Dežulović: Gay kamp na Kupreškom polju - Monitor.hr
04.07.2019. (08:30)

Gola istina

Dežulović: Gay kamp na Kupreškom polju

Zaboravite glupave i površne dosjetke o svetom Josipu kao njonjavom prevarenom mužu i dominantnoj, lukavoj Mariji koja je tuđe dijete i njemu i nama uvalila kao Sina Božjeg: stvar je samo u tome da je sveti Josip bio homoseksualac. Isus je zaista Sin Božji: on zapravo otkupljuje „grijeh“ homoseksualnosti, poručujući kako reprodukcija nije jedina muška svrha, i kako je konzervativna oznaka gay-muškarca kao biološki i ideološki uzaludnog bića jednako glupava i površna dosjetka – piše Dežulović o bizarnom jednom muškom kampu kojeg krajem mjeseca jedna katolička udruga organizira na Kupreškom polju.


Slične vijesti

Srijeda (23:30)

Ljut k'o ris

Dežulović: Otvoreno pismo predsjedniku mišu

Vi ste, takozvani predsjedniče takozvane Republike Hrvatske, i formalno iste funkcije i iste svrhe – a otprilike i iste cijene – kao jedna Latkovićeva mješalica za beton. Ali dobro, vaše su predsjedničke ovlasti očito, poput vaših kognitivnih sposobnosti, prilično ograničene, pa možete samo govoriti, upozoravati, svađati se i javno srati. Kao što, uostalom, već mjesecima ništa drugo i ne radite. I to vam dosta dobro ide: herojski se tako suprotstavljate nevladinim organizacijama, ženskim udrugama, feministicama, Srbima i kukavnom Njonji Jandrokoviću, ali dočim vam netko zaposli sina i u džep za kampanju tutne šezdeset hiljada kuna, pretvarate se u jadnog i bijednog sitnog miša sasušenih mišjih mudapiše Boris Dežulović za N1, ogorčen zbog bespravne betonizacije državnog zemljišta u mjestu Vruja.

11.06. (09:30)

Nema više pravih uspona

Dežulović: Od vrha do dna

Boris Dežulović komentira iskustvo Marija Celinića, koji je nedavno postao šesti Hrvat koji se popeo na Mount Everest i tamo zatekao gužvu turista: Mitska Chomolungma, preplavljena hipsterima s GoPro kamerama i aplikacijama za uspon, postala je samo malo skuplja Instagram kulisa. Alpinisti staroga kova već odustali i prešli na niže, ali teže uspone, gdje je još uvijek moguće na vrhu biti sam sa sobom, planinom i nebom. A uskoro će, naravno, odustati i nezadovoljni zahtjevni turisti, što će već sutra u najbližoj avanturističkoj agenciji rezervirati prve zarone komercijalnim podmornicama u dubine Pacifika, s piknikom na dnu jedanaest kilometara duboke Marijanske brazde. I tako konačno dotaknuti dno. Lupiga

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mount Everest Official (@mounteverestofficial)

05.06. (00:30)

Sude mu

Dežulović: Sad ili kad-tad

Sad il’ nikada. Šlager pjevaču Miroslavu Škori slogan je, kaže, na pamet pao ravno iz njegove pjesme “Mata”. I pred Božić 2019. Hrvatska je, jasno, izabrala “nikad”. “Bolje ikad nego nikad” rekao je pred parlamentarne izbore 2020. I Hrvatska je opet izabrala “nikad”. Dakle, shvatili smo, “sad ili sljedeći put”. Ili, ukratko, “sad ili kad-tad”. Zagreb je 2021. izabrao “kad tad”. Gdje odatle, kamo nakon svega? Kud dalje? Onda mu je sinulo. To je to. Sud ili nikud – piše Boris Dežulović za Novosti.

03.06. (17:30)

Obični lapsus

Dežulović: Andrej u agoniji

– Svi mediji o kojima sam govorio, uključujući vašu kuću, proteklih su dana moje ime u emisijama krivo navodili kao Aretej. To se dogodilo bar petnaestak puta, a isto se događalo i u nekim tiskovnim medijima – požalit će se sutra Andrej Plenković na televiziji.

– Gospodine Plenkoviću…

– ‘Premijer Aretej u agoniji!’ To ne može biti slučajnost!

– Gospodine Plenkoviću, molim vas – prekinut će ga najzad novinar. – Vi vjerojatno mislite na Krležu. To u zagrebačkom HNK-u postavljaju dvije Krležine drame, pa su u srijedu za kraj sezone najavili premijere ‘Areteja’ i ‘U agoniji’. Nije premijer Aretej, nego premijera Areteja….

Boris Dežulović za N1

31.05. (15:00)

Internacionalni kolumnist Boris

Dežulović: Mujo i Radovan u engleskom zatvoru

…Tako je prije neki dan Mehanizam međunarodnog kaznenog suda, tražeći negdje po Europi zemlju s ugrađenom doživotnom robijom, donio odluku da Radovan Karadžić svoju kaznu ima služiti u – Velikoj Britaniji. Vijest je prestravila Karadžića i šokirala njegovog odvjetnika Petera Robinsona, koji je već uložio prigovor, tvrdeći da se Britanija ne može smatrati sigurnom zemljom za srpske osuđenike. Prije desetak godina – podsjetio je Karadžićev advokat – u engleskom zatvoru Wakefield trojica su muslimanskih zatvorenika nožem napala srpskog generala Radislava Krstića, koji je u Engleskoj služio kaznu za genocid u Srebrenici. „S visokim postotkom muslimana među zatvorenicima u Britaniji, osjećamo da će gospodin Karadžić biti u opasnosti“, kaže se tako u žalbi koju je podnio Karadžićev odvjetnički tim, i nije da nisu u pravu: iako ih u ukupnom stanovništvu Velike Britanije ima manje od pet posto, udio muslimana u britanskoj zatvorskoj populaciji iznosi čak petnaest posto. I Radovan Karadžić, okrutne li historijske ironije, iznenada se – boji. Bosanski su vicevi, da ga jebeš, najbolji… Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a na hrvatskom ga prenosi Lupiga.

