Dežulović: Nevjerojatni slučaj Plenkovićeve nevjerice

Šok i nevjerica

Dežulović: Nevjerojatni slučaj Plenkovićeve nevjerice

“Koliko ga poznajem, ne vjerujem da je prijetio novinarima”… Svaki put kad Plenković ne vjeruje, ispadne da je možda ipak trebao pokazati malo više vjere. “Ne vjerujem da će biti disonantnih tonova” – tim je riječima, recimo, prije nekoliko dana Andrej Plenković najavio izvještajni sabor HDZ-a. Što je bilo dva dana kasnije, znamo. Sabor HDZ-a složan poput zbora Bečkih dječaka, nijedan jedini disonantni ton da bi se čuo… “Ne vjerujem da bi ministrica Dalić ikada, ali baš ikada ikakav privatni interes pretpostavila interesima hrvatske države”, rekao je premijer Plenković… – i tako se prisjeća Boris Dežulović niza premijerovih nevjerica. I šokova koji su uslijedili kasnije. N1

Boris Dežulović kolumne

Ne vredi. Džaba sve

Boris Dežulović: Vicešampioni sveta

Džaba sve. U tri od tri najpopularnija sporta naši su nesrećni mali narodi ozbiljne svetske supersile – Srbi su trostruki prvaci Evrope u košarci, dva puta svetski šampioni i još dvaput viceprvaci sveta, Hrvati svetski fudbalski vicešampioni i još dva puta treći na svetu, a Novak Đoković, od oca Srbina i majke Hrvatice, osvajač 24 Grend Slema i najbolji tenisač u istoriji čovečanstva pa opet – ne vredi. Kad su Srbi i Hrvati u nečemu najbolji, to im znači samo to da ostali ne vrede ništa. A kad su u nečemu drugi, to im znači da su žrtve čudovišne svetske zavere i istorijske nepravde. Srbi i Hrvati prosto ne umeju da podnesu pobedu. Ima naroda i sportista koji ne umeju da podnesu poraz, ali Srbima i Hrvatima on je prirodno stanje, oni samo poraženi imaju sportskog i istorijskog smisla, svaki njihov poraz u finalu nekog šampionata sveta im je tek podsećanje na slavne istorijske poraze kojima su definisani.
Hrvatski fudbaleri polomili su se u Rusiji porazbijavši Mesijevu Argentinu i odigravši s produžecima i penalima celu jednu utakmicu više od Francuza, krv su ispišali po travi i otišli do kraja, a sve samo da bi bili zvezde provincijske svadbe negde u ličkoj vukojebini, sa pedeset janjaca na ražnju i lokalnim pevačem ustaških bećaraca. Prosto ne vredi. Džaba sve.
Srpski košarkaši i Nole živi su se polomili po Filipinima i Njujorku, krv su ispišali po parketu i betonu i otišli do kraja, a sve samo da bi bili zvezde provincijske svadbe negde na ibarskoj magistrali, sa pedeset prasića na ražnju i lokalnom pevačicom velikosrbadijskih liturgija. Ne vredi. Džaba sve. Srbi i Hrvati, shvatili smo na kraju, ne umeju da pobeđuju. Novosti

blog Boris Dežulović

I nakon svega, šok i nevjerica: ustaška zastava na Rujevici!

Boris Dežulović: Zakon o zastavi

Trideset godina, eto, ta se zastava vije na hrvatskim tribinama, praćena nacističkim salutiranjem, mrzilačkim skandiranjem i zakletvom “Za dom spremni!” – osim još možda onog zatupljujućeg “u boj, u boj” ništa drugo se na utakmicama Hrvatske zapravo i ne viče – cijela se Dalićeva najslavnija generacija hrvatskog reprezentativnog nogometa jasno deklarirala kao ljubiteljica žanra, a izbornik i nogometni savez zajedno sa šokiranim novinarima istražuju otkud službena zastava NDH na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije! Zbilja, otkud? Možda, sad napamet govorim, da provjere svlačionicu?
Svih tih trideset godina, od prve utakmice te reprezentacije pa do dana današnjeg, zastava NDH na hrvatskim je stadionima svoja na svome, a skandiranje, pjevanje i salutiranje ustaškoj vojsci uobičajeni je navijački folklor. Evo, samo napamet iz moždanog plićaka, bez guglanja: 2006. na prijateljskoj utakmici s Italijom u Livornu hrvatski su navijači tijelima formirali kukasti križ; sljedeće godine na utakmici protiv Bosne i Hercegovine na Koševu formirali su pak slovo U; prije deset godina, na kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo protiv Srbije, cijeli Maksimir je grmio “Ubij Srbina!” i “Za dom spremni!”, a nakon pobjede nad Islandom Josip Joe Šimunić uzeo je službeni mikrofon i zajedno s tribinama poveo “Za dom spremni!”, za što je, osim Fifine kazne, dobio i posao pomoćnika selektora Ante Čačića; 2014. na prijateljskoj utakmici protiv Švicarske u St. Gallenu hrvatski su navijači skandirali “Za dom!” i “Ajmo ustaše!”, a 2016. HNS je kažnjen jer su navijači uz nacistički pozdrav skandirali “Za dom spremni!” i na utakmicama protiv Izraela i Mađarske.
Konačno, nije ustaški resentiment stran ni Dalićevoj generaciji: na masovnom dočeku srebrnih Vatrenih na Jelačića placu nakon svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. sami su reprezentativci na binu pozvali ustaškog šlager pjevača Marka Perkovića, pa zajedno s njim i stotinu hiljada ljudi pjevali „loša bila četres’ peta, rasula nas preko svijeta“, sve uz arijevski nacistički refren, “plave krvi, bijela lica, rađaju se nova dica“… I nakon svega, šok i nevjerica: ustaška zastava na Rujevici! N1

