Dežulović: Tako je govorio Davor Božinović - Monitor.hr
05.03. (20:30)

Filozofska rasprava s ministrom policije

Dežulović: Tako je govorio Davor Božinović

Prisjetio bih se Nietzscheove misli, koja kaže da se ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju. Tako je govorio Zaratustra Božinović. Čovjek i Hrvat mora se osjećati ponosan kad čuje kako u njegovoj zemlji ministri policije citiraju njemačke filozofe. Istina, u plitkoj i površnoj suvremenoj kulturi – kakvu je, uzgred, prilično točno predvidio i sam Nietzsche – i koja pamet crpi iz motivacijskih poruka s etiketa Jane i magnetića za frižidere, nije se čuditi da se Nietzscheovim citatima jednako opamećuju populistički političari i tetoviraju popularne starlete. Pa ipak, da Nietzschea citira ministar policije, nije odveć uobičajena pojava. Naročito da onog Nietzschea koji represiju i kaznu čita kao osvetnički refleks otrovnog pauka citira ministar resora koji upravo cijeli počiva na konceptu represije i kazne – piše Boris Dežulović.


Slične vijesti

Nedjelja (12:00)

Iz HDZ-ova samoubilačkog dnevnika

Dežulović: Pucanj u noći

Da postoji nekakvo svjetsko, ili barem državno prvenstvo u toj disciplini – pucanju dakle malokalibarskim oružjem sebi u koljeno – HDZ bi i momčadski i pojedinačno uzeo sve medalje ikad… U najboljoj tradiciji HDZ-a, pravomoćnu presudu za organizirani kriminal i izvlačenje državnih para Plenković je tako predstavio kao materijalni dokaz HDZ-ova poštenja. Ustani, Franjo, i pokloni se! Aplauz i ovacije za premijera prekinuo je samo trećerazredni kolumnist Novosti, zapitavši Plenkovića što to cijelo vrijeme drži u desnoj ruci i otkud mu crvena mrlja na nogavicama. Na što je Plenković desnom rukom podigao pištolj, a lijevom opipao koljeno i šeretski odgovorio: “Izgleda da je krv.” Na pitanje zašto je, zaboga, iz čista mira sam sebi pucao u koljena, premijer je odgovorio šeretskim protupitanjem: “Kako to mislite?” Piše Boris Dežulović za Novosti

18.10. (01:00)

Tko je svrstan u nesvrstane?

Dežulović: Preokret nesvrstanih

Kolumnist se ovaj tjedan osvrće na licemjeran stav Srbije prema Nesvrstanima riječima: Stvar, kako vidite, može da bude prilično zbunjujuća. Ako je, naime, Pokret nesvrstanih stvarno “uvek bio i ostao simbol slobodoljubivog dela sveta, spremnog da se bori za svoju nezavisnost, autonomiju i suverenitet”, kako je u nadahnutom govoru dobrodošlice rekao Aleksandar Vučić – ako Srbija zaista “deli vrednosti nesvrstanih”, i ako je gospodin predsednik zaista “duboko uveren da će Pokret nastaviti da se bori za te ciljeve” – zašto Srbija jednostavno nije članica? Ne, bez zajebancije: ko joj to brani? Koje su se to “vrednosti” ili “ciljevi” isprečili između nje i nesvrstanih? Kako to da je Srbija na samitu u Beogradu samo posmatrač, baš kao i, štajaznam, Hrvatska? Piše Boris Dežulović za Novosti

12.10. (14:00)

