Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Ploče su zakon
Dežulović: Napomen-ploča
Pročitajmo za početak još jednom – nikad nije previše – zlatopisom ugraviranu rečenicu na ploči u dvorištu Matice hrvatske: “Matica hrvatska izradila je nacrt i predložila Vladi Republike Hrvatske da se donese Zakon o hrvatskom jeziku koji je 26. siječnja 2024. izglasao Hrvatski sabor.” Kakva je to naime budalaština, što je uopće to? Kako je – to mene zanima – jedna usputna administrativna rečenica iz fascikle s izvještajem o radu Matice hrvatske za 2023. godinu završila zlatnim slovima uklesana u mramor?
Jednako su tako u dvorištu Matice mogli svečano otkriti i spomen-ploču na kojoj bi zlatnim slovima pisalo, nemam pojma, “Broj događanja u Središnjici Matice hrvatske u 2023. godini povećao se za tri stotine posto… Ako su u Matici hrvatskoj naumili cijeli godišnji izvještaj štampati zlatotiskom na crnom mramoru, trebat će im bogami rashod malo veći od dvanaest milijuna i tristo hiljada kuna, i mnogo, mnogo više od četrnaest posto više. Boris Dežulović za Novosti.