blog Boris Dežulović

Intrigantnija i drskija rukavica izazova suvremenoj demonologiji i marijanskoj teologiji još nije bačena

Boris Dežulović: Posljednje Sotonino iskušenje

Čak i tako shvaćena, priča svejedno nudi samo jedan zaključak: ako je to u Draženovoj sobi zaista bio sam Sotona, ako ga je živog jezikom žigosao poslije godina glavinjanja u “bludu, alkoholu, kokainu, laži, kocki, parama koje padaju s neba, životu prostitucije, prodaje roblja, pakla na zemlji, Sodome i Gomore, bla-bla-bla”, nakon čega je Dražen zatvorio striptiz klub, završio karijeru, otkrio Boga i priključio se Marijinim ratnicima, ispada – samo trenutak da izračunam – da ga je na glavni gradski trg s krunicom u ruci i molitvom na usnama utjerao sam Nečastivi. Nije se opsjednuti Dražen, shvaćate, izbičevan vrelim račvastim jezikom odao demonu alkohola, kokaina, kocke i prostitucije pa otvorio striptiz bar s curama “koje su mu donosile zaradu”, već se opsjednut i izbičevan vrelim račvastim jezikom odao klečanju na trgovima, prebiranju krunice i mrmorenju Zdravomarije.
No zašto bi Sotona uopće izveo svog ratnika iz svijeta javnih kuća i striptiz klubova? Zašto bi ga, eto – to mene zanima – izveo iz takvog svijeta samo da bi se ovaj s krunicom u ruci javno molio za svijet u kojemu će (baš kao nekad) imati punu kontrolu nad ženama i njihovim životima, u kojemu će žene biti zatvorene u kući i raditi, hm, kućne poslove, u kojemu će se njega pitati što će koja žena, kad i pred kim odjenuti, što će koja, kad i pred kim skinuti, kad će koja i s kim leći u krevet i koja će od njih smjeti prekinuti trudnoću, a koja neće? Intrigantnija i drskija rukavica izazova suvremenoj demonologiji i marijanskoj teologiji, barem što ja znam, još nije bačena. Novosti

blog Boris Dežulović klečavci

Beba rođena u helikopteru u Hrvatskoj ne samo da ima sve potrebne kvalifikacije za pilota nego je i mrvu prekvalificirana

Boris Dežulović: Ono što je u Americi zajebancija, u nas je protokol

Ukratko, ako ste dobro shvatili, a jeste, posao u Informativnom programu državne televizije pored desetina mladih diplomanata, honoraraca i profesionalnih novinara dobio je jedan profesionalni glumac iz trećeg ešalona, zvijezda Huljićevih sapunica i izvođač radova u privatnom Kerekesh teatru i to zato što je novinarstvo “njegova skrivena strast” i što su ga “osim glume oduvijek zanimali geopolitički odnosi”. Iskustvo? Definitivno je pomoglo sedamnaestogodišnje iskustvo pred kamerama, “sve serije i filmovi koje je snimao”. Plus je punih šest godina na televiziji sinkronizirao crtane filmove. U fokusu mu je, jasno, istraživačko novinarstvo, malo ga zanima i kultura, ali apsolutno se vidi i kao voditelj središnjeg Dnevnika. To tek za slučaj da se pitate kako je propalo novinarstvo u Hrvatskoj. Kako je pak propala Hrvatska televizija, znali ste i prije. Novosti

