Gonzo report: Koliko koncerata čovjek može podnijeti? - Monitor.hr
18.05.2022. (20:00)

Kad party ne prestaje

Gonzo report: Koliko koncerata čovjek može podnijeti?

Ivan Laić za Ravno do dna postavio si je pitanje koliko čovjek može obići koncerata u što kraće vrijeme i odlučio si odgovoriti na svom primjeru. Sva sreća pa je vikend u Zagrebu bio prepun događanja, a report je napisao u Hunter S. Thompsonovom “gonzo” stilu, sa što više opijata i što manje pameti. Potrebna je bilo samo volja za postavljanje svog psihofizičkog entiteta u ekstremne situacije i dan koji pruža uvjete za takvo što, naime dan u kojem se neprestano svira. Čovjek ponekad ode na neki festival gdje u najboljem slučaju odgleda sedam do osam koncerata, misli da je vidio mnogo i bude mu dovoljno žive svirke za dogledno vrijeme. Od Jabukovca preko Medike do Attacka u Močvari, nije izdržao do zadnjeg izvođača (poslije kojih nije išao leći, već je išao na aftere) rezultat je sljedeći: na koncu slomljen i razbarušen došao do svog odgovora. Čovjek ne može podnijeti više od šesnaest koncerata u jednom danu. 


Slične vijesti

Prekjučer (20:00)

Like a rolling stone

Bob Dylan proslavio 82: dekonstrukcija pjesama koje su ga napravile ikonom

Njegovi tekstovi iz 60-ih uključivali su niz političkih, društvenih, filozofskih i književnih utjecaja, prkoseći konvencijama pop glazbe i privlačeći rastuću kontrakulturu. “Blowin’ in the Wind” možda je Dylanova najpoznatija protestna pjesma upravo zato što, kako je on sam istaknuo, to nije protestna pjesma – bavi se univerzalnostima, što ju čini beskrajno prilagodljivom. Times, They Are A-Changing sažima bit vremena koja se mijenjaju – ut tom trenutku, 1960-ih. Zapravo, Dylan ju je namjerno napisao kao himnu za to nemirno, energično doba. Za Like a Rolling Stone crpi ideju iz pjesme koja govori o skitnici koji plaća cijenu za svoj život u grijehu. Dylan je izraz iskoristio kako bi ukazao na usamljenost i očaj. Knockin’ on Heaven’s Door napisao je kao dio soundtracka za film Sama Peckinpaha. Muzika

Prekjučer (01:00)

Mlada ambijentalna pop heroina

Pi – E.I.: graditeljica svjetova

Nekad znana kao kantautorica Ivana Picek, od 2017. i albuma ‘Časna lubanjska’ ona djeluje pod umjetničkim pseudonimom Arhimedove konstante, tj. naziva ‘Pi’, a šest godina kasnije otvara novo poglavlje svoje transformacije objedinjeno na albumu ‘E.I.’. Lajtmotiv novog albuma smješten je u ne-tako-daleku distopijsku budućnost, te prati kreaciju znanstvenice Evgenije i stvaranje novog čovjeka, uz transhumanističke motive poput robota, AI-a i aliena. Iz Ravno do dna daju visoku ocjenu – devetku.

Četvrtak (22:00)

Veselice za dobra stara vremena

Dropkick Murphys – Okemah Rising: Woodyjevo nasljeđe, drugi dio

Iz Ravno do dna vrlo povoljno ocjenjuju novi album celtic punkera: Ako smo “This Machine” ocijenili sa sedmicom, “Okemah” bi svakako trebala dobiti ocjenu manje. Budući da smo u tadašnjoj recenziji bili preoštri i dodijelili ocjenu nižu od one koju zaslužuje, zaključujemo da drugi dio “Woodyjevog diptiha” upravo ono što smo dali superiornom prethodniku.

Srijeda (23:00)

Iako autoironično priznaju da su najbolji dani iza njih, možda nas 30. lipnja na Šalati ugodno iznenade

The Cult: Život, smrt, seks i duhovnost grešnog hard rocka

The Cult – Wikipedia

The Cult ne pripada ljubimcima glazbenog novinarstva. Njihova povijest je komplicirana. Uostalom, tijekom četrdeset godina na sceni, sastavljanja i rastavljanja, koketiranja s prisvajanjem starosjedilačke kulture, utapanja u alkoholu i tješenja budizmom, pravnim zavrzlama i nesnalaženjem s leksikom političke korektnosti, pravo je čudo da su još tu. Nešto zreliji, ali i dalje u opsesivnoj potrazi za hitom, koja ih je uostalom koštala trajnije, sigurnije pozicije. Eklektizam, izmicanje žanrovima i mijenjanje producenata pogodno je tlo za nostalgičare. Čvrsto vezane uza zlatne dane benda tijekom osamdesetih kad je gotička neopsihodelija pripadala stadionima i klubovima, a njihov zvuk bio  snažan i drukčiji u agresivnom post-punk okružju. Express

Utorak (20:00)

Znam što će se puštati ovog ljeta

Zvuk dvadesetih: Lava La Rue – ljeto ljubavi 2.0

Ovo 25-godišnje queer čeljade s upečatljivim dreadlocksima, pravim imenom Ava Laurel potomak je latvijskih i jamajčanskih emigranata iz Laidbroke Grovea u Zapadnom Londonu. Na sceni je od tinejdžerskih dana, zajedno s DIY hip hop kolektivom NiNE8. Lava La Rue zagovara povratak hipijevskog Ljeta ljubavi ’67 i rejverskog Ljeta ljubavi ’89, samo ovoga puta s queer predznakom. Zamisao o trećem Ljetu ljubavi možda je krajnje utopistička, pogotovo u momentu kad gospodari rata prijete nuklearnim armagedonom, ali pretočena u muziku zasad daje izvanredne rezultate. Ravno do dna

20.05. (21:00)

Surferi iz svemira

The Bomboras – Songs From Beyond: Hvatanje momentuma

Kalifornijski surferi The Bomboras svoj su novi, četvrti po redu album izdali nakon 25 godina diskografske pauze. Momci iz benda u nove su pjesme vrlo vješto upakirali svoje glavne utjecaje koje koriste poput ključnog začina. Potrebna je određena vrsta (glazbene) vještine kako biste ispričali priču bez teksta, koristeći “samo“ zvukove. The Bomboras to uspijevaju napraviti kroz hrpu catchy melodija kojima stvaraju momentum i dodaju dozu filmičnosti u pjesme. Ravno do dna

19.05. (16:00)

Vanzemaljka

St. Vincent – jedna od najinspirativnijih današnjih glazbenica

Annie Clark američka je glazbenica, ali i scenaristica, filmska redateljica i glumica. Iako gaji ljubav prema estetici 70-ih, priznaje da joj se posebno sviđa glazba iz tog vremena koja se bavila ljigavim, neurednim i pohlepnim stvarima koje su se događale u srcu grada. Osjećaj je, kaže, sličan onome kroz što trenutno prolazimo. Najčešće ju uspoređuju s Davidom Bowiejem budući da, baš poput njega, stvara novi i jedinstven izgled za svaki svoj album, a modni je izričaj, priznaje, važan dio njezinog iznošenja priče pa o svakom aspektu svojih kreacija pomno promišlja. Iako njezini scenski stylinzi izgledaju glamurozno, oni koje bira u svoje slobodno vrijeme potpuno su druga priča. Čak se ni ne šminka. Mood.hr

18.05. (13:00)

Veliki mag gitare

Vlatko Stefanovski: Ponekad osjećam kako gitara na kojoj sviram diše

| Author: Zdravko Terkeš

“Kako ulazim u godine, polako mijenjam svoje svjetonazore”, rekao je Vlatko Stefanovski na početku razgovora i nastavio: “I to u odnosu na sve: i u odnosu na ljudski rod i u odnosu na planet na kojem živimo, a bogami i u odnosu na neke filozofske teme koje izlaze izvan okvira naših ‘fizičkih teritorija’. Počinjem sve više razmišljati o tome kako je čovjek dao sebi previše na značaju. Mi mislimo da smo gospodari prirode i da možemo raditi sve što nam padne napamet, što je, naravno, poprilično loša percepcija. Ljudi su posjekli mnoge šume, zagadili oceane, zemlju, zrak… Sad, nisam ja neki ekološki fanatik, ali postoji inteligencija iznad ove naše. Zašto ljudi ne žive 1400 godina kao ona maslina na Brijunima? Postoji neki vid inteligencije nad kojim nemamo kontrolu. Ponašamo se prema prirodi kao gazde, ali sve će nam se to jednoga dana vratiti… Drvo je poluživo biće. Ja dok sviram, osjećam njegovu energiju, pogotovo kad drvo rezonira… Ponekad osjećam kako gitara na kojoj sviram diše, da je živa.” Express

 

16.05. (18:00)

Prava stvar je ipak prava stvar

Umjetno generirani Kurt Cobain u pjesmama Soundgardena, Radioheada i Foo Fightersa

Cobainov umjetno generirani glas iskorišteni je za “obradu” prepoznatljivih rock pjesama iz devedesetih pa tako sada na YouTubeu možete čuti legendu grunge kako pjeva “Black Hole Sun” Soundgardena, “Creep” Radioheada i “Everlong” Foo Fightersa. Također, netko je napravio i obradu Holeove pjesme “Celebrity Skin”. Rasprave oko etike ove sve učestalije prakse posljednjih mjeseci dobivaju sve više pažnje. Prošli mjesec, Liam Gallagher pozitivno je reagirao na “izgubljeni” album Oasis koji je nastao pomoću umjetne inteligencije, dok je Nick Cave kritičan. Muzika

12.05. (22:00)

Što na nebu sja visoko...

Vožnja kroz cijeli opus: Let 3 – Bombardiranje Srbije i Čačka

Jasno je da je riječ o parodiji i zajebanciji već samim pogledom na omot albuma na kojem su Let 3 obučeni u narodne nošnje i u stavu ‘kolo’, a iza njih je fotografija Starog grada Dubrovnika preko kojeg piše naslov albuma. Što se pak tiče ‘repertoara’, kolekcija pjesama na albumu spada među suludiji materijal koji je izašao na ovim ‘našim prostorima’, a koji ujedno i ima biti baš to – suvremena slika ‘naših prostora’. Ovaj se album, da bi ga se uopće pokušalo shvatiti, treba shvatiti konceptualno. Balkan, zajedničkog ‘folklora’ i ‘narodnog’ od kojeg jedan dio balkanskih naroda zazire, a drugi ‘brendira’ kao svoj i kolopleta notorno lošeg kolektivnog ukusa, a sve to u jednom ogromnom kotlu u kojem se usput kuha i techno, rock, psihodelija, kič, politika, jugoslavenski šlageri i lokalne birtije… Recenzija legendarnog albuma koji nema veze s trenutnom euforijom oko Eurovizije donosi Ravno do dna