29.05. (10:30)

Napad na 'posljednje utočište sredovječnih luzera'

Dežulović: Kult vječnog djetinjstva

Cijela nova ekonomija samo je industrija umjetnih potreba i ovisnosti, a na njih je mnogo jednostavnije navući malog kretena, nego njegove roditelje. Najbolja stvar s „mladima od šesnaest do dvadeset četiri“ pri tom čak i nije to što je riječ o samoobnovljivom i nepresušnom resursu: najbolje je to što oni s dvadeset pet, jednom navučeni i uspješno lobotomizirani, odbijaju napustiti kult. Kad je svijet tako dovršen kao šareni dječji dućan, kult vječnog djetinjstva nije bio proizvod poslovne strategije svjetske industrije dječje zabave, već njena sjajna posljedica, piše Dežulović za slovenski portal Dnevnik, a Lupiga ga prevodi.

26.05. (21:30)

Tika taka tika toka

Dežulović: Povijesno “Ne, ne, ne”

S nemoćnim gnjevom gledali su Hrvati kako im se povijest ponavlja i zajebava ih, vrisak užasa rasparao je mračnu svibanjsku noć kad je vidno razočarana Albina u green roomu dohvatila čašu i prkosno potegla gutljaj, uzdah kolektivnog olakšanja oteo se kad su shvatili da je ipak bio samo šampanjac… Hrvati, vječne žrtve velikih i moćnih. Piranski zaljev i generala Praljka možda smo vam i oprostili, ali Albinu nikad. Vrijeme je stoga da međunarodnoj zajednici konačno kažemo prkosno, historijsko: Tick-tock, ne, ne, ne, ne, ne! – piše Boris Dežulović.

22.05. (01:30)

Sjećanja na Facebooku nas odaju

Dežulović: Budi kao Isus

Da je bio Peternelove pameti i preživio trideset treću, dobro bi se Isus Krist – danas, kako znamo, glavni operativac Domovinskog pokreta – osramotio kad bi ga Facebookov algoritam podsjetio na statuse otprije dvije hiljade godina. Pa mu, štajaznam, na blagdan Pashe iz arhiva iskopao onu sliku s jeruzalemskim građanskim aktivistima, na demonstracijama protiv trgovaca u Hramu. Svi smo, kažem, jednom imali trideset tri i bili baš – ne postoji blaža riječ – lijep komad budale. Pazite stoga, djeco, s kim se fotografirate i što pišete po Fejsu, ne budite kao Igor. Budite kao Isus: ne ostavljajte pisanog traga – piše Boris Dežulović.

18.05. (15:30)

(Ne) Izaberi manje zlo

Dežulović: SDP, konačni pad

SDP je, ukratko, prdnuo u čabar. Nalazi su neumoljivi, ostale su im još u vrh glave tri godine života, do sljedećih parlamentarnih izbora, a onda zbogom. SDP-a više nema, ne postoji, prestao je biti. Što bi rekli u Montyju Pythonu, SDP više nije. Netko bi po tonu mojih slova mogao zaključiti kako mi i nije pretjerano mrsko, ali to, naravno, ne bi bilo točno: ja sam upravo oduševljen. Sve otkako je ovakav utemeljen, one noći 7. svibnja 1990., nakon prvih višestranačkih izbora – kad je ono Zdravko Tomac ostao nasamo s Ivicom Račanom, pa kasnije u jednom intervjuu ispričao kako su, saznavši rezultate, „nazdravili HDZ-u i rekli jedan drugome: ‘Dobro je, otvorili smo prostor da se stvori hrvatska država’“ – SDP je bio najgore što se mladoj hrvatskoj demokraciji uopće moglo dogoditi. Dežulović u kolumni za N1.

17.05. (14:30)

Izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti

Dežulović: Sosin izbor

Kolumnist u novoj kolumni komentira odluke Borne Sose ovim riječima: Ako je i nogomet samo posao, holding, baš poput Domovine – a jest – odluka mladog nogometaša nije lišena logike. Istina, za razliku od države koju predstavlja, hrvatska Repreztacija uopće nije loša: dva puta igrala je u polufinalu svjetskog prvenstva, od čega jednom i u finalu. U odnosu na njemački Elf – koji je u posljednjih sedamnaest Mundijala dvanaest puta igrao u polufinalu, od toga osam puta u finalu, a četiri puta postao prvak svijeta – Hrvatska je, međutim, poput nekog obećavajućeg startupa iz garaže u odnosu na Daimler AG. Ili, da upotrijebimo Hrvatima razumljiviju prispodobu, izbor između male, riskantne Hrvatske i velike, stabilne Njemačke po prilici je kao izbor između malog privatnog biznisa i državne službe u županijskoj upravi za ceste. Piše Boris Dežulović za Novosti