Boris Dežulović u Novostima se osvće na iluziju iluzije, i to loše napravljenu, a što to točno znači morat ćemo sami smisliti: Danilo Kiš u studiju Pink televizije, usred ‘Ami Dži šoua’ – ništa subverzivnije srpska alternativna scena nije videla još otkako je Aleksandar Vučić na Vračaru otkrio spomenik Kišovu drugu Borislavu Pekiću… Stao sam i sopstvenim očima ne verovao.
Gluhi muk ispunio je župnu crkvu svetog Filipa i Jakova u Gvozdanskom, gledali su vjernici u biskupa čekajući objašnjenje. “Bog nam je poslao ovo zlo da nas zbliži”? Znači li to da je, sve kako bi ih sačuvao u “kršćanskoj ljubavi” i “zajedništvu”, dragi Bog Hrvatima poslao i komuniste? Znači li to da im je poslao i Srbe i srpsku vojsku devedeset prve? Naravno da znači. On ne gleda tko je tko, dolazi nenajavljen i nikad ne znamo kada će udariti. Vrag je Bog – piše Boris Dežulović za Novosti.
Ovo je jackass civilizacija, vrijeme imbecila. Dvadeseto stoljeće imalo je svoje romantične revolucije, mrke pukovnike, tajne agente, špijune, plaćenike, inglourious basterdse i bolećive pjesnike, zanesenjake koji su vjerovali u ravnopravnost ljudi i pravedni novi svijet. Revolucije u našem stoljeću vodit će pak šamani s bizonskim rogovima koji zastave slobode kupuju na Amazonu, zanesenjaci koji vjeruju da su potrese u Hrvatskoj zapravo uzrokovale satanističko-pedofilske elite minirajući svoje podzemne hodnike za obredno ispijanje dječje krvi i čipiranje čovječanstva cjepivom protiv lažirane pandemije – piše Boris Dežulović.
O loše izvršenoj obnovi kuća na Baniji piše Boris Dežulović: Prije četrdesetak godina – ne znam jesam li vam se već time pohvalio – završio sam srednju građevinsku školu, i da sam kojim slučajem za maturalni rad donio projekt obiteljske kuće bez horizontalnih i vertikalnih serklaža, mene bi po kratkom postupku strijeljalo iza škole. I dandanas tako pamtim čemu serklaži služe – da amortiziraju djelovanje horizontalnih sila, dakle potresa. Točno toliko trebalo je, eto, znati za dvojku iz konstrukcija. Oni koji niti to nisu uspjeli naučiti, četrdeset godina kasnije – kako vidimo – otvorili su privatne građevinske tvrtke i uzeli ozbiljne pare na ugovorima s Vladom, mašući diplomom završenog petogodišnjeg studija na onom čuvenom građevinskom fakultetu u danskom Billundu. – Pet godina? – zainteresirat će se državni tajnik u Središnjem uredu za obnovu. – Da, tri godine za prvostupnika, i pet za master. Evo, piše tu gore: LEGO junior constructions, 3-5 years.
Saznavši da im državni geofizički zavod još radi na uređajima iz 1908., iz purpurnog praskozorja seizmološke nauke, u kulturama s nešto slabije razvijenom sposobnošću načistog zaprepašćivanja građani bi lupili šakom o stol i rekli: Jebemtimajku, kakva je ovo usrana država!, pa isključili televizore, iz špajza izvadili bejzbol palicu i praznu gajbu Jamnice, u gajbu poredali Molotovljeve koktele, navukli kapuljače i krenuli prema zgradi Vlade. Ne, međutim, i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj, kad saznaju da u Geofizičkom zavodu još rade s austrougarskom tehnologijom, građani udare šakom o stolom i zadivljeno kažu: Jebemtimajku, kakva je to ozbiljna država bila! – piše Boris Dežulović.
