Dežulović: Ivan Vrdoljak i njegova muda - Monitor.hr
11.06.2017. (08:32)

I koga je povukao za ista

Dežulović: Ivan Vrdoljak i njegova muda

Sjećate se kako je Ivan Vrdoljak svojevremeno iskazivao svoju kulerštinu tako što se na promidžbenim plakatima slikao s dvije lopte u rukama? Eto sada je doista pokazao da ‘ima muda’ jer kako bi inače mogao toliko odbijati koaliciju s HDZ-om i zatim u nju ući. Slučaj komentira Boris Dežulović za Novosti. U istim novinama Boris Postnikov piše o Rimcu, Banksyju i Algoritmu.


Slične vijesti

Utorak (16:00)

Spomen na priču iz mračne prošlosti

Dežulović: Kad su se uzbunile dimije

Postoji barem stotinu razloga zašto je tako zanimljiva priča o Sandru Silajdžiću, koji je s majkom Hidajetom, Bošnjakinjom hrvatskog državljanstva, pobjegao od rata u Bosni i gotovo cijeli svoj vijek proveo u Sjedinjenim Državama, završio tamo osnovnu i srednju školu i kao tipični Amerikanac mirno živio u predgrađu Detroita, radio u lokalnoj transportnoj kompaniji, vozio Cadillac, roštiljao s prijateljima i podržavao napore Donalda Trumpa da Ameriku opet napravi velikom, sve dok ga prije mjesec dana Trumpov režim, sve praveći Ameriku velikom, na temelju njegova hrvatskog državljanstva nije deportirao u Hrvatsku. Gdje ga je onda – karma je stvarno kurva – dočekao opći bijes domaće MAGA-radi, koja je njegov dosje istražila bolje od ICE-a. Vazda gladnim hrvatskim medijima i društvenim mrežama, međutim, priča je zanimljiva samo zbog sumnjivog prezimena njenog junaka – osim ako netko zaista misli da bi u Hrvatskoj jednako prošao i da se zove Domagoj Horvat, u kom slučaju molim da se ne zajebavamo – i jedne njegove rečenice. Boris Dežulović za N1.

Nedjelja (00:00)

Represija je stigla. Otvorio pas

Dežulović: Mrtvoslovno društvo

Eto na što je spala Antina i Franjina Hrvatska, na što su spali državni teror i haranženje: saborski Odbor za pravosuđe nema kvorum za izbor predsjednika Vrhovnog suda jer se jedan član bavi izmišljanjem lažnih prebivališta novinara! A redarstvo onda piše mrtvu ozbiljnu službenu bilješku kako su “na adresi na kojoj je prijavljen Boris Dežulović zatekli samo psa vrste maltezer”. Do kraja ovog teksta ostat će nepoznato jesu li kucali i na prijavljenu adresu Predraga Lucića, zaključivši valjda kako “prema našim saznanjima osumnjičeni nije napuštao zemlju”. Sve je dobro završilo, Viktor i ja sretno živimo odvojeni i uredno prijavljeni, i prijava Srećka Ilića ostala je tek mrtvo slovo na papiru. Mrvu je veći problem to što su za djetinje pakosti Mrtvoslovnog društva angažirani ozbiljni državni resursi, od članova saborskog Odbora za pravosuđe do Ministarstva unutarnjih poslova. Boris Dežulović za Novosti.

27.01. (11:00)

Ironično

Dežulović: Nećete u Čavoglave, nisu ni zmije!

Ptice i zmije, trava i šikara, kiša, vjetar i rosa, sunce i Mjesec, zavičaj i Domovina: čitajući Thompsonovu ironičnu objavu na društvenim mrežama, ja sam onako na prvu, majke mi, pomislio da je najnoviji njegov hit. Kao što, uostalom, i sam u reče u objavi, “kaže jedna moja pjesma, ‘ostat će u pjesmi, u priči'”. Recimo onoj, sad ću po sjećanju, “a meni tako dođe nakon čaše vina/ da ga pitam jel’ to i tvoja domovina”: treba li, naime – to mene zanima – u tom ironijskom ključu čitati onda i cjelokupnu Thompsonovu impresivnu domoljubnu kajdanku? Je li se on u stvari svih ovih godina samo ironično zajebavao s Hrvatima?

