Dežulović: Na ulicama grada Čikaga - Monitor.hr
03.02.2020. (19:00)

Pozorište u kući

Dežulović: Na ulicama grada Čikaga

‘Radovan III’ bila je kultna predstava moje generacije, potezalo se zbog nje vlakom u Beograd, a čuvena videokazeta s gotovo trosatnim uprizorenjem iz 1983. presnimavala se i dijelila sve dok kopije kopijinih kopija nisu postale potpuno negledljive: nama nije bilo važno, jer cijeli komad i sve genijalne Radmilovićeve replike i improvizacije odavno smo već znali napamet. Znali smo tako – i dandanas napamet znamo – i Radovanov monolog o njegovu idolu Džordžu, ‘najvećem bludniku grada Čikaga’, junaku Radovanove omiljene televizijske serije o pljačkašu banaka kojega ulicama grada Čikaga juri šesnaest hiljada policajaca. Kakve veze, međutim, Radovan III i slavni Džordž, ‘najveći bludnik grada Čikaga’, imaju s pričom o državnim stanovima u Borovju? Čekajte da čujete. – E, pa, počujte što je dalje pisao Boris Dežulović u Novostima, a ovdje vam je i trosatna predstava Radovana III koju spominje.


Slične vijesti

Nedjelja (10:00)

U Slavoniji na ušću rijeke Vuke

Dežulović: Ako ne znaš što je bilo

Saznali smo tako da se Marko u Čavoglavama bori u samostalnom seoskom vodu u sastavu 114. pričuvne brigade, ali da osim puške – zapravo starog nekog puškomitraljeza marke Thompson – na ratištu duži i gitaru, kojom diže moral svojim suborcima. Što svira? Pa uglavnom standarde, “Jasenovac i Gradiška Stara”, “Mlad ustaša bojak bije”, “Evo zore, evo dana” i tako. Ali ima on i mnogo svojih pjesama. U redu, ne baš mnogo, više onako… dosta. Nekoliko. Par pjesama. Dobro, samo jednu. Zbog te jedne pjesme, eto, Mirko nas je zapravo i želio upoznati.

– Marko.

Da, Marko: zbog te jedne pjesme, eto, Marko nas je zapravo i želio upoznati. Izvadio je onda staru TDK kazetu i upitao želimo li je čuti. Naravno da želimo. Predrag je zovnuo Antonija i zamolio da je pusti, a ovaj je bez riječi stavio kazetu u kazetofon. Uskoro je oštariju ispunio reski gitarski rif i prodorno “Za dom – spremni!”, pa grubi, hrapavi vokal. Nismo ni slutili da naš tihi prijatelj može biti tako glasan.

Uvjeravali smo Marka kako razumijemo njegov plemeniti poriv, ali da je Domovini ipak potrebniji s gitarom u ruci i pjesmom na usnama, nego s Thompsonom u ruci i hropcem na usnama. Hrvatskoj vojnika ne nedostaje, ali nedostaje joj prava pjesma. Jebote Dražen Žanko i Ljerka Palatinuš: “Bojna Vukovar” snažnija je od cijele ergele Zrinka Tutića, ubojitija od njegovog Thompsona i jača od dvije gardijske brigade.

A on nas je gledao zbunjen, s neobičnom nekom mješavinom razočarenja i ponosa: kako on iz Čavoglava nedaleko Kljaka u općini Ružić kraj Drniša može pjevati o Vukovaru? O Vukovaru se može pjevati samo u Vukovaru! Boris Dežulović za Novosti

Subota (12:00)

Problemi s ukopima nas muče odavno

Dežulović: Kontaminirana Hrvatska

– Smeće i otpad, da, ja nemam problem to nazvati smećem i otpadom. Ali imam problem kada vi i vama slični to nazivate “HDZ-ovim uvozom” i zbrinjavanje otpada pakirate u ljevičarsku agendu za rušenje ove Vlade i ono, kako ste rekli, “ideološko pitanje”. A naročito imam problem kada nas prije ikakvog inspekcijskog i sudskog postupka i prije bilo kakve studije o utjecaju na okoliš optužujete da kao veliki domoljubi zagađujemo vlastitu zemlju i trujemo buduće generacije.

– Ali vaš je ministar to zakopao u zemlju bukvalno stojeći mirno uz hrvatsku himnu, nazivajući cijelu stvar “dostojanstvenim ukopom”, te “humanitarnim i civilizacijskim činom”!

– Ne razumijem, je li to sad opet neka metatekstualna parabola ili šta?

– Ne, ne, evo vam vijest Hine, citiram: “‘Ovo je iznad svega humanitaran i civilizacijski čin jer svaka žrtva zaslužuje dostojanstven ukop‘, poručio je potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na ukopu posmrtnih ostataka petsto hrvatskih žrtava iz Drugog svjetskog rata ekshumiranih u Republici Sloveniji…”

– Čekajte, stanite, kakve sad hrvatske žrtve…?

– Hrvatske žrtve iz 1945., koje su prošlog tjedna kamionima dovezene iz Slovenije i sahranjene u Hrvatskoj, u Donjem Macelju, ne pravite se glupi, Plenkoviću.

– Ovo je nesporazum, zar ne govorimo o otpadu koje je kamionima dovezeno iz Slovenije…?

– Gospodine Plenkoviću, molim vas da hrvatske žrtve iz Drugog svjetskog rata prestanete nazivati otpadom. Nije lijepo. Boris Dežulović za N1

01.09. (18:00)

Izgovaranje navodnika

Dežulović: Oj Krajino, jebem li ti mati

“Krajina” kao pojam u modernoj hrvatskoj državi i društvu ima negativnu i uznemirujuću konotaciju i sinonim je s paradržavnom tvorevinom uspostavljenom na okupiranom teritoriju Hrvatske, i stoga se u hrvatskom jeziku izgovara u navodnicima: “Krajina”. Vidite? S blagim prezirom u kutu usana, ovako. “Krajina”.

– !Krajina!?

– Ne, ne: “Krajina”. Vidite? “Krajina”.

– ‘Krajina’?

– Zamalo. Ali dobro, prihvaćam.

– Hvala, ispričavam se. Znači, ‘Krajina’: stihovi pjesme u kojoj spominjem ‘Krajinu’ nastali su u jednom osjetljivom povijesnom trenutku i nemaju baš nikakve veze s tom, kako ste rekli, negativnom i uznemirujućom konotacijom.

– Čekajte, vi sad hoćete reći da se “Krajina” u vašoj pjesmi ne odnosi na srpsku paradržavnu tvorevinu?

– Ne, zaboga. Zapravo, da, ali… ne. Hoću reći, da, Krajina u mojoj pjesmi…

– “Krajina”!

– Pardon, ‘Krajina’ u mojoj pjesmi formalno-pravno jest srpska paradržavna tvorevina, ali moja poruka nema negativnu i uznemirujuću konotaciju.

– Nego kakvu?

– Ja bih rekao, dvostruku.

Boris Dežulović za Novosti

23.08. (01:00)

'Dvadeset deveto nezgodno pitanje: Imate li upaljač?'

Dežulović: Dvadeset devet nezgodnih pitanja

Kako to da elemenata terorizma ima u slučaju požara kraj Zadra, u kojima je izgorjelo nekoliko stotina hektara suhe makije i niskog raslinja, a nema u slučaju katastrofalnog požara kraj Omiša, u kojemu je izgorjelo hiljadu hektara šume, desetak gospodarskih objekata, tridesetak kuća, pedesetak brodova i više od stotinu automobila, osobito zna li se da je u tom požaru poginula jedna osoba, a stavak 3. članka 97. KZ kao kvalificirani oblik terorizma označava situaciju kada su tim “kaznenim djelom prouzročena velika razaranja ili smrt jedne ili više osoba”?

Osmo nezgodno pitanje:

Da li u katastrofalnom požaru kraj Omiša nema elemenata terorizma zato što nije bilo ozbiljnijeg zastrašivanja stanovništva, velikih razaranja i izazivanja smrti jedne ili više osoba, ili zato što još ne znamo nacionalnost počinitelja?

Deveto nezgodno pitanje:

Ako se ispostavi da je požar u Lokvi Rogoznici kraj Omiša izazvao građanin nesrpske nacionalnosti, hoće li i to biti okarakterizirano kao kazneno djelo terorizma iz članka 97 Kaznenog zakona Republike Hrvatske?

Deseto nezgodno pitanje:

Ako se ispostavi da je požar u Lokvi Rogoznici kraj Omiša izazvao građanin hrvatske nacionalnosti, hoće li to biti okarakterizirano kao kazneno djelo terorizma ili kao nehaj, duševni poremećaj ili neubrojivost? Boris Dežulović za Novosti

19.08. (00:00)

'Osam i pol milijuna eura prilično je velik novac za stvar koja služi samo zato da ne izaziva štetu koje ne bi ni bilo da je nema'

Dežulović: Smisao i kraj Andreja Plenkovića

– Zanima me zašto nije došlo do aktivacije SRUUK-a? Zašto stanovnici i gosti na ugroženom području nisu dobili upozorenje i obavijesti o ponašanju?

– Vi to ozbiljno pitate?

– Prilično ozbiljno.

– Kako zašto, zaboga? Već sam to rekao u izjavi za medije, tamo su praktički svi građani vidjeli što se događa, jedni drugima su pomagali i mislim da su maksimalni napori napravljeni. Stvar je, kako rekoh, očito bila brza u smislu vjetra i noći.

– Ukratko, SRUUK nije aktiviran zato što je požar bio brz…

– U smislu vjetra i noći, da.

– …i zato što su građani ionako i sami vidjeli požar?

– Naravno da nije samo zbog toga. Lijepo vam je objasnio moj prijatelj Blaženko: da se išlo na tu varijantu, došlo bi do dodatne panike među stanovnicima šireg područja i dodatno bi se zakrčio promet. Ne znam koji dio niste razumjeli.

– Da vidim jesam li dobro shvatio: SRUUK nije aktiviran jer bi elektronske poruke stanovništvu ugroženog područja izazvale paniku?

– Bravo. Da se slikovito izrazim, nije smisao SRUUK-a da u prostoriji punoj ljudi viče: “Požar!”

– Osim, jasno, ukoliko je stvarno požar…. Boris Dežulović za N1

14.08. (16:00)

Najgore je kad se neki prepoznaju

Dežulović: Umjetnost intuitivno ne voli uspjeh, u književnosti je to najgore što se živom piscu može dogoditi

Rekao sam u više navrata, nikakva korespondencija s današnjicom nije mi bila na umu kad sam davnih dana razmišljao o priči. Trebala je biti, a nadam se da je nešto od toga i ostalo, univerzalna, svevremena priča o zlu i – kako bi rekao jedan lik iz romana, Oswald Spengler se zove – faustovskoj ambiciji čovjeka da popravlja svijet. Dogodilo se, međutim, da me vrijeme sustiglo: eliotovske “zakukuljene horde” Hitlerova Sturmabteilunga iz studenoga 1923. neočekivano su se – dobro, to se samo tako kaže, bilo je itekako očekivano, to i jest poanta – pojavile pred našim vratima.

Jednako kako su novinarima Münchener Posta Hitlerovi smeđekošuljaši tog studenoga 1923. demolirali redakciju, napadajući ih kao izdajnike i optužujući da su cvijećem dočekivali francuske okupatore, divili se njihovim zločinima i vrijeđali silovane Njemice, majke ubijene njemačke djece, tako sam se i ja završavajući roman zatekao gledajući na televiziji neku frau Karoline Vidović Krišto, zastupnicu nacionalsocijalističke partije Odlučnost i pravednost, kako me usred hrvatskog Reichstaga napada kao izdajnika i optužuje da sam u transporteru JNA ulazio u okupirani Vukovar, divio se srpskim zločinima i vrijeđao silovane Vukovarke i majke ubijene vukovarske djece. Pogledao sam na kalendar i bio je – studeni 2023. Boris Dežulović za Nacional

10.08. (16:00)

Tisuće migranata noćas ne spava, cijela Europa je sada sa nama

Dežulović: Any Problems?

“Tenzije na Bliskom istoku”, historijski konflikti koje već cijelo stoljeće ne mogu riješiti ni najveći politički, geostrateški, ekonomski i intelektualni umovi svijeta povjereni su na kraju jednoj ambicioznoj dubrovačkoj učiteljici i HDZ-ovoj komesarki koju u cijeloj Europi znaju samo službenice na aerodromskim šalterima za check-in. Eh, Dubravka. Netko drugi na njenom mjestu istoga bi časa sjeo u avion i odletio za Maroko, ali ne i naša Dubravka. Prekaljena europska kissingerica u lukavom je diplomatskom manevru umjesto na aerodrom Ibn Battouta u Tangeru sletjela u zračnu luku Čilipi, pa iz Dubrovnika telefonom nazvala španjolskog i marokanskog ministra vanjskih poslova. “Među njima je jako dobra suradnja, a mi pomažemo, i dosta dobro je to uspjelo”, izjavila je na koncu ministrica za Mediteran zadovoljna kako je sve to baš “dobro uspjelo”, pa na Facebooku iznenada objavila fotografiju na kojoj sjedi u onom svom starom Renaultu iz davnog prošlog života, uz poruku: “Naš opjevani Renault 9 je bio auto godine 1982.! Sada je oldtimer! Any problems?” Boris Dežulović za Novosti.

04.08. (10:00)

Obrana i zaštita od trojanskih dušeka

Dežulović: Dosjei X: srpska sanjarica HV-a

Već sutradan, da skratim priču, ministar obrane Ivan Anušić otkazao je već gotovu narudžbu tisuću i sedam stotina novih madraca za opremu vojnih objekata, koje je Ministarstvo preko tvrtke Komforta iz Slavonskog Broda kupilo od tamošnjeg SB Fleksa: ispostavilo se, naime, da su rečeni madraci proizvedeni u njihovim pogonima u – Srbiji!

Ukratko, da uopšte nije bila reč o madracima, nego o dušecima. Konačno, uvidom u specifikaciju otkrivena je i tajna paranormalnih fenomena u spavaonicama Hrvatske vojske: nabavljeni srpski dušeci bili su, naime, iz serije Best Memory 20, ponosa SB Fleksa, s izravno u navlaku ušivenom – Visco Memory pjenom!

Da, gospodo, memorijska pjena: više petabajta slavne srpske istorijske vojničke memorije čuvali su SB Fleksovi Best Memory dušeci “made in Serbia” nego cijeli podatkovni megacentar Pantheon AI u Topuskom.

A Ivan Anušić? Otkako je za Hrvatsku vojsku nabavio nove madrace – istinabog, mrvu skuplje, ali hrvatske – ministar, hvala na pitanju, spava kao beba. Boris Dežulović za Novosti

26.07. (20:00)

Nismo više u komunizmu pa da bi to bilo zabranjeno

Dežulović: Das Gespenst des Kommunismus

Imam nekoliko loših vijesti za hrvatske desničare i socijalne liberale. Komunističke i marksističke ideje ne proučavaju se samo u Hrvatskoj i ne uče samo u Zagrebačkoj školi komunizma: marksizam se uči i proučava na svim europskim sveučilištima, koristeći dakle sve raspoložive “gradske i državne prostore i druge javne resurse”. A ono komunističko, kako rekoste, “političko djelovanje”? Nije za osobe tanjih živaca i pameti: komunističke partije, vjerovali ili ne, najnormalnije djeluju u većini europskih država, a dvije takve, sve sa srpom i čekićem u grbu, posve legalno djeluju čak i u Sjedinjenim Državama! Komunista, štoviše, ima i u Europskom parlamentu… nije toliko zbog njihovih ambicioznih planova da restauriraju sovjetski imperij, podignu željeznu zavjesu, otvore gulage i obnove komunističku Jugoslaviju, koliko zbog njihove posve neambiciozne socijalne politike i strategije – priuštivog stanovanja. Boris Dežulović za Novosti

21.07. (13:00)

A da izbacimo kvalifikacije i jednostavno pozovemo sve?

Dežulović: Leteći cirkus Giannija Infantina

Dok su tako onih dobrih, starih dana na Mundijalu u Engleskoj 1966. nedjeljni finalisti Argentina i Španjolska u Grupi 2 igrali još i sa strašnom Beckenbauerovom Zapadnom Njemačkom – u Grupi 1, samo podsjećam, tada su igrali i Brazil, Urugvaj i Francuska – sportski će novinari šezdeset godina kasnije mozak morati rastegnuti do jaja kako bi na Mundijalu u Americi neku grupu nazvali “skupinom smrti”. Uz pomoć našli statistike, koeficijenata i Opta Power Ratingsa “skupinom smrti” ambiciozno su onda proglasili Grupu I s Francuskom, Senegalom, Norveškom i Irakom.

Moćna Nizozemska ili strašna Njemačka, recimo, ovoga su ljeta ispale već u prvom kolu eliminacijske faze i nisu ušle niti među šesnaest najboljih – onoliko dakle najboljih koliko ih je nekad uopće igralo svjetsko prvenstvo – a velika Italija, četverostruki prvak svijeta, ne samo da se nije uspjela plasirati na Mundijal – toliko besmisleno proširen da se na njega preko Lige nacija upisala čak i Švedska, koja je u svojoj kvalifikacijskoj grupi bez ijedne pobjede bila uvjerljivo posljednja – nego se nije plasirala već treći put zaredom.

Mafijaši iz obitelji Infantino za sljedeće svjetsko prvenstvo, čudovišni leteći cirkus koji će se igrati u šest zemalja na tri kontinenta, već sad najavljuju dodatno proširenje formata na čak šezdeset i četiri reprezentacije. Što znači da će se igrati suludih stotinu dvadeset i osam utakmica, ili gotovo jednako koliko na prvih šest svjetskih prvenstava – od Urugvaja 1930. do Švedske 1958. – zajedno! Što je svakako odlična vijest za zemlje iz “skupine smrti”, Uzbekistan, Laos, Butan i Srbiju, ali upravo nameće pitanje – tko će uopće otpasti? Dobro, jasno, osim Italije? Boris Dežulović za N1