi pokrenuli protiv nevoljnog Sandra. Ono za što se oni zalažu moguće je, naime, rješavati samo pomoću logora smrti. A u nekom drukčijem svijetu, jedinom u kojem bi Republika Hrvatska još mogla preživjeti, nevoljni Sandro jedan je od ljudi s kojima bismo trebali živjeti, tako što ćemo mu pomoći i što ćemo pritisnuti državu da mu pomogne, jer samo se tako možemo nadati da će i on pomoći nama, kao i da će netko pritisnuti državu ako to nama, ne daj Bože, ustreba. Miljenko Jergović za svoj blog

22.01. (08:00)

Poslali ga kući, ali ne i doma

Deportirali ga iz SAD-a iako je tamo većinu života: Sandro u administrativnom limbu u Zagrebu

Sandro Silajdžić došao je u SAD kao petogodišnji izbjeglica iz BiH i ondje proveo gotovo cijeli život. Zbog uvjetne kazne iz mladosti, nakon povratka Donalda Trumpa na vlast 2025., uhitila ga je ICE – specijalna policija za migrante, osam i pol mjeseci proveo je u imigracijskom pritvoru i na kraju deportiran u Hrvatsku, zemlju koju jedva poznaje. U Zagrebu nema adresu, posao ni dokumente osim putovnice te zapinje u birokratskom “kvaka 22” sustavu. Traži posao, smještaj i osnovnu administrativnu pomoć. Milena Zajović za Večernji