Dežulović: Struka struku mije - Monitor.hr
14.05. (12:30)

Stožer za bioterorizam i opravdanja

Dežulović: Struka struku mije

Ako je struka rekla da je svaki izlazak iz propisane samoizolacije pokušaj ubojstva vatrenim oružjem, odnosno pucanje iz puške u trgovačkom centru, dakle klasični terorizam – pače, bioterorizam – onda je to jednako i dva mjeseca kasnije. I kad struka danas kaže kako ‘ne bi trebalo biti problema’ da na izborima glasaju čak i ljudi kojima je propisana obavezna samoizolacija, to ne znači da oni više nisu teroristi i ubojice: to samo znači da teroristi i ubojice na izborima nisu problem – logično zaključuje Boris Dežulović iz riječi članova Stožera.


Slične vijesti

Subota (10:30)

Posvuda se mora - kod nas se ne smije

Dežulović: O smislu hrvatskog školstva

Džabe i argumentirane akademske rasprave i bijesne pučke psovke, džabe sve studije, predavanja, knjige, predstavke, ustavne tužbe, pismene pritužbe i novinske kolumne: u svih trideset godina slavnog hrvatskog prosvjetnog sustava, ništa nam veličanstvenu besmisao školskog vjeronauka nije objasnilo tako očito i plastično kao prizor u kojemu ravnatelj škole objašnjava djeci da sjednu straga i stave slušalice, jer će vjeroučitelj sada nabrojiti osam Isusovih blaženstava – osvrće se Boris Dežulović na situaciju iz zagrebačke škole gdje djeca, po prvi puta u povijesti svijeta, nisu smjela slušati nastavu.

Subota (01:30)

Nagrada pa zatvor

Dežulović: Godine menadžera

Prestižna nagrada Menadžer godine, čini se, prilično je pouzdana indicija. Čovjek bi se zakleo da sve one šarene biznis revije sa kojih nam se smiješi kutlad, pevečad, protežad i ostala menadžerija zapravo izdaje USKOK, a nagradu za menadžera godine dodjeljuje Državno tužiteljstvo u sklopu istražnih radnji. Ja, recimo, da sam nekakav hrvatski menadžer, bježao bih od te nagrade kao vrag od tamjana, piše Boris Dežulović.

18.09. (22:30)

Feudalac kmet

Dežulović: Marxism for Dummies

Pare za zahode sa zmijskom kožom, lustere, jastučiće, zlatne slavine i Ninu Badrić bile su nepostojeće pare, dugovi koje je vraćala kompanija, ergo novac koji je izravno oduzet od njenih radnika. Londonski dizajneri i Nina Badrić svoj su novac dobili: što se njih tiče, slučaj Todorić ne postoji. Postoji samo za blagajnice i skladištare, vozače i ostale zaposlene, njih pedeset hiljada, koji su radosno nadoknadili njihovih četiri-pet milijuna kuna, kao i svih ostalih milijardu. Ili, ako je kmetovima tako lakše razumjeti, dvadesetak hiljada po glavi. U tom stvarnom, fizičkom svijetu, naime – u stvarnoj, fizičkoj Hrvatskoj – gazda ne zarađuje svoju dividendu, već mu je dijele radnici iz svog džepa, piše Boris Dežulović.

18.09. (01:30)

Puno djece u sjemeništu

Dežulović: Bog i Japanci

Godišnje čak desetak hiljada Hrvata više umre nego što ih se rodi. Da bi Hrvatska bili na pozitivnoj nuli, da bi se zaustavilo izumiranje, svake bi se godine dakle trebalo roditi još desetak hiljada djece. Kako pak svako košta dvjesto tisuća kuna, to bi državu stajalo točno dvije milijarde kuna. A ako država, kako reče Plenković, u demografske mjere ulaže jednu milijardu – dakle otprilike polovicu potrebnog novca – odakle namaknuti drugu? Cijelu noć kopao sam po budžetu Republike Hrvatske ne bih li negdje našao tu milijardu, i nećete vjerovati gdje sam je naposljetku našao: eno je u kasi Kaptola – piše Boris Dežulović rješenje demografskih problema.

11.09. (21:00)

Mr. Vučić Goes To Washington 2

Dežulović: Sam u Beloj kući 2

– ‘Moja Bela kuća je tvoja Bela kuća’, razumete. Tako mi je Donald rekao. Kaže, ‘evo ti ključ, Aco brate, i ako ikad u Srbiji ostaneš bez posla, slobodno dođi, možeš i ženu i decu da povedeš’. I još mi je dao ovu lepu hemijsku olovku. Vaš muž je veliki čovek, gospođo. Grejt men. End grejt lider.
– Poglejte, mister Vučič. Jaz takoj grem ven, nocoj letim na Fešn Vik v Parizu. Vi imate ključ od hiše, sicer pa vse veste i sami, vse kar potrebujete je tam, v shrambi – otvorila je konačno vrata gospođa Melanija…
– nadčovjek Boris Dežulović ima između ostalog i sposobnog gledanja u bližu budućnost pa je za Novosti zabilježio što je vidio sasvim uskoro u Bijeloj kući.

09.09. (01:30)

Velikim koracima u živo blato

Dežulović: Žuta marica ili kraj civilizacije

Pandemija Covida-19 njihovu je nepojamnu sebičnost definirala kao osobnu slobodu od opresivnog sustava, a žuti kombi Hitne pomoći – logikom prometnog i svakog drugog društvenog prioriteta – u simbol tog sustava i njegova terora nad slobodom građanina. Sloboda čiju su zastavu široko razvijali na zagrebačkom festivalu njihova je privatna sloboda, ona slobodom drugog nije ograničena, nego upravo poništena. Njihova bolest – baš kao i Covid-19 – ne postoji, i smrtonosna je samo za nepoznatog nekog drugog: njih, naime, boli kurac – osvrće se Boris Dežulović na zagrebačke prosvjednike koji u nedjelju na glavnom trgu nisu htjeli propustiti vozilo hitne pomoći.

05.09. (17:30)

Puno o nama govori naš izbor

Dežulović: Više smeća, manje cvijeća

Koliko god ona tri-četiri kvadrata cvijeća bila šarena, toliko je stvar crno-bijela: šupačka vlast, koja ni pet mjeseci nakon potresa nije u stanju donijeti Zakon o obnovi Zagreba, kažnjava ljude koji su usred razrušenog grada posadili par sadnica cvijeća… Usred najveće svjetske krize od Drugog svjetskog rata, usred grada devastiranog potresom i poplavama, cijeli jedan veličanstveni birokratski imperij pokrenuo se zbog par prpošnih cvjetova begonije na pedlju prljave, suhe zemlje – ljuti se s pravom Boris Dežulović.

02.09. (01:30)

Kolumnist s posebnim pogledima

Dežulović: Zemlja s posebnim potrebama

Ako za potrebe ovog ogleda prihvatimo kako je „osoba s posebnim potrebama“ ona s poteškoćama u razvoju i slabijim kognitivnim sposobnostima – osoba dakle za koju smo u vremenima prije političke korektnosti običavali govoriti da je „zaostala“ ili „slaboumna“ – u vrlo znanstvenom smislu posve je legitimno pitanje tko je na „uznemirujućem snimku“ zapravo osoba sa, hm, posebnim potrebama: mladić koji se brani, pažljivo izbjegavajući svaku, i najmanju mogućnost težeg stradanja, ili ona četvorica koji slabu i nemoćnu žrtvu premlaćuju snimajući se mobitelom za društvene mreže, pažljivo tako izbjegavajući svaku, i najmanju mogućnost da ostanu neotkriveni i nekažnjeni? – osvrće se Boris Dežulović na užasni događaj iz Kaštela.

29.08. (21:00)

Svi talibani su isti

Dežulović: Islamska država Hrvatska

Proizvođači straha ulagali su tih dana silan trud u plastično dočaravanje šerijatske Europe, napose Lijepe naše, kakva bi bila da se ludi kalif za pet-šest godina zaista dobaci do granice Khartoum-Kandahar-Virovitica, pa da u europskom kalifatu i islamskoj Hrvatskoj ne ostane baš nikakav drugi život osim vjerskog. Zgodno se toga prisjetiti danas, tih pet-šest godina kasnije, kad je mračna Islamska država fanatičnog vjerskog vođe Bagdadija već daleka prošlost, a civilna europska Hrvatska modernog Andreja Plenkovića sve bliža sadašnjost. Kako pak ta moderna civilna Hrvatska i njena europska sadašnjost izgledaju, plastično je pokazala vijest o dvadeset milijuna kuna koje je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, kao svake godine, razdijelilo u okviru Programa ulaganja u zajednicu… Danas, onih pet-šest godina kasnije, moderna europska Hrvatska iz Programa ulaganja u zajednicu financira samo jedno kazalište više nego što ih je onomad na svom teritoriju financirala Islamska država: jednu dakle jedinu kulturnu ustanovu više od vjerske paradržave u kojoj je svaka bezbožna kultura bila zabranjena pod prijetnjom smrtne kazne javnim gaženjem tenkom. Danas, 2020. godine, jedina je razlika između Islamske države i katoličke Hrvatske u tome što Islamske države više nema. Piše dr. Boris Dežulović za Novosti.

28.08. (20:30)

U sridu

Dežulović: Kratka povijest Sinjske alke

Nova kolumna Borisa Dežulovića na N1: Kako svi znaju, običaj trčanja alke u Sinju datira iz davne 2020. godine, u izravnom će prijenosu u ljeto 2320. komentator Hrvatske televizije tumačiti živopisan običaj nabijanja krpene lutke na dugačku drvenu injekciju. Prema legendi, te je godine o blagdanu Velike Gospe, usred turističke sezone, Dalmacija stenjala pod rekordnim brojkama zaraženih i oboljelih, ali ponosni Sinjani, gledajući smrti u oči, svejedno su održali tradicionalno masovno hodočašće svojoj zaštitnici Gospi Sinjskoj. Prema vjerovanju ovdašnjih ljudi, Bog je tada odlučio iskušati svoje vjerno stado i poslati na Sinj strašnu ljetnu kišu, ali gordi Dalmatinci pred smrtonosnom su vodenom padalinom – prkoseći virusu, epidemiološkoj službi, državnom kriznom stožeru i cijeloj Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji – provalili u crkvu franjevačkog samostana i unutra, zbijeni rame o rame, pod izravnom zaštitom Djevice Marije, odslušali cijelu misu.