blog Boris Dežulović

Oprez! Hodočasnici na cesti

Dežulović: Čudni su autoputevi Gospodnji

Takve pizdarije ne pamti više nitko osim mene i arhiva Nacionalne i sveučilišne knjižnice: svojedobno, prije mnogo godina, novine su objavile kako je policija kod Karlovca zaustavila i privela trojicu Zagrepčana što su se pješice uputila u Međugorje. Dobro, znamo da je jugosrbokomunistička milicija progonila hrvatske katolike, ali ovo ipak nije bilo za vrijeme Jugoslavije: bio je srpanj 2006. godine, i država i policija bile su vrlo hrvatske. Zašto je onda hrvatsko redarstvo zaustavilo trojicu predanih zagrebačkih vjernika? Zato što su se u slavu dvadeset pete godišnjice ukazanja Majke Božje pješice u Međugorje uputili – autocestom. Danas vijest u novinama i portalima glasi ovako, citiram: “Tradicionalno velikogoričko zahvalno pješačko hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj krenulo je jutros u pet sati, a planirani dolazak u Mariju Bistricu je do mise u 18 sati. Iz Hrvatskog auto-kluba upozorili su na prolazak hodočasnika autocestom A3 u smjeru Lipovca, te dijelom autoceste A4…” Najnormalnije, shvaćate, ravnim glasom – kao da je riječ o snijegu, magli ili gužvama u saobraćaju zbog špice turističke sezone – u Hrvatskom auto-klubu i Ministarstvu unutarnjih poslova mole vozače za strpljenje i oprez zbog pješaka na auto-cesti, među kojima ima i djece i staraca… Boris Dežulović za N1

Boris Dežulović kolumne

Ruše Manjež i Velesajam?! Dobro jutro, Beograde, kako si spavao

Boris Dežulović: Razaranje Beograda

Najstarija preživela kuća u Beogradu, ukratko, nema ni tri veka: mi u Splitu – da se malo bedno provincijski našalim – takve prodajemo kao novogradnje: u istorijskoj jezgri Splita verovatno još negdje ima i trafika starijih od Flajšmanove kuće. Čak i onaj veličanstveni bronzani despot Stefan Lazarević na Dorćolu, remek delo beogradske romanike, star je jedva dve i po godine! Dobro, razumeli ste, glup sam. Činjenica da je najstarija kuća u Beogradu stara koliko i prosečni Airbnb apartman u Splitu svedoči zapravo o strašnom usudu srpske metropole – uzvratiće uvređeni Beograđani, izvlačeći onda svima poznati i najslavniji podatak svoje istorije, onaj o četrdeset četiri razaranja Beograda: sve otkako su rimski Singidunum na ušću Save u Dunav 378. godine osvojili i razorili Goti, Beograd je u sledećih šesnaest vekova još čak četrdeset i tri puta srušen, spaljen ili sravnjen sa zemljom. Uključujući, dabome, i NATO-ovo bombardovanje 1999. godine…
I šta onda rade ponosni Beograđani, uvređeni kad ih zajebavaju neuki provincijalci iz srednjovekovnih palančica? Sednu, dabome, u bager i krenu da ruše sve šta je u njihovom gradu starije od dvadeset prvog veka. A ni dvadeset prvi vek više nije siguran. Jer šta? Ako srpsku metropolu već neko treba jednom zauvek da razruši i sravni sa zemljom, onda će to bogami da urade sami Srbi. Ako ne umemo da radimo, umemo da rušimo.
Iza Lucija Domicija, kako znamo, u Rimu je ipak ostalo nešto kuća i zgrada. Iza Nerona Vučića, pak – da skratim istoriju Beograda – neće ostati ništa starije od mandata Srpske napredne stranke: samo “ponos nacije”, lepši i stariji Beograd. Šta god značilo to “lepši”, i šta još godije značilo ono “stariji”… Novosti

blog Boris Dežulović

Vratiće se rode

Dežulović: Dani ponosa i slave

“Sudari Dinama i AEK-a neodoljivo nas podsjećaju na utakmice koje su Modri 1997. godine igrali protiv Partizana, prvaka države koja nas je bombama i granatama zavijala u crno. Ti srazovi bili su više od nogometa, igrani su pod neviđenim pritiskom, igralo se ne samo za pobjedu, već i za nacionalni ponos, pritisak je bio ogroman. Slična je situacija i ovoga puta.”

Davorin Olivari, Sportske novosti, 15. kolovoza

“U Zakonu o odlikovanjima i priznanjima stoji kako se ovo odličje dodjeljuje ‘kao izraz najvišeg priznanja Republike Hrvatske za promicanje hrvatskih državnih i nacionalnih interesa u inozemstvu, te promicanje nacionalnog zajedništva i duhovnih vrednota hrvatskog naroda’. A ja ne znam tko je za promicanje tih vrednota u inozemstvu učinio više od vas. Domovina vas nikad nije zaboravila, i nikad vas neće zaboraviti. Bog vas blagoslovio.”

predsjednik Republike Zoran Milanović na dodjeli Velereda Franje Tuđmana s lentom i Danicom prvoj grupi navijača Dinama po povratku iz grčkih zatvora, 10. kolovoza 2027. Novosti

Boris Dežulović kolumne

Bolje da je poslao poruku L-O-G-O-F-F

Dežulović: Christkind 2.0

Vi danas, 2023. godine, nemate pojma tko je Charley Kline, i to je dobar znak. Student je kompjuterskog programiranja na UCLA. Pred njim i njegovim mentorom stoji neki tip u vjetrovci UCLA, objašnjava im kako dolazi iz budućnosti, iz 2023. godine, pa mlati bejzbol palicom po onim ormarima i nepovezano govori neke potpuno nevjerojatne besmislice: znaju li oni da je to što ovdje rade početak kraja svijeta, jesu li svjesni da bi poruka L-O-G-I-N koju su htjeli poslati u pet stotina kilometara udaljeni Stanford Research Institute zapravo bila početak najstrašnijeg zla u povijesti čovječanstva, nečega što će se, kako se dalo razabrati, zvati – internet. Zahvaljujući vama i vašem projektu, svijet će tako temeljito oglupiti da za pedesetak godina ljudi u Americi neće vjerovati da se Armstrong ikad spustio na Mjesec – priča Dežulović o začecima interneta kao najvećem zlu koje nas je moglo zadesiti, i za što je zamislio cijeli scenarij vraćanja u prošlost samo kako bi ga spriječio. Novosti

Boris Dežulović Charley Kline Internet kolumne

Mora, sunca, žala i Dalmacije ima za sve?! Da vam odmah kažem: nema! Nažalost i jebiga, nema.

Dežulović: Domaći izdajnici

“Ova skrivena plažica na razvikanom hrvatskom otoku dobro je čuvana tajna!” Tim naslovom najčitaniji je domaći portal nekidan najavio najnoviju redovnu sezonsku senzaciju, otkriće prekrasne male i teško pristupačne uvale na jednom dalmatinskom otoku, “skriveni kutak raja koji svojim čistim morem i netaknutom prirodom ostavlja bez daha”. Dalmatinski Indijanci, istina, odavno znaju za te “skrivene kutke raja”, znaju za njih i redovni turisti, znaju za njih i oni neredovni, eno ih u brošurama lokalne turističke zajednice, ali hrvatski mediji u magnovenju sveudilj i dalje senzacionalno otkrivaju te “dobro čuvane tajne”, za slučaj da negdje u njemačkim, češkim i zagrebačkim gudurama postoji još poneki avanturist koji na “razvikanom hrvatskom otoku” nije umočio dupe u kristalno more “skrivenog kutka raja”. Do jučer potpuno nepoznate, divlje i puste plaže na zabačenim dalmatinskim otocima fotografi danas moraju snimati za sunčanih zimskih dana, jer ljeti je na njima veća gužva nego na Poljudu. Boris Dežulović za N1

Boris Dežulović kolumne plaže

Na demonskim visoravnima cinizma simbolika - ne prašta

Boris Dežulović: Oči Sabine Mujkić

Vučićevi tabloidi godinama koriste fotografiju Sabine Mujkić kao 'ilustraciju' srpskih izbjeglica iz Hrvatske

Efektnijeg i preciznijeg tumačenja istorije devedesetih i događaja pre Oluje – koje se organizovano zaboravljaju upravo ciničnim Danima sećanja – nismo videli u svih proteklih dvadeset osam godina. Oči Sabine Mujkić na bini u Prijedoru izronile su ravno iz one bezdane i gluve crne rupe u srpskoj memoriji pre 5. avgusta 1995. godine. Bio je to cinizam u svom najčišćem, esencijalnom obliku: scenski spektakl obeležavanja Dana sećanja na proterane i ubijene Srbe – na 28. godišnjicu “vojno-redarstvene operacije Oluja” i progona srpskog stanovništva iz Hrvatske – organizovan je u Prijedoru, tačno dakle na mestu jednog od najgorih progona nesrpskog stanovništva u sva četiri balkanska rata, u kojemu je 1992. godine ubijeno više od tri hiljade Bošnjaka i Hrvata, među kojima i stotinu dece – štaviše, na mestu koje je zbog čuvenog dekreta opštinskih vlasti o obavezi nošenja bele trake iz aprila 1992. godine postalo upravo simbol nacističkih progona devedesetih. Novosti

blog Boris Dežulović

Šok i nevjerica