“Došao je onda polako kraj i postapokaliptičnoj godini… u kojoj smo proživjeli i preživjeli i pomahnitalog Donalda Trumpa, i crnačku pobunu u Americi, i globalnu izbjegličku krizu, i opaki virus koji je planetu okovao strahom, i pandemiju fake newsa, i paniku od svjetske recesije, i katastrofalni pad Dow Jonesa i svjetskih burzi” – osvrnuo se Boris Dežulović u Novostima.
Potres valjda poremeti i rastrese u čovjeku i misli, raspadnu se kao zaboravljene onovjekovne kuće od opeke niz ulice praznih sela oko Petrinje i Gline, pa kad ih opet okupi, cijeli svijet ispadne naopak, a kuće okrenute na krov – piše Boris Dežulović koji se sjetio jednog pjesnika i avangardnog umjetnika porijeklom iz Majskih Poljana, mjesta ponajviše stradalog u potresu od utorak.
Za razliku od kafanskih epidemiologa i internetskih stručnjaka opće teorije i prakse, prije početka masovnog cijepljenja i uključenja u široku javnu diskusiju dao sam si malo vremena i truda, te umjesto Wikipedije i kumove male s Higijenskog konzultirao ozbiljnu stručnu literaturu i originalne specifikacije – uzgred budi rečeno, lako dostupne na internetu – kako bih preveo i priredio sve moguće nuspojave, da o farmaceutskoj industriji i ovoj “običnoj vrućici, prehladi ili gripi” ne raspravljate napamet. Nakon nabrajanja svih kontraindikacija, zaključio je: Eto, tek da se na medicinskim kongresima na Fejsu ne svađate bez argumenata. Nema na čemu. Da, umalo da zaboravim: ovo su nuspojave običnog Aspirina. Facebook
Za razliku od kafanskih epidemiologa i internetskih stručnjaka opće teorije i prakse, prije početka masovnog cijepljenja…
Objavljuje Boris Dežulović u Subota, 26. prosinca 2020.
Novinar na press konferenciji namjestio im je čisti penal – toliko očito da sam bio uvjeren kako je pitanje dogovoreno, za još jednu demonstraciju isprazne ceremonijalne solidarnosti – a dr. Capak i dr. Markotić nakon svega hladnokrvno su odgovorili da će, naravno, za Božić na ponoćku, gotovo se i uvrijedivši da ih to uopće pita. Vjerojatno zbog maske na licu, nema zbog čega drugog, umjesto građana pljunuli su sami sebe u usta – piše Boris Dežulović.
Ukratko, Hajduk je u Gżiri bio redovit baš poput tramvaja, više je utakmica odigrao u tom malteškom lučkom kvartu nego, recimo, u Puli — toliko je puta zapravo gostovao na Empireu da se tamo, ne znam jesam li vam već pričao o tome, na tramvajskoj stanici običavalo pitati “kad dolazi Hajduk” — pa ipak su se splitski novinari raspitivali po Googleu gdje je uopće ta, kako ste rekli, Gżira, pišući potom žovijalne člančiće o malteškom “šegrtu s mora”, simpatičnom dojučerašnjem fenjerašu četvrte lige države manje od Brača, što je nekoć, zamislite, igrao na stadionu s pješčanim terenom. Na kojemu je jednom — našli oni na internetu — igrala čak i reprezentacija Engleske. Piše Boris Dežulović za Telesport
Nije uopće bila riječ o tome da njega svijet nije razumio i htio, već o tome da Alem nije razumio i htio takav svijet. Zato tamo nikad nisu vidjeli čovjeka manje zainteresiranog da ga razumiju. Oslobođen od svake takve unutarnje, ljudske potrebe, plovio je punim jedrima, slobodan poput vjetra s kojim je kao suputnikom plovio u Nemovoj koćeti. Bio bi, kažu onda, svjetska zvijezda da je htio. Naravno da nije htio: svijet čija je zvijezda mogao biti bio je mali, prazan, plitak i ravan poput crtaće daske. A njegovo je more golemo, puno, duboko i okruglo – piše jako lijepo Boris Dežulović o Alemu Ćurinu, svom preminulom kolegi iz Ferala i Novosti.