'Holy Biker', krvava moto-saga u brazilskoj pustoši - Monitor.hr
25.11.2016. (07:00)

‘Holy Biker’, krvava moto-saga u brazilskoj pustoši

Tallinn Black Nights film festival: Svojim rediteljskim debijem Holy Biker koji u Talinu slavi svoju internacionalnu premijeru, brazilski reditelj Homero Olivetto se našao u takmičarskom programu Prvog autorskog filma. Vizuelno autentičan, ovaj moderan pustinjski vestern je građen na neobičnoj priči o religioznoj grupi motociklista predvođenih ‘ocem’ Pai Nossom, koja otima čudotvornu statuu Zlatne svetice izloženu u kapeli sklesanoj u steni na posedu beskrupuloznog zemljoposednika Tenoria. Svetica do tog momenta donosi veliki profit – hodočasnici koji svakodnevno dolaze iz svih krajeva zemlje da joj se poklone daju novac ili živinu koja se u prašnjavoj oblasti u kojoj ništa ne niče, ceni kao zlato. Tenorio (igra ga izvanredan Humberto Martins) nije srećan zbog gubitka svoje dragocenosti i kreće krvava hajka u kojoj bezdušnost, sujeverje, fanatizam i očaj uzimaju svoj danak.

Nosso biva ubijen pri otmici i njegov uticaj na čitav tok radnje se pokazuje u sekvencama iz prošlosti koje omogućavaju da se shvati lakoća sa kojom se pojavljuje novi vođa grupe – Ara. ‘Porodica’ koju je Nosso oformio regrutujući uglavnom siročiće po čitavoj oblasti, živi po određenim religiozno-sektaškim pravilima koja zgodno interpretiraju ‘božju reč’. U svetu bezakonja u kome vlada zakon jačeg, svi su naoružani do zuba i spremni da učine sve da bi došli do vode i hrane. Pobožnost se od početka filma se sve snažnije pretvara u svoju antitezu, šarmantno pokazujući globalnu apsurdnost svake vrste fundamentalizma.

Olivetto je za ulogu mladog modernog kauboja Ara uzeo brazilsku (prevashodno TV) zvezdu Cauã Reymonda, koji se odlično snalazi u koži karizmatičnog vođe koji luta između fanatične nakane da pomogne jedinoj porodici za koju zna i moralnih dilema koje ga sve više obuzimaju.

U ogromnom brazilskom prostranstvu pogođenom sušom, legenda kaže da je Zlatna svetica jedina koja može doneti kišu ukoliko se vrati na svoj altar, a vrač u trnovoj šumi je jedini koji zna koja je prava relikvija i gde je treba odneti. Ispostavlja se da se istinitost njegovih reči bazira na daru koji mu se prinese i Aru postaje jasno da na umu ima vrlo posebnu vrstu živog poklona. Idealno rešenje je devojka koja je nesrećnim sticajem okolnosti završila u njihovom okruženju – kroz saobraćajnu nesreću koja ju je zadesila na autoputu, izazvanu policijskom hajkom na bajekrsku bandu.

Sam predeo (Pernambuco) – ogromna jalova oblast načičkana sasušenim rastinjem – je impozantna sredina za jednu eksplozivnu avanturu sa mnoštvom uvrnutih obrta. Atmosferski, film je distopičan po eksploataciji ogoljenosti prirodne kulise i sirovog građenja većine glavnih likova. U momentu kada se pojavljuje vrač, go do pojasa, okružen ženama i naoružanim čuvarima, taj efekat se dodatno pojačava, ne ostavljajući dilemu da će film do kraja ostati nepredvidiv.

Preporuka. (7/10)

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.


Slične vijesti

09.12.2016. (08:00)

Tallinn Black Nights: ‘Licemeri’ i ‘Porodične laži’

U svome debitantskom filmu Licemeri Vallo Tomla pokazuje dekonstrukciju jedne veze, posežući za interesantnim metodama u ogoljavanju njenog trulog tkiva. Uz mračnu atmosferu ispunjenu tenzijom i čudnovatim, mističnim elementima koji mahom dobijaju efekat horor filma, Licemeri su fina studija ljudskog karatera – sebičluka, straha od samoće, niskih aspiracija, ljubomore i neosmišljenih postupaka izrođenih iz puke dosade koji najčešće imaju nezgodan leptir-efekat.

