Dežulović: Maratonci trče još jedan krug - Monitor.hr
28.05.2020. (17:30)

Dverske lude

Dežulović: Maratonci trče još jedan krug

Boris Dežulović predviđa politički uspon Boška Obradovića, predsednika ultranacionalističkih Dveri i alfa mužjaka srpske opozicije: Da je pred njima – i to bukvalno pred njima, kao vojskovođa, u prvom redu – Vučić 2.0, beogradska opozicijska čaršija nije, eto, shvatila niti kad je popizdeli lider Dveri naglo, hm, odpizdeo, pa baš kao i njegov fašistički uzor preko vučjeg krzna navukao gunj od ovčje kože, i preko noći, dok pošteni svet spava, od golobradog se i golomozgog huligana, abortiranog četnika iz dvanaestog meseca trudnoće i neonacističkog aktivista koji napada gej parade i rasteruje građanske tribine, transformisao u koncilijantnu mladu nadu koja će svrgnuti korumpiranu kliku odnarođenih radikala.


Slične vijesti

Jučer (12:30)

Uzori i nazori

Dežulović: Srpski rod i hrvatski euro

Ako već tražite kakvog Amerikanca srpske krvi i hrvatskoga zavičaja, da ga kao zajednički simbol stavite na hrvatsku kovanicu eura, ja od Momčila Đujića ne znam boljeg. Stavite, uostalom s jedne strane naslijeđe smiljanskoga geeka: Svi smo mi jedno, svi su ljudi međusobno povezani nevidljivim silama, kaže ćudljivi štreber Nikola Tesla, pa se obraća nekadašnjim zemljacima: Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati cijele gradove! Na to će slavni vojvoda Momčilo Đujić: Mi treba da se izlečimo od dve teške bolesti, a to su jugoslovenstvo i komunizam. Dok se od te dve bolesti ne izlečimo, nikad slobodu videti nećemo! Koja je od te dvije mudrosti suvremenim Hrvatima milija, bliža suvremenim Srbima i razumljivija Europskoj uniji? – piše Boris Dežulović. N1

Petak (21:30)

Ako su lagali mene, i ja lažem vas

Dežulović: Legenda o Miliji i Užičkom kolu

Malo tko tako zna da čuveno narodno kolo uopće ima autora s imenom i prezimenom, a kamoli da je nastalo kao tajno četničko oružje u hibridnom ratu protiv Hrvata. I zaista, sve otada, čim začuju zarazno Užičko, Hrvati pobenave poput Krkleca i hvataju se za ruke, pa u transu pletu lakiranim cipelicama i mašu svilenim rupcima, odmičući sitnim korakom sve dalje od Crkve, obitelji, Domovine i tradicije, zaboravljajući i porijeklo i identitet i kulturu i svoje hrvatsko JA, sve dok tako skačući i zaplićući nogama ne padnu u nacionalnu nesvijest – piše Boris Dežulović. Novosti

16.07. (18:30)

Nezgodan ugovor

Dežulović: Daytonski nesporazum

Gdje ste točno pročitali da Hrvata u Predsjedništvu biraju “građani hrvatske nacionalnosti”, a gdje da ga biraju kao “predstavnika hrvatskog naroda”, odnosno “političkih stanaka Hrvata u BiH”? Po ovome kako piše u samom Sporazumu ispada da je jedini uvjet za hrvatskog člana Predsjedništva da je Hrvat. Nema ništa o “predstavniku hrvatskog naroda” ili “predstavniku političkih stranaka Hrvata u BiH”. Treba samo biti Hrvat – piše Boris Dežulović, predsjedniku i premijeru. Novosti

14.07. (00:00)

Archeology, bitch!

Dežulović: Salonitana Jones i otimači izgubljenih zidina

Tko je prije dvadesetak godina, na početku građevinske groznice, prvi prepoznao šansu – zbrojio stotinu-dvije „državnih“ arheologa i oduzeo tisuće velikih i malih novih gradilišta, pa vrijeme koje investitor gubi na arheološka iskapanja pomnožio s novcem koji će dati za elaborat kako na gradilištu nema ničega vrijednog – nije mi poznato, a nije ni važno. Tek, uskoro su arheolozi, baš poput liječnika, stali otvarati privatne prakse, pa tako danas – da skratim povijest hrvatske arheologije – postoje desetine privatnih arheoloških tvrtki, i među njima lijep broj Corleone Jonesa koji će za razuman novac potpisati kako raskošni bizantski mozaici pronađeni na gradilištu poslovno-stambene zone vjerojatno datiraju s kraja dvadesetog stoljeća, kupljeni u Brodomerkuru. Boris Dežulović o unosnom biznisu arheologa za N1.

