Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Tin Ujević je imao samo groteskne figure
Dežulović: Bronzana elegija
Pred koncert zvijezda domoljubnog žanra na Gospinu dolcu okupljena je svjetina pjevala ustaške hitove, dok je iznad njih stražario brončani kip Tina Ujevića s kaputom prebačenim preko ramena i brončanim šeširom na glavi, preko kojega su mu razigrani gimnazijalci stavili crnu kapu HOS-a, ogrnuvši ga i crnom zastavom s ponosnim “Za dom spremni!” Ima u ostavštini Tina Ujevića i o tome jedan zapis, “Zapuštena i neodgojena djeca” iz iste one 1940., o “djeci prepuštenoj ubitačnim utjecajima ulice i uličarstva”: “Djecu koja smetaju na ulici, uputite u školu! Djecu koja koče promet u gradu, uputite na sela, na sunčane i blažene otoke! Djecu koja zloupotrebljavaju besposlicu, naučite obrtima!”
A moj drug, beogradski pesnik i obešenjak Srđan Ćešić, o tome – o našem pjesniku i našoj djeci – i sam ima divnu jednu pjesmu, “Bronzana elegija” se zove, kaže Boris Dežulović za Novosti, gdje je možete pročitati u nastavku.