Kada im se pruži šansa da provedu odmor u kući svojih dobro situiranih prijatelja koji privremeno borave u inostranstvu, Anna i Juhan, ljubavni par koji obrađuje nedavno poduzet abortus, pakuje kofere i dolazi u idilično mesto na obali mora, omiljenu destinaciju domaćih kampera. Njihov pokušaj da vreme provedu zajedno je neiskren i oboje se polu-predato trude da pronađu bilo šta što bi ih eventualno povezalo i vratilo u tok normalno funkcionišuće veze.

Konverzacije se pretvaraju u drvene, jalove razmene informacija, u ljubazno ćaskanje pritisnuto očiglednim odsustvom ljubavi i predaleko otišlog, rutinskog sa-bitisanja. Juhanova introvertnost i strah od konflikta sve intenzivnije nerviraju Annu koja iz njega pasivno-agresivnim bockanjem pokušava da izmami reakcije. To joj ne uspeva čak ni kada Juhanu telefonom saopštavaju da je otpušten sa posla, a njeno strpljenje će nepovratno otići dovraga posle epizode u kojoj im, dok se kupaju u moru, dvojica kampera rovare po stvarima ostavljenim na plaži pri čemu Juhan, paralizovan od straha, ali i logično reagujući, čitavoj stvari okreće leđa čekajući da opasnost prođe. Ova nemila scena vodi i do njihovog neočekivanog poznanstva sa još jednim parom, koji za razliku od njih ima iskren, harmoničan odnos.

Anna i Juhan prilaze steni sa koje čuju vrisak i pronalaze kampere Erika (Meelis Rämeld) i njegovu partnerku (igra je Mari Abel) koja je povredila nogu. Anna ih poziva u “svoju” kuću gde ženi pruža prvu pomoć i već pri tom prvom susretu upada u ulogu osobe koja nije – iste one koja joj je privremeno ustupila svoj dom. Zbog oluje koja sa sobom nosi obilnu kišu, Anna novim poznanicima predlaže da ostanu sa njima u kući, na Juhanovo negodovanje koje će se ispostaviti proročanskim. Počinje predstava u kojoj navodna domaćica vodi glavnu reč uživajući u novoj koži, a kuća u svojoj modernoj arhitektonskoj ogoljenosti ne poprima samo ulogu dramatične bine, već slično kao u ‘Izložbi’ Joanne Hogg, rolu jednog od glavnih aktera. Psihološki izvanredno građeni dijalozi Ulmanove i Feldmanisa pronalaze svoj idealan prostor u ovoj monohromnoj klopci velikodušnog i istovremeno sablasnog prostora.

Iz dosade i iznenadne šanse da okrnji tuđu harmoniju kojoj zavidi iako je naočigled prezire, Anna manipuliše i obmanjuje goste koji na početku ćutke podnose provokacije zahvalni za priliku da olujne dane provedu u suvom. Granica se prekoračuje i eksplozivan sukob dva radikalno oprečna sveta eskalira u psihološki, a manje fizički zastrašujućem sledu događaja. Kuća postaje košmarni prostor iz koga jedini izlaz vodi u suočavanje sa istinom.

Kraj Licemera je jedan od najjačih aduta ovog filma – oslobođen zaključaka i očiglednog objašnjenja. Naposletku, sam tok radnje i način na koji je vođena režija dovoljni su indikatori o tome šta se zaista dogodilo. (8/10)

Naslov: Licemeri (Teesklejad)
Režija: Vallo Toomla
Scenario: Livia Ulman, Andris Feldmanis
Snimatelj: Erik Pōllumaa
Muzika: Karlis Auzans
Producenti: Riina Sildos, Uljana Kim, Roberts Vinovskis
Montaža: Danielius Kokanauskis
Uloge: Priit Vōigemast, Mirtel Pohla, Meelis Rämmeld, Mari Abel
Produkcija: Amrion, Studio Uljana Kim, Locomotive Productions
Trajanje: 102 min.

Porodične laži, film samoindikativnog naslova rediteljskog dua Valentin Kuik & Manfred Vainokivi se okreće porodičnim i poslovnim relacijama u simfonijskom orkestru u estonskom obalskom gradu Pärnu kojeg – sve do moždanog udara koji će ga snaći usred probe – vodi Paul (Roman Baskin), njegov dirigent i upravnik.

