Dežulović: Ne antifašizmu! - Monitor.hr
01.07.2019. (07:30)

18+

Dežulović: Ne antifašizmu!

Što onda priječi Hrvate, i desne i lijeve i one srednje, koji nijedan problem s ustašama zapravo nemaju, da naglas to priznaju i sebi i drugima, da izađu iz ormara i prekinu ovo zaista tužno mučenje s fašizmom i antifašizmom? Da slobodno i bez straha ‘na Dan pobjede nad antifašizmom’, punih pluća kažu svoje glasno i ‘odlučno ‘ne!’ antifašizmu’, da čista srca na stadionu dignu desnice na ‘Za dom spremni!’, da konačno puste na nacionalnoj televiziji Marka Perkovića – kojega svi vole u duši, a nitko naglas – pa se svojim ustaškim kurcima i pičkama radosno ispišaju po kostima žrtava hrvatske slobode? – pita se Boris Dežulović u Novostima. I ima odgovor.


Slične vijesti

Subota (22:00)

A samo nekoliko meseci pre su se ponosili obnovljenim kolodvorom...

Dežulović: Ko je ta žena?

Sada više nije bilo nikakve sumnje. Opozicija i studenti udruženi u zločinačku terorističku mrežu finansiranu od strane zapadnih centara moći organizovali su pre godinu dana urušavanje nadstrešnice i smrt šesnaestoro lica, sve kako bi za to optužili korumpiranu vlast Vučićevih naprednjaka.  Molim lepo, snimak ne laže: aktivista i pokrajinski odbornik Miša Bačulov prolazi ispod nadstrešnice neposredno pre njenog urušavanja.

Vučićevi tabloidi u pravednom su se gnevu onda pitali zašto neko ko zbog urušavanja nadstrešnice traži Vučićevu glavu nikada nije rekao da je toga jutra bio pod tom istom nadstrešnicom?

Sem što – ne znam kako drugačije da formulišem – jeste.

Sem što je tu stvar – da je 1. novembra 2024. za dlaku izbegao smrt – Miša Bačulov rekao i nakon tragedije, i u gotovo svakom intervjuu u sledećih jedanaest meseci. I sem što je to na kraju ponovio i 21. septembra, samo dakle dve nedelje pre Vučićevog otkrića, u podkastu “Iza kulisa” Ivana Milanovića, kada je po ko zna koji put ispričao kako je tog jutra čekao voz za Beograd i kako je samo pola sata nakon polaska saznao da se srušila nadstrešnica u Novom Sadu. Boris Dežulović razotkriva misterij za Novosti.

27.09. (22:00)

Rat kojem se još uvijek mijenja tijek

Dežulović: Ko je taj čovek?

Drug Visarionovič pojma nije imao da je upravo toga časa, u ponedeljak 29. novembra 1943. u sedam navečer, tri i po hiljade kilometara zapadnije, u letos oslobođenoj bosanskoj varošici Jajcu započela druga konferencija Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana ranije Staljin je zapretio Titovim partizanima da AVNOJ ne sme da ima karakter vlade, pa je zasedanje održano u potpunoj tajnosti.

U dramatičnim uslovima, u potpuno zamračenom gradu, pod zaštitom protivavionskih mitraljeza, delegati iz svih krajeva zemlje te su večeri doneli deklaraciju kojom se AVNOJ proglašava vrhovnim zakonodavnim i predstavničkim telom Jugoslavije, te uspostavlja Nacionalni komitet kao privremena vlada pod predsedanjem Josipa Broza sa zvanjem maršala.

I ko zna kako bi Drugi svetski rat u Jugoslaviji završio, da u poslednji čas, u jesen 2025. godine, Skupština Srbije na predlog akademika Matije Bećkovića i četvorice poslanika nije zvanično ukinula odluke zasedanja u Jajcu. Boris Dežulović za Novosti.