Je li se siromah samo uplašio da dušmani ne prijave kako ne živi na toj adresi, jer – kao u pjesmi “Život” – “mladost je takva pa te žarko ponese,/ i srce ti nema stalne adrese”? Pa da policiji zapjeva kako je “mlad i gladan pobjede/ odlučio izgradit dom i pustit korijene”? Je li taj “montažni objekt” dom za koji je Marko spreman? Boris Dežulović za N1.

24.01. (22:00)

I k tome cincarskog podrijetla

Dežulović: Lijepa naša Šumadijo

Naravno. Kompozitor “Lijepe naše”, austrijski oficir Josif Runjanin, bio je Srbin, pravoslavac, porodičnim porijeklom iz sela Runjani kraj Loznice u Mačvanskom okrugu, dakle iz srca Šumadije. Kako ono: Šumadija i opanci. “Teci Dravo, Savo teci,/ tu su stari šumadijski preci.”

– Da, to je sad malo nezgodno – počešao se Kajkić po tjemenu.

– Kajkiću, ne jebi – presjekao ga je Ćipe, pa se okrenuo meni. – To ne mijenja na stvari da su ti isti šumadijski Srbi, kako i sam priznaješ, okrutno mučili naše ljude tjerajući ih da pjevaju i “Odakle si, sele” i “Lijepu našu”!

Ah, sad shvaćam. Malo pojašnjenje: ja ne tvrdim da mučenja i tjeranja zarobljenika da pjevaju pjesmu “Odakle si, sele” nije bilo – štoviše, sasvim sigurno jest – ali u sudskom spisu K-93/04 protiv osmorice optuženih iz Lore nigdje nisam našao taj podatak. Samo “Lijepu našu”. I “Evo zore, evo dana”. I “Spustila se gusta magla”.

– Stani, stani, Lora?! Kakva sad Lora?

Nisam vam rekao? Ispričavam se. Svjedočenja koja sam naveo iskazi su svjedoka na procesu pred Županijskim sudom u Splitu rujna 2005. godine, protiv osmorice optuženih za ratne zločine u splitskom Vojno-istražnom centru Lora…. Boris Dežulović za Novosti.

20.01. (18:00)

Ko u onom vicu

Dežulović: Kad ustaše prodaju ulje

Kakve veze poginuli Imotski sokol ima s Jazovkama, Hudim jamama, Jasenovcem i dr., đavo će znati – ni on se ne bi sitijo – tek uredno je, eto, i iz čista tridesetogodišnjeg mira na spomen-ploči na mjestu njegove pogibije uklesan zahtjev da se temeljno istraže i Jazovka i Huda jama i Jasenovac i dr. (Dalmacija danas) Tko na tvrdoj stini, shvatili ste, svoje zahtjeve piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše.

Svega smo, eto, vidjeli u ovih trideset pet godina, ali spomen-ploče s političkim zahtjevima, amandmanima, dopunama i izmjenama zakona, replikama i ispravkama netočnih navoda – sve “u skladu sa zakonima Republike Hrvatske” i “uz poštivanje zakonskih procedura” – posve su revolucionarna inovacija hrvatske ratne memorijalistike. Sve da smo i od poslovično neduhovite umjetne inteligencije tražili da ilustrira obrazac po kojemu se žrtve Domovinskog rata instrumentaliziraju za parapolitičke ciljeve i desničarski povijesni revizionizam, ne bismo dobili gluplju i providniju ilustraciju od spomen-ploče nekom hrvatskom branitelju s uklesanim zahtjevom da se revidiraju sva stratišta iz Drugog svjetskog rata. Boris Dežulović za N1

18.01. (20:00)

Kronika jednog zaboravljenog femicida

Dežulović: Božićna priča

Eno ih tako oko trpeze sa prasićem iz furune, svi na broju, uživo i uzdravo: i predsednik Aca, i predsednica skupštine Ana, i potpredsednik Vlade Ivica, i ministar Darko, i ministarka Milica, i vojvoda Voja i domaćin Dragan. Glođu koske zombiji iz ’92. u TV prenosu Hristove rođendanske žurke, a zabavlja ih ocvali neki pevač, kako se zvao, da: Dragan Ašanin.

Toga se leta nakratko spetljala sa četrnaest godina starijim harmonikašem Draganom Ašaninom zvanim Aške, ali ja na olakšanje roditelja ipak odlučila da prekine vezu. Nekoliko nedelja kasnije, u četvrtak 22. oktobra, beogradska bulevarska štampa objavila je kako je u stanu u Bulevaru Lenjina, pred očima njenog dvanaestogodišnjeg brata, harmonikaš Aške sa tri hica iz pištolja ubio perspektivnu mladu pevačicu Jasminu Đorđević.

Tako je, eto, izgledao jedan dan davne devedeset druge. Mogao je da bude bilo koji, bio je četvrtak 22. oktobra. Ubistva, sankcije, studenti, protesti, policija, gangsteri na ulicama, folk vašari na televiziji i negde daleko nekakav rat. Trideset i tri godine su prošle, ko se više seća? Devedesete su ostale daleko, zaboravili smo i Fišera i Spaskog, i Miloševića i Šljivančanina, i Mišu Dizeldorfa i Kneleta, i Vukovar i Sarajevo, i dvesta šezdeset kostura sa Ovčare i šesnaestoro ubijenih građana Sjeverina, a kamoli jednu osamnaestogodišnju Beograđanku. Ne sećaju je se ni preživeli iz ove priče. Boris Dežulović za Novosti

13.01. (11:00)

"Ne daj na se, ne daj svoje, nemoj tuđe, prokleto je"

Dežulović: Za šaku škuda

Što će biti do kraja vica, ne znamo, ali Trumpova ponuda za Grenland, baš kao vic, otvorila je tabu temu: biste li vlastitu državu prodali bogatašu za besmisleno veliki novac? Odnosno: koliko košta vaša država? Koja je točno vaša cijena?

Domoljubnog HDZ-ovca ovdje se može kupiti već za šaku Judinih eura, pa za pišljivih deset tisuća možete birati – listam samo posljednje vijesti – šeficu odjela u Kliničkoj bolnici Rebro, šefa Uprave Hrvatskih šuma u Bjelovaru, poreznu inspektoricu u Područnog uredu Zagreb, inspektora Službe gospodarskog kriminaliteta i korupcije splitske policije, sutkinju Općinskog suda u Zagrebu, tajnicu kabineta ministra poljoprivrede ili načelnika u Ministarstvu obrane.

Milijun dolara? Bojim se da se vas ne bi ni pitalo.

Hrvatski Mujo i Fata, kako vidimo, ne bi dočekali niti ponudu od sto hiljada – pristali bi odmah na početku vica, za deset hiljada. Cijela Hrvatska, s četiri milijuna ponosnih Hrvata, Trumpa bi koštala manje nego Grenland s pedesetak hiljada stanovnika: niti četrdesetak milijardi dolara, točno koliko je onim “velikim, prekrasnim zakonom” planirao izdvojiti za koncentracijske logore za imigrante. Boris Dežulović za N1

09.01. (23:00)

Ostade bez sve četiri stolice

Dežulović: Josip Skroz Isto

Shvatili ste, Aleksandar Vučić skroz je isto kao onomad drug Tito balansirao između Zapada i Istoka: vešto je naš Josip Skroz Isto žonglirao američkim, ruskim, kineskim i evropskim interesima, velemajstorski je u toj partiji šaha koristio svoj šarm, manire, ugled, mudrost i položaj na razmeđi geostrateških tektonskih ploča i gvozdenim stiskom držao za jaja i druga Staljina i druga Mao Cetunga, i Harryja Trumana i Winstona Churchilla, odnosno dabome druga Putina, brata Xija, Joea Bidena i Ursulu von der Leyen – ne, ne, molim lepo, ovo sa držanjem za jaja beše samo figura i ne odnosni se na vas, gospođo madam Leyen – pa se s jednim dupetom na četiri stolice razbaškario kao vojvoda Šešelj u bioskopu.

Kad ne bi znao da Vučić vešto drži za jaja i jednog i drugog, bogami bi čovek pomislio da su Trump i Putin na karti sveta sa šestarom u ruci tražili neko mesto, bilo koje, samo da je šta dalje od onog krakatog gnjavatora.

Kako je to bilo moguće, šta se u međuvremenu desilo?

Eh, šta. Svašta.

Da skratim, najpre je Trump Srbin iznenada Srbiji nametnuo carine od trideset pet odsto, veće čak i od onih za Kinu, onda se njegov zet Kushner još iznenadnije zahvalio na poklonjenim ruševinama Generalštaba i neraspakovane ih vratio Vučiću, pa je Kušnerov tast ostavio Beograd kao valjda jedinu evropsku državu bez američkog ambasadora, da bi naposletku hladnokrvno odbio i molbu za odgodu sankcija Naftnoj industriji Srbije u vlasništvu Rusa, i srpski maršal svečano je zatvorio rafineriju u Pančevu. Čovek i Srbin ne sme ni da pomisli šta bi tek bilo da Tramp nije osvedočeni Vučićev prijatelj. Boris Dežulović za Novosti

09.01. (00:00)

A što ako je Trump bio samo ljubomoran na Madura?

Dežulović: Apsolutna odlučnost

Je li političko sponzorstvo nad izvozom kokaina razlog za vojne intervencije u drugim suverenim državama, otmice predsjednika i kršenje svakog pojedinačnog kanona međunarodnog prava? Naravno da nije. Bivši predsjednik Venezuele beskrupulozni je diktator koji je uz pomoć vojske i narko-kartela vladao duboko korumpiranom zemljom, gušio ljudska prava, organizirao namještene izbore, proganjao opoziciju i kontrolirao medije. Ukratko, sve što i nekadašnji predsjednik Hondurasa.

U čemu je razlika između Hondurasa i Venezuele? Odlično pitanje: Venezuela je uvjerljivo najveći svjetski rezervoar sirove nafte s kapacitetom od nevjerojatnih tri stotine milijardi barela, više od Libije, Kuvajta, Rusije i SAD-a – zajedno. Honduras, s druge strane, posjeduje rezerve “crnog zlata” u iznosu od – samo trenutak da zbrojim – dakle točno nula zarez nula barela.

Zaboravite dakle Kolumbiju i Kubu: sljedeća faza operacije “Apsolutna odlučnost” bit će munjeviti zračni napad na Washington, spektakularni helikopterski desant na travnjak Bijele kuće i otmica američkog diktatora i njegove supruge. Zbog posjedovanja oružja, ili zbog toga što uz pomoć vojske i kartela vlada duboko korumpiranom zemljom, guši ljudska prava, organizira namještene izbore, proganja opoziciju i kontrolira medije? Naravno da ne, nismo budale. Sjedinjene Države, najveći svjetski proizvođač “crnog zlata”, još uvijek imaju rezerve od sedamdeset pet milijardi barela sirove nafte. Ili, ako vam je tako lakše, sedam puta više od Kube, Kolumbije i cijele Europske unije – zajedno. Boris Dežulović za N1.

02.01. (16:00)

Laku noć, svirači

Dežulović: Evo zore, evo dana, Bogu da se pomolim

Ako bi Miro Bulj i ostali čuvari hrvatske adventske tradicije u izboru između srednjoeuropskog Assisija i srednjoeuropskog Jasenovca ikakav problem uopće imali – bila bi “lista izvođača”: dok su u bazilici svetog Franje na Božić 2005. godine svirali Židovi i Cigani, u jasenovačkom logoru božićnih su blagdana 1943. svirali – Židovi i Cigani. Kako bi, naime, naši glazbeni kritičari tankoćutnih ušiju reagirali da su svjedočili kad su posvećenu tišinu slavne bazilike u Assisiju ciganske trube iznenada porazbijale “Đurđevdanom”, možemo prilično plastično zamisliti nakon što je gradonačelnik Bulj nezadovoljan muzikom ciganske trubače otjerao sa sinjske pjace – jer “Hrvatska nije Balkan, nego dio Srednje Europe”, i u Hrvatskoj se ne pjeva “evo zore, evo zore, Bogu da se pomolim”, već “evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana” – poslije čega su ulice od ciganskih orkestara očistili i u ostalim hrvatskim gradovima. Po prilici kao što su ulice hrvatskih gradova od ciganskih orkestara bile očišćene i 1941. Boris Dežulović za Novosti