Novonastala situacija u orkestru već pogođenom finansijskim problemima i nedostatkom pokojeg dobrog muzičara, dodatno je poljuljana odlukom da Paula kao dirigenta u toj funkciji zameni njegov zet Egon (Tambet Tuisk), koji do tog momenta svira trubu u orkestru. Uprkos tome što je i školovan dirigent, Egona kolege dočekuju sa skepsom i njegov nov položaj prepoznaju samo kao još jedan čin Paulovog nepotizma. Novi vođa orkestra je od početka svoje funkcije suočen sa posledicama odluka donetih u prošlosti sa kojima lično nema veze, ali koje mu na svakom koraku dodatno otežavaju rad. Deo problema je i njegova žena, Paulova ćerka, koja je samo na osnovu svoje krvne veze dobila mesto flautistkinje u orkestru iako niti ima poseban talenat, niti specijalnu ljubav prema muzici. I ona ima poteškoća da prihvati Egona za svog šefa i na svaku njegovu kritiku, kao neko ko je čitavog života bio štićen od familije, reaguje vrlo osetljivo. Bračni par se sve više otuđuje, a iz porodičnog ormana iskače sve više skeleta. Delikatne igre u koje se glavni protagonisti polako upliću u nastojanju da pronađu lično utočište su akt očajanja i deluje kao da je Paul u rukama držao sve konce živih lutki u svome okruženju koje sada, kada je majstor lutaka nestao, nemaju kontrolu nad svojim pokretima.

Uz poremećene ljudske odnose i novčane probleme, familiju počinju da pritiskaju tajne koje izranjaju na površinu. Egon kao novi Paulov poverenik, odjednom na grbači ima staranje o njegovom tajnom stanu, prebacivanju novca na račun njegove vanbračne ćerke i emocije već ostarele višegodišnje ljubavnice, nekadašnje primabalerine. U njemu se istovremeno rađa želja da i sam pronađe utočište od porodične svakodnevnice za šta mu se prilika pruža pri poznanstvu sa mladom naslednicom antikvarijatske radnje Evelin (Jaanika Arum) sa kojom će započeti aferu u istom onom tajnom stanu svoga tasta.

Na momente skoro dokumentarističke vizualnosti po kadriranju i prirodnoj perspektivi (Vainokiviju je ovo, posle režije šest dokumentarnih filmova, prvi igrani), film se svojim sižeima približava na neposredan način iako povremeno gubi na snazi emotivnosti baš u momentima kada je ona esencijalna za tok radnje. Sa druge strane, interesantna je slika ljudske sposobnosti za prilagođavanje najvećim izazovima iz čisto pragmatičnih razloga, data u analizi porodičnih relacija. Istrajnost je olimpijska disciplina u Porodičnim lažima, filmu koji se završava kako je i počeo – tajnama i lažima. (6/10)

Naslov: Porodične laži (Perekonnavaled)
Režija: Valentin Kuik & Manfred Vainokivi
Producent: Marju Lepp
Scenario: Valentin Kuik
Snimatelj: Manfred Vainokivi
Montaža: Kersti Miilen
Uloge: Tambet Tuisk, Eva Koldits, Ülle Kaljuste, Roman Baskin
Produkcija: Filmifavrik
Trajanje: 85 min.

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

05.12.2016. (19:17)

Filmske kritike

Tallinn Black Nights: ‘Špijun i pesnik’, ‘Polarni momak’ i ‘Kada to najmanje očekuješ’

Monitorova dopisnica iz Estonije Marina Richter predstavlja tri filma koja su se natjecala za nagradu za najbolji estonski film na Tallinn Black Nights festivalu. Špijun i pjesnik je zabava film o špijunskim igrama, Polarni momak je ljubavna drama koja banalizira maničnu depresiju, Kada to najmanje očekuješ je film o osamljenim ljudima koji pokušavaju naći ljubav. Monitor

05.12.2016. (18:59)

Tallinn Black Nights: ‘Špijun i pesnik’, ‘Polarni momak’ i ‘Kada to najmanje očekuješ’

U takmičenju za nagradu za najbolji estonski film na Tallinn Black Nights festivalu se našlo sedam naslova: „Majka“ Kadri Kōusaar (pobednik), „Špijun i pesnik“ Toomasa Hussara, „Porodične laži“ Valentina Kuika & Manfreda Vainokivija, „Polarni momak“ Anu Aun, „Dani koji su zbunili“ Triin Ruumet, „Licemeri“ Valloa Toomia i „Kada to najmanje očekuješ“ Marta Kivastika o kojima će biti reči u ovom i u narednom izveštaju.