Milijun arheologa nije primijetilo što jedan turist u slučajnoj šetnji je

Dežulović: Korana Jones i kraljevstvo Brončane lubanje

Spektakularno otkriće jedne monumentalne skulpture autora slavne njujorške jahačice, i to usred Hrvatske, istog dana kad je otkrivena karlovačka bista, ovdje nije bila nikakva senzacija. Umjesto u televizijskom dnevniku, gradskom muzeju, restauratorskoj radionici ili posebno uređenoj palači, ovaj Apoksiomen i danas je tamo gdje ga je onaj turist nekidan slučajno otkrio, zaboravljen na kamenom platou usred Gradca, malog turističkog mjesta na jugu Makarske rivijere. Šetnja je toga dana, kažu, bila dosta siromašna, nema se bog zna što u Gradcu vidjeti ni u sezoni, a kamoli 1. listopada, grupica švicarskih penzionera vidjela je tek par pizzerija i jedan štand s Modrićevim dresovima, kad se jedan od njih popeo na plato na Gradini i doviknuo kako je vidio golemi kameni obelisk i pod njim nešto nalik superheroju s plaštem, Supermanu ili Batmanu, samo bez ruku. Boris Dežulović za N1.

08.10. (23:00)

Čudno doba

Dežulović: Dvadeset prvo i posljednje stoljeće

Granica je prijeđena. Nakon što više nije pitanje zašto se vaš liječnik treba cijepiti, već zašto se uopće mora i testirati, nije više pitanje ni zašto se mora testirati, već zašto, recimo, mora nositi zaštitnu masku, omraženu “brnjicu”. A ako više nije pitanje ni zašto brnjicu mora nositi, recimo, vaš zubar, dok pedalj od vaših razjapljenih čeljusti petlja oko gnojnog granuloma, bogami nije pitanje ni zašto je mora nositi, štajaznam, kardiokirurg koji će operirati Ebsteinovu anomaliju vašeg tek rođenog djeteta. Ako su cijepljenje i testiranje stvar ljudske slobode i prava izbora, ako je stvar slobodnog izbora i nošenje zaštitne maske, onda ne samo da je stvar slobodnog izbora i hoće li kardiokirurg prije operacije dezinficirati ruke, nego je stvar slobodnog izbora već i to hoće li uopće završiti medicinu i specijalizirati kardiokirurgiju – piše Boris Dežulović. Novosti

05.10. (12:00)

Svima njima tih se dana raspala Jugoslavija, samo se Juri raspao cijeli svijet.

Dežulović: Balada o Juri Zdovcu

U cijeloj povijesti sporta teško da ima tužnije priče od one o posljednjoj košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije, europskom Dream Teamu koji je 1989. išamarao sve protivnike s dvadeset razlike i postao prvak Europe, pa sljedeće godine porazbijao SSSR i SAD za titulu svjetskih prvaka – natjeravši Amere da za revanš na Olimpijadi 1992. okupe svoj Dream Team, najjaču sportsku momčad svih vremena – i na koncu 1991., na vrhuncu slave, obranio kontinentalnu titulu, trijumfalno se vrativši u zemlju koja je u međuvremenu prestala postojati. Bili su moćni i nepobjedivi, bili su europski i svjetski prvaci, i bili su najbolji prijatelji – sve ono što država koju su predstavljali nije bila. A u cijeloj momčadi tužnih junaka teško da je bilo tužnijeg od Jure Zdovca, kojemu je to ljeto trebalo biti najsretnije u životu. Lupiga prenosi tekst Borisa Dežulovića sa slovenskog portala.

02.10. (01:30)

Rubrika vjerovali ili ne

Dežulović: Zanryū kuroachei – legendarni “preostali hrvatski vojnici”

Dobro je poznat fenomen takozvanih Zanryū nipponhei, što bi se doslovno prevelo kao “preostali japanski vojnici”: stotine i hiljade vojnika koji su još godinama i cijelim desetljećima nakon kapitulacije Japana tumarali planinama, močvarama i prašumama azijskih i pacifičkih vukojebina, nesvjesni da je Drugi svjetski rat odavno završen, ili pak jednostavno ne vjerujući u takve vijesti, smatrajući ih zamkom američke ratne propagande. Uz dužno poštovanje njima, najpoznatiji u povijesti ratovanja legendarni su Zanryū kuroachei, u slobodnom prijevodu “preostali hrvatski vojnici”: stotine i hiljade pripadnika Hrvatske vojske koji i dandanas – godinama i desetljećima nakon završetka Domovinskog rata – tumaraju planinama, šumama, predgrađima i kafićima hrvatskih vukojebina, nesvjesni da je rat odavno završen, ili pak jednostavno ne vjerujući u takve vijesti, smatrajući ih zamkom srpske ratne propagande – piše Boris Dežulović. Novosti

27.09. (13:00)

Duga, mračna kolumna

Dežulović: Duga, mračna noć

Država koja presuđuje ratnim zločincima, pa ih javno i službeno komemorira, šalje tako nedvosmislenu poruku: ona nije nastala na nekom slučajnom i nesretnom ratnom zločinu, već samo na onom pravomoćno dokazanom. Ratni zločin, ukratko, nije nešto što se u ratu događa, već sama suština tog rata. Molim, to ne kažem ja, nego Republika Hrvatska. Uostalom, da nije tako, ne bi se nazivom karlovačke policijske jedinice od svih krajputaša njenog slavnog ratnog puta nazivao baš most na kojemu je njen pripadnik hladnokrvno likvidirao trinaest razoružanih ratnih zarobljenika, niti bi se od svih tri stotine šezdeset i pet dana u godini njegova jedinica slavila baš 21. rujna, točno na tridesetu obljetnicu tog zločina… piše Boris Dežulović za Novosti imenovanju mosta po ratnoj jedinici čiji je pripadnik na njemu počinio ratni zločin, likvidiravši trinaest razoružanih zarobljenika.

22.09. (10:00)

Olakotna okolnost hrvatskog prava

Boris Dežulović: Za što smo se borili?

Sudjelovanje u ratu kao olakotna okolnost za ratno profiterstvo jedinstveni je hrvatski doprinos svjetskom pravu i jurističkoj znanosti. Po prilici kao kad bi, štajaznam, prilikom donošenja presude za silovanje kao olakotna okolnost bila uzeta činjenica da je silovatelj muškarac. Ili kad bi se – pustimo jurističkoj mašti na volju – neki ratni veteran branio kako je ženu u leđa pogodio slučajno, nespretno rukujući puškom, a časni sud odbio tu budalastu obranu jer je sudjelovao u Domovinskom ratu i dobro zna rukovati puškom. N1

06.09. (17:00)

Propast duboke države

Dežulović: Tajna štoze ili o smislu stvari

Svemir, čovjek, život, Republika Hrvatska, Županija koprivničko-križevačka, Gordan Jandroković, sve na svijetu tako je kako jest i zato što tako jest, samorazumljivo i podrazumljivo, jer inače što? Inače, jasno, ništa. A ništa, to znaju čak i Hrvati, ne postoji. Ničega nema i nikad nije bilo. Priroda je, međutim, stvari uredila tako da se čak i Hrvati jednom u životu zapitaju o njihovu smislu. Zato im je, na koncu, i dala mozak, um i razum. Bog? Ne, ne govorim o Bogu. Za dobar razlog Hrvatima treba nešto više od Boga… tako počinje kolumna Borisa Dežulovića za N1 o tome da su se i Hrvati iza šaltera zapitali što će im zapravo biljezi (i ukinuli ih sa 1. rujnom). A što je štoze? E, to je to što jest, takvo kakvo jest i zato što takvo jest, zato što je takvo oduvijek bilo i zauvijek će biti, samorazumljivo i samopodrazumljivo.

04.09. (01:30)

Kako stvari rješava Andrej, a kako je to radio Josip

Dežulović: Zemljotres mozga

Godinu i pol od potresa u Zagrebu premijer kaže kako obnova “nigdje u svijetu ne ide tako brzo kad je takva šteta u pitanju”. Boris Dežulović podsjeća na dva jaka potresa u Makarskoj 1962. godine i brzu reakciju prikupljanja novca, smještaja za stradale i obnove. Svega šest mjeseci poslije potresa objavljeno je kako je na području makarskog kotara već obnovljeno više od sedamsto stanova, otprilike još toliko bilo je u procesu obnove, petsto novih stanova nalazilo se u izgradnji, a pripremala se i izgradnja još tisuću novih. Novosti