24.09. (18:00)

Pal, nepal, paleta: generacija koja je sanjala Dinamo, a završila u skladištu

Dežulović: Balada o Ronaldu iz Knina

Ah da, Ronaldo B. zvani Ronaldo. I njegova životna priča slična je priči Mehe, Tome i Brzog: rođen u Kninu prije dvadeset tri godine bio je talentirani nogometaš, viđen za buduću zvijezdu Dinama, zbog lakog koraka i jakog udarca mladi je Ronaldo Barišić uskoro i ponio nadimak Ronaldo. I što je bilo? Došao kninski originalni Ronaldo na probu u Dinamo, a tamo na njegovom mjestu već pod ugovorima igraju neki čudni ljudi čudnog imena, kojekakvi Kolumbijci, Alžirci, Albanci, Bosanci, Portugalci, Francuzi, Šveđani i Španjolci, crnci, Arapi, ovi, oni, ne zna čovjek je li Eurosong ili Dinamo! Tako je, eto, završila nogometna karijera mladog Ronalda iz Knina. Kolumbijci, Alžirci i Albanci oduzeli mu posao.

Tako je, najzad, okrutno iz snova probuđena cijela Ronaldova generacija – hrvatska mladost koja je poput Tome, Mehe i Brzog cijeli život na kauču uz limenku Žuje maštala da vozi taksije, autobuse i kamione, ili još bolje, dostavne mopede s onim žutim, plavim i zelenim kutijama za pizze i hamburgere, ili da na nekom zagrebačkom gradilištu na plus trideset izliva beton u šalunge, ili da u kakvom dalmatinskom restoranu deset sati dnevno servira smrznute patagonijske lignje, ili da viljuškarom u nekom skladištu slaže palete s vrećama šećera… Boris Dežulović za N1

21.09. (18:00)

Previše kolateralnih žrtava

Dežulović: Vidimo se u čitulji 2

Sve u svemu, kako vidimo, Aleksandar Vučić je preživeo više atentata nego sam Fidel Kastro. Šest stotina trideset četiri? Pih. Šest stotina atentata srpski predsednik preživi dok spava. Kad, dabome, uopšte spava. Srpske tajne službe, policija i pravosuđe – šta dalje da pričam – toliko su zauzeti oko obezbeđenja predsednika Vučića da u svih dvadeset pet godina nisu uspeli da uhapse i osude nijednog jedinog atentatora. Eno i prevejani Lari King pre tri-četiri godine umro na slobodi.

Četvrt veka fijuču tako meci nad Vučićevom glavom, padaju oko njega balistički projektili, gruvaju “zolje”, sevaju noževi, štekću mitraljezi, cvrkuću snajperi, šapuću prigušivači, kao pokošeni padaju gosti namernici, konobarice, orkestri i pune kafane, padaju mostovi, sajamske hale i kompletni beogradski kvartovi – u Novom Sadu, recimo, pala cela železnička nadstrešnica – i na kraju filma, videćete, u celoj Srbiji “zaglavljenoj u kriminalu, nasilju i siromaštvu” neokrznut će ostati samo vođa naprednjačkog nedoklana, promašeni čovek Aleksandar Vučić Pirke. Boris Dežulović za Novosti

18.09. (10:00)

Narod voli bajke – dok god imaju kamatnu stopu

Dežulović: Mali, ali zajebani

Cijelo stoljeće, eto, svijet zna za slavnu Ponzijevu shemu, pa ako je i bio negdje neki Hrvat koji nikad nije čuo za tu fantastičnu ponudu, sve o tome na teži je način saznao kad je onomad prije dvadesetak godina Hrvatsku poharao investicijski sustav obećavajućeg naziva “forex”, privukavši hiljade Hrvata fantastičnom, lakom i brzom zaradom s pedeset posto mjesečne kamate, da bi uskoro grupa investicijskih čarobnjaka završila na višegodišnjim robijama, a hrvatski pučki ekonomski genij bez stotinu trideset milijuna kuna.

Sve otada, eto, svaku godinu-dvije pojavio bi se novi financijski čarobnjak, nudeći ovaj put fantastičnu, laku i brzu zaradu s pedeset posto mjesečne kamate. A Hrvati opet – i svaki put – podizali životne ušteđevine i gotovinske kredite, pa ih radosno davali gospon Ponziju. Nekidan, da skratim, novine su javile kako je Telegram grupa platforme Xuex ugašena, ostaviviši preko hiljadu Hrvata bez uloženog novca, da čekaju sljedeću sjajnu priliku, nekog promućurnog poduzetnika koji će im preko društvenih mreža ponuditi fantastičnu, laku i brzu zaradu s pedeset posto mjesečne kamate. Boris Dežulović za N1 povukao je paralelu s – izborima.

14.09. (20:00)

Danas se ne smiješ ni zafrkavati da te ne shvate ozbiljno

Dežulović: Porfirije 2.0

Nakon prekomande mitropolita zagrebačkog Porfirija na mesto patrijarha srpskog i njegovog prelaska na tamnu stranu, jedini glas razuma Srpske pravoslavne crkve u zatrovanom hrvatskom javnom prostoru ostao je arhiepiskop zadarsko-šibenički i mitropolit dalmatinski Nikodim. Rođeni Zadranin, Nikodim je bio porfirije 2.0, mlađa i apgrejdovana verzija posrnulog patrijarha, osvedočeni prijatelj i rado viđen gost šibenskog festivala levice Fališ. I tako sve do ove godine, kada je u program šibenskog levičarskog festivala uvrštena promocija Documentine knjige “Srebrenica, trideset godina poslije”, a za jednog od promotora pozvan profesor novosadskog univerziteta Dinko Gruhonjić. Na što je Nikodim reagovao zastrašujuće ciničnom i pučkoškolski glupavom dosetkom o “Dinku Šakiću, pardon Gruhonjiću”.

Nesrećnom Gruhonjiću tako se osamdeseti put o glavu obila sopstvena zajebancija, kada je pre dve godine na dubrovačkom festivalu Rebedu govorio o srpskim nacionalistima koji su ga za potrebe hajke prekrstili u Sabahudina, autoironično im poručivši da nisu trebali da se trude, kad se ionako već zove Dinko, kao Dinko Šakić. Džabe pozivanje na transkript izlaganja i tačan citat, džabe objašnjavanje kako je očito reč o ironiji: nakon što je ekskluzivno otkriće sišlo s uma Vučićeve podguzne konjske muve Dragana Vučićevića, svi mediji u otadžbini preneli su šokantno priznanje proverenog antisrbina, ponosnog što nosi isto ime kao komandant ustaškog logora Jasenovac. Sve otada, eto, ta je zajebancija kao proverena činjenica betonirana u srpskom javnom prostoru, da bi u svom radosnom letu naposletku s Vučićevićevog uma sišla ravno na um mladog i progresivnog episkopa Nikodima. Boris Dežulović za Novosti.

06.09. (16:00)

Još da nas Ustav štiti od batina...

Dežulović: Jedne kolovoške noći Andrej neče dobro proći – Naša država – naša pravila

Čija država, Plenkoviću, čija pravila? Država kojoj si predsjednik Vlade, i u kojoj se “našom državom” i “našim pravilima” prijeti svima koji misle drugačije od ideologa i batinaša kolovoške kulturne revolucije – i da: njihovih inspiratora i pokrovitelja – već ima jasno zapisana pravila. Ta se pravila, zanimat će te možda, zovu još i Ustav Republike Hrvatske, u čijim “izvorišnim pravilima” stoji, recimo, kako je državna opstojnost hrvatskog naroda “očitovana u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske 1943. godine”. Kad netko piscu, štićeniku tih pravila, zaprijeti s “naša država, naša pravila”, on tim “pravilima” ne prijeti samo piscu, već cijeloj državi. Osim ukoliko ustavni poredak u međuvremenu već nije srušen, o čemu bismo svakako voljeli biti obaviješteni, to je potpuno jednako “prijetnja s ciljem nasilnog rušenja ustavnog poretka” kao što je to telefonska prijetnja predsjedniku Vlade ili grafit na Banskim dvorima.

Prijetnja koju su te noći ispisali na zidu jednog novozagrebačkog nebodera mnogo je stoga gora i opasnija: Miljenko Jergović, naime – kao i svaki slobodni građanin Republike Hrvatske – samo je jedan, neponovljiv i nezamjenjiv, dok smo premijera do sad imali dvanaest… Boris Dežulović za Novosti.

31.08. (19:00)

'Sto godina sljepoće'

Dežulović: Ovo ne podsjeća na dvadesete prošlog stoljeća, ovo jesu dvadesete

Dvadesete su samo priprema za ono što će doći: kad dođu tridesete, bit će kasno. Uostalom, i samu činjenicu da se događa prije točno stotinu godina možemo odlučiti čitati kao puku dosjetku, a možemo i kao precizno adresiranu opomenu. Vrijeme, političke prilike, odnosi i procesi, baš kao i ljudi i njihove rečenice, zastrašujuće su isti. Sva opća mjesta današnjice – posrnula Europa, izolacionistička Amerika, migranti, Židovi, Palestina, Krim, Ukrajina i nova velika Rusija, ponižena Njemačka, tehnološki napredak i sjebana radnička klasa koja oduševljeno prihvaća fašizam, ratni veterani i nabrijana omladina što postrojeni u Freikorpse nasrću na „degeneriranu umjetnost“ – sve je tu, u weimarskoj Njemačkoj kao i u današnjoj weimarskoj Americi, weimarskoj Europi ili maloj, vlažnoj weimarskoj Hrvatskoj. Boris Dežulović u razgovoru za Lupigu, povodom novog romana „Tko je taj čovjek – izvještaj o jednoj mogućnosti“…

30.08. (21:00)

Nisu stereotipi, već predvidljivo društvo

Dežulović: Domovina stereotipa

Jedan od popularnijih je, recimo, onaj o glasnim vođama hrvatskih branitelja iz kojekakvih i svakoraznih onih, kako se reče, “udruga proisteklih iz Domovinskog rata” – polupismenim i sredovječnim rmpalijama, proćelavim i bezvratim stereotipovima nepovratno zaglavljenima u ratne devedesete, koji nose lance s križevima, majice na Bleiburg i tetovaže “Srbe na vrbe”, pa u svakoj takozvanoj “kulturi” vide blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju, a na svojim tužnim dernecima nakon Thompsona i deset piva jedni drugima padaju u oznojene zagrljaje urlajući refrene srpskih turbofolk zvijezda, na čelu sa samom “srpskom majkom” Cecom, udovicom ratnog zločinca Željka Ražnatovića.

Ispostavilo se, naime, kako je Thompsonovu pjesmu mlada kadetkinja Policijske škole “Josip Jović” zapravo pjevala dok je, provocirajući svoju cimericu islamske vjeroispovijesti, na školskoj oglasnoj ploči šarala ustaški simbol, veliko slovo U s križem, zbog čega je isključena s akademije i osuđena na Prekršajnom sudu.

Nakon čega je, shvatili ste, svoj blistavi pjevački talent bila prinuđena uložiti u karijeru kafanske pevačice.

I što nakon svega kaže rmpalije starog kći, progonjena hrvatska domoljupka i nesuđena redarstvenica, žrtva duboke države koja za život mora zarađivati pjevajući pjesme Cece Ražnatović? Kaže: “Vi koji danas pod krinkom ‘kulture’ promovirate blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju niste dostojni ni spomenuti branitelje, a kamoli ih vrijeđati!”

I onda kažu, stereotip… Boris Dežulović za Novosti

19.08. (19:00)

Oni nisu kao neki, da pamte samo zlo...

Dežulović: Njih četvero

Vršnjaci rođeni iste godine, u razmaku od nekoliko mjeseci, dječak iz Petrovića kraj Bileće i onaj dječak iz Šibenika napustili su svoje svjetove jedan za drugim, u razmaku od dvije godine i dva dana: prvi 19. kolovoza 2013., drugi 17. kolovoza 2015. Njihove suputnice, djevojčica iz Berlina i djevojčica iz Prološca, ovih su se dana tako u svojim samoćama pripremale tiho obilježiti njihove godišnjice, dvanaestu i desetu, što su padale u dva kolovoška dana razmaka.

I nisu ih dočekale. Čekajući njihov smrtovdan, istoga ovog ponedjeljka tiho su za svojim dušama – jedna u Zagrebu, druga u Puli – otišle i njih dvije. Gotovo devet desetljeća nakon onog vrelog olimpijskog ljeta, otišle su njih dvije u novo zlo vrijeme, u vrijeme čije ulice izgledaju baš poput avenija Berlina 1936. A to se vrijeme nakon svega, baš kao i Berlin 1936., pita: tko su, što su bili njih četvero? Tko su, što su bili djevojčica iz Berlina, pjevačica iz Zagreba od majke Njemice i oca Hrvata, i njen dječak iz Šibenika, kantautor od majke Hrvatice i oca pravoslavca crnogorskog porijekla?

Eh tko su, eh što su bili. Bili su Gabi Novak i Arsen Dedić, bili su Mirko Kovač i Slobodana Boba Matić. Bili su umjetnici, bili su ljudi, četiri duše na dugom putovanju iz nevremena u nevrijeme. Boris Dežulović za Novosti.