Primer kako jednoj ozbiljnoj temi kao što je manično-depresivna psihoza prići na plitak, banalizovan način nalazimo u Polarnom momku Anu Aun, bledunjavom filmu sa aspiracijom drame u čijoj se pozadini nalazi ljubavna priča između srednjoškolca Mattiasa (Roland Laos) i Hanne (Jaanika Arum), devojke iz bogate familije koja se bori sa svojim psihičkim oboljenjem. Priča počinje kratkom epizodom na umetničkoj akademiji u Berlinu, na čiji odsek za fotografiju Mattias pokušava da uđe selekcijom radova koja tamošnjeg profesora “i pored izvanredne tehnike” ne obara sa nogu zbog “nedostatka duše”. Školarac poruku shvata ozbiljno i dušu pronalazi kod kuće, tokom vožnje gradskim prevozom gde mu oko hvata scena opraštanja između devojke koja je upravo utrčala u autobus i momka koji za istim trči šaljući joj poljupce. Da rediteljka nema poseban plan, ono što sledi posle uvodnih pet minuta bi se moglo nazvati klasičnom stokerskom pričom neverovatnog ishoda – onog romantičnog. Matthias iskače iz autobusa za predmetom svoje novo-nastale opsesije koja beži od kontrolora karata i njih dvoje nakratko završavaju sakriveni iza kontejnera. Bekstvo od upornog progonitelja im konačno polazi za rukom kada uspevaju da se ilegalno zavuku u izložbeni prostor njegovog omiljenog fotografa (kakva slučajnost!) gde ljubavna afera smesta počinje jednim brzincem. Stiže policija, ona uspeva da pobegne, on biva uhapšen sa posledicama po njegov status u prestižnoj, privatnoj školi. To nije jedina stvar koja je neverovatna u ‘Polarnom dečku’ koji obiluje nelogičnostima i naivnim sporednim radnjama u nastojanju da od kuhinjske psihologije napravi ozbiljnu studiju komplikovanog psihičkog oboljenja. I kao da nije dosta to što je bipolarnost toliko lako izlažirati da se time da izbeći zatvor i prevariti čitava okolina uključujući i tim psihijatara medicinskog osoblja (po prstopodizačkoj komercijalnoj filmskoj tradiciji, predstavljenih kao banda bezosećajnih i pre svega – nekompetentnih idiota), njoj se laska nesnosnim frazama o “normalnosti većoj od normativne”. Negde između “Ti nisi bipolarnija od mene ili bilo koga drugog. Samo si osetljivija, slobodnija i iskrenija što je stotinu puta normalnije od bilo koje jebene normalne osobe” i finalnih scena u kojima Mattias, doduše suzna oka, ponavlja svoj maturski ispit dok Hanna stoji na mostu u najavljenom pokušaju samoubistva, svaki pokušaj hvatanja poente se raspršuje. (3/10)

Naslov: Polarni momak (Polaarpoiss)
Režija; Anu Aun
Uloge: Roland Laos, Jaanika Arum, Ene Järvis
Producenti: Priit Pääsuke, Kaspar Kaljas
Snimatelj: Heiko Sikka
Muzika: Sten Šeripov
Montaža: Margo Siimon
Produkcija: Luxfilm