10.07. (01:30)

Glasna manjina

Dežulović: Božo sačuvaj

Nije zajebancija to što Božo Petrov kao heteroseksualna glava uzorne katoličke obitelji s troje djece pripada jedva vidljivoj hrvatskoj manjini: prema službenim podacima Hrvatskog zavoda za statistiku, manje od deset posto hrvatskih obitelji ima troje ili više djece! Ukratko, više je u Republici Hrvatskoj homoseksualaca nego roditelja troje i više djece! U Hrvatskoj kakvu sanja, Božo Petrov jednog bi se dana morao probuditi i shvatiti da su očevi troje djece u manjini, i da im većina to tolerira. Zasad – piše Boris Dežulović. Novosti

07.07. (12:30)

El presidente

Dežulović: Glup i najgluplji

Glupi ljudi mogu imati prijatelje i među kriminalcima i među ratnim zločincima, glupim ljudima takvo jedno nježno prijateljstvo može biti važnije od zakona i teritorija Republike Hrvatske. Da je ostao konzultant albanskog premijera, parazit dakle na albanskom budžetu, Milanović je s balature Kryeministrije u Tirani mogao o Vruji i Stipi Latkoviću govoriti što god mu padne na pamet. I dalje bi, jasno, bio glup, ali konzultant albanskog premijera barem nema nikakvih ustavnih obaveza prema zaštiti državnog zemljišta na Vruji – piše Boris Dežulović.

02.07. (21:30)

Osvrt na Euro

Dežulović: Ima Boga, ali ne voli Hrvate

Jednostavna analiza svih utakmica Dalićeve Hrvatske na velikim takmičenjima – na Svjetskom prvenstvu 2018. i ovogodišnjem Euru – govori, naime, kako je pobijedila u baš svakoj utakmici u kojoj je pobijediti morala, a koje je igrala pod paskom, hm, tuđih bogova. Redom: na Mundijalu u Rusiji pobijedili su muslimansku Nigeriju, evangelističko-luteranski Island, protestantsko-luteransku Dansku, pravoslavnu Rusiju i protestantsko-anglikansku Englesku. Prvi put kad su na tom Mundijalu baš morali pobijediti nacionalnu neku momčad pod paskom katoličkog Boga, bilo je to u finalu protiv Francuske. I znamo kako je završilo. Slično je bilo i na ovom Europskom prvenstvu. Prvi put kad su baš morali pobijediti neku rimokatoličku momčad, bilo je, eto, u osmini finala protiv Španjolske. I opet, znamo kako je završilo. Naučili smo, dakle, da Bog zaista postoji, ali iz nekog razloga ne voli Hrvate. Ili – gledajte to iz vedrijeg kuta – Bog vas možda ne voli, ali zato postoji piše Boris Dežulović za Novosti.

30.06. (17:30)

Svoga tela gospodar

Dežulović: Pobačaj je spokojstvo

Postoji tako hiljadu razloga zbog kojih će se žene odlučiti na pobačaj – i očitih, i manje očitih, i medicinskih i egzistencijalnih i sebičnih i glupih – ali svaki, i najsebičniji i najgluplji, samo je njen i ničiji više. A najmanje Vicin i Karlov. Samo je još jedna stvar zajednička svakom ženskom pobačaju: svaki je neželjen, bez obzira je li nesretnica zatrudnjela s pijanim očuhom ili omiljenim kvartovskim župnikom, je li ju naivnu zaveo bogati zagrebački playboy ili je razmažena i sama otišla na medicinski potpomognutu oplodnju, pa se uplašila i predomislila. Čak i kad je trudnoća željena i planirana – stvari su se kasnije iskomplicirale, što god, nije naša stvar – nijedan pobačaj, niti jedan do posljednjeg, nije planiran i željno očekivanpiše Boris Dežulović za N1.

26.06. (01:30)

Dva razjarena bika

Dežulović: Zoki i Plenki, Kill Debill

Cijele ostatke svojih bijednih i uzaludnih mandata, kako stvari stoje, te će sitne dvije ego-kockice, nadute kao par kitova nasukan na vrelom pijesku, provesti mjereći čiji je duži i svađajući se poput prgavih bečkih dječaka, sve praćeni cikom i vriskom Njonje i Šonje: od pravog, muškog obračuna nogama, šakama i klamaricama, sad je već izvjesno, nema ništa – sve da se na koncu i potuku, najviše što možemo očekivati jest da jedan drugome počupaju kosu – i možda je stvarno vrijeme da producenti ovog rijetko dosadnog realityja ipak razmisle o seksu. Pa da konačno vidimo čija majka crnu vunu prede, a čiji ćaća svima turu plaćapiše Boris Dežulović za Novosti.

22.06. (20:30)

Povijesna sreća s vizualnim identitetom

Dežulović: Božica Fortuna i Hrvati

Nisu Hrvati u svojoj tegobnoj povijesti imali mnogo sreće, sve u svemu na srednji prst jedne ruke dalo bi se nabrojiti slučajeve kad im je zavodnički i zavjerenički namignula božica Fortuna. Takav je, eto, bio slučaj kad su ono prije pet stotina godina Hrvati u Cetingradu za svoga kralja izabrali habsburškog nadvojvodu Ferdinanda I., a strogi austrijski javni bilježnik zatražio im pečat za ovjeru povelje. Zašto su tom prilikom izabrali onaj stotinu godina stari grb iz vremena Maksimilijana, pored svih mrkih ptičurina, bijesne zvjeradi, kula, topova, kubura, sablji i jatagana – izaberu one blesave crveno-bijele kvadratiće, nitko više i ne pamti, baš kao što odavno više nitko ne pamti i da je zapravo riječ o grafičkoj redukciji Predziđa kršćanstva: tek, sve od tada, punih pet stotina godina crveno-bijeli kvadratići prepoznatljiv su vizualni identitet te male nacije iz kornera Europe, kaže Boris Dežulović o crveno-bijelim kvadratićima kao nacionalnim simbolima koji su nas proslavili tek u nogometu za N1.