Iako mestimično izgubljen u radnji, The Spy & The Poet koji je jesenas doživeo svetsku premijeru u Karlovym Varyma, je zabavan film o špijunskim igrama sa česticama više žanrovskih elemenata kojima scenarista i reditelj Tomaas Hussar lucidno plete priču o svetu kojim dominiraju nepoverenje, usamljenost i potreba za kontrolom. Uz sumornu, hladnim sjajem prožetu atmosferu koju boji kamera snimatelja Reina Kotova, šarmu filma doprinosi izvanredan kasting. Teško je zamisliti bilo koga drugoga u ulozi agenta estonske obaveštajne službe Gustava Tukka, uštogljenog osobenjaka sa alkohol problemom, do Jana Uuspölda koji u kožu lika sa očigledno većim problemima od odvikavanja od pića ulazi kao ruka u po meri sašivenu rukavicu. Dok se kreće po svom geometrijski perfektno uređenom stanu u kome svega ima samo po jedan komad počevši od viljuške, kašike, noža i čaše sve do stolice, Gustav rutinski obavlja sitne kućne poslove, pri čemu mu je zabava gledanje dokumentarnih filmova o životinjskom carstvu. Obrvu će podići samo onda kada se povede reč o parenju, što je jedna od retkih promena koje se mogu videti na izrazu njegovog lica tokom čitavom filma. Gustav je klasičan outsider kakvog srećemo u svim sferama društva – neko ko se van poslovnih obaveza ne snalazi najbolje u životu. Usamljenik, bez osećaja za humor i toliko potrebno podrepašenje za napredak u karijeri, on se, ne bivajući toga svestan, nalazi pred degradacijom svog položaja u službi koja je odložena samo time što igra mamac u tvdroglavoj špijunskoj igri estonske i ruske strane.

Snaga ‘Špijuna i pesnika’ se gradi na karizmi tri glavna protagonista i na humoru koji, tipično severnjački, u finim mlazevima neočekivano izbija iz dijaloga i ozbiljnih situacija. Uz špijuna Gustava, vicu i dinamici filma doprinosi Rain Tolk u ulozi pesnika Miku, sanjara izgubljenog u maštanju o objavljivanju svoje prve knjige koji sa ostalim izgubljenim dušama živi u vrsti divlje komune u velikoj napuštenoj kući u anonimnom delu Tallinna. Kao neurotičan, detinje naivan romantičar, on je jedini izvor prave, iskrene topline u odnosu sa ljudima oko sebe. I izbor femme fatale, ljubavnog interesa oba ekscentrika dat u liku Nale (hrvatska glumica Lana Vatsel koja je od 2003-2014 živela i radila u Estoniji) se čini ne može biti bolji. Kao žena koja je nevoljno ubačena u akt špijunaže za rusku stranu i podmetnuta da zavede nepristupačnog Gustava zbog pristupa tajnim informacijama, egzotična i neodoljivo temperamentna, ona osvaja srca oba muškarca, sve dublje se uplićući u priču iz koje naposletku može da se iščupa samo uz Gustavovu pomoć. Putevi suludog trija se ukrštaju u baru Shvips u kome Gustav svakodnevno gustira svoje bezalkoholno pivo i u kome jedina komunikacija teče preko empatične kelnerice sa sluhom za regularne goste. Prekidom rutinske samoće, odnosno naglim ulaskom misteriozne žene u Gustavov život, biće inicirano interesovanje estonske obaveštajne službe za monitoring njegovog kretanja koje se ispostavlja koliko opravdanim, toliko i komplikovanim za živote svo troje ljudi koji će, međutim, time biti samo još jače vezani jedni za druge. ‘Špijunu i pesniku’ ne smeta čak ni to što je suštinski zaplet teško prokljuviti sve do poslednjih 20 minuta koji munjevitom brzinom popunjavaju rupe u narativnom toku i vredi ga pogledati. (6,5/10)

Naslov: The Spy and The Poet (Luuraja ja luuletaja)
Scenario/režiija: Toomas Hussar
Uloge: Jan Uuspōld, Rain Tolk, Lana Vatsel
Snimatelj: Rein Kotov
Muzika: Arian Levin
Montaža: Tambet Tasuja
Produkcija: Allfilm

Nesigurnosti i sumnja u sebe kao osećanja kojima se nose usamljeni ljudi navikli na svakodnevnicu bez bliskih fizičkih kontakata i ljubavi, tema je filma Kada to najmanje očekuješ scenariste/ reditelja Marta Kivastika. U uvodnoj sceni, sredovečna žena se, očigledno mamurna i sa prekidom memorije, budi u krevetu pored golog muškarca, što je sekvenca koja će se tokom filma ponoviti još tri puta podsećajući nas na suštinu radnje. Tako dolazi do upoznavanja sa apotekarkom Vivi (Katariina Unt) i geodetom Andresom (Ivo Uukkivi) – ženom koja je navikla da na sve kaže’ne’ i muškarcem koji ne zna nikoga da odbije. Oboje su na neki način žrtve svoje okoline koja iz njih crpi sve što se iscrpeti da, nudeći malo toga zauzvrat. Njihova jedina prava dodirna tačka je izgubljeno samopoštovanje koje su im godinu za godinom ljuštili škola, prijatelji ili članovi porodice. “Muškarci me ne vole još od detinjstva” izgovara Vivi svojoj jedinoj drugarici i koleginici Maret (Katrin Pärn), njezinoj suštoj karakternoj i društvenoj suprotnosti koja pokušava da je iščupa iz usamljenosti učestalim pozivima da izađu na piće. Dok to izgovara, pred očima joj se javljaju slike iz mladosti – prvo poniženje na školskoj igranci na kojoj joj je stavljeno do znanja da je pušenje cigarete interesantnija opcija od nje. Danas, kao odrasloj ženi, njenom ionako labavom samopoudanju ne pomažu zajedljive primedbe na “godine u kojima je”, iako se nalazi tek na početku 40-ih. Andres je drugi tip usamljenika, čovek koji se posle razvoda vratio da živi u kući svoje majke zabrinute za besciljnost sina koji ne ume da provede dan bez dobre količine piva. On dane krcka sa najboljim drugom Priitom (Tiit Sukk) stalno radeći isto – od građevine do parcela za premeravanje do skurilnog bara Misericordia na kraju naseobine u kome se nalivaju alkoholom, oni su rame uz rame, ušuškani u rutinu. Na istom tom mestu, srešće pijane drugarice Vivi i Maret na prvom zajedničkom izlasku i zalivanje tekilom i ostalim žestokim pićima u koje će biti uvučen, dovešće do rađanja ljubavne afere.

Kivastik nezgrapno prepliće sudbine dvoje ljubavnika lomeći nejednake komade njihovih životnih priča i uklapajući ih na način na koji je komplikovano pronaći pravi početak i hronologiju iako mu se mora odati priznanje za verodostojan prikaz nelagodnosti i nesnalaženja posle prekida dugogodišnje samoće. Na vrlo trezan način, on pokazuje teškoću prilagođavanja na telesnu prisutnost drugog bića, ali i nadu koja se u čoveku oprezno budi da će se nešto možda promeniti na pozitivno. Zbog toga je sam kraj dobrodošlo ne-eksplanativan i ostavlja višestruke opcije. Veza će možda nastati a možda će i nestati. U svakom slučaju će se zajedno doručkovati. (6/10)

Naslov: Kada to najmanje očekuješ (Ōnn tuleb magades)
Scenario/ režija: Mart Kivastik
Uloge: Katariina Unt, Ivo Uukkivi, Tiit Suuk, Ita Ever, Katrin Pärn
Producent: Anneli Ahven
Snimatelj: Elen Lotman
Muzika: Bardi Johannsson
Montaža: Katri Rannastu, Kristjan Lodmfjord
Produkcija: Kopli Kinokompanii

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

26.11.2016. (00:02)

Filmska kritika sa festivala u Tallinu

‘The Chronicles of Melanie’ – kad se kronika shvati bukvalno

“Baziran na autobiografskom romanu litvanske književnice Melanije Vanage, The Chronicles of Melanie [video_icon] Viestura Kairishija pokazuje šesnaestogodišnju borbu za preživljavanje žene koja je 1941. deportovana u gulag u sibirskoj oblasti Krasnojarsk. Film razočarava zbog razvučenosti i sterilnosti slike, kao i zbog par bespotrebnih zapleta”, piše Monitorova filmska kritičarka i dopisnica Marina Richter s filmskog festivala u Tallinu. Monitor

25.11.2016. (21:57)

‘The Chronicles of Melanie’ – kad se kronika shvati bukvalno

Baziran na autobiografskom romanu latvijske književnice Melanije Vanage, The Chronicles of Melanie Viestura Kairishija pokazuje šesanestogodišnju borbu za preživljavanje žene koja je 1941. deportovana u gulag u sibirskoj oblasti Krasnojarsk. U godini u kojoj se obeležava 25. jubilej latvijske nezavisnosti, bavljenje osetljivom temom deportacije sprovođene od strane Sovjeta u nekoliko navrata tokom Drugog svetskog rata, a zatim i u posleratnim godinama, dobija poseban značaj, što je možda i glavni razlog zašto se ovaj film našao u glavnom takmičarskom programu Tallinn Black Nights filmskog festivala, u zemlji koja je delila istu sudbinu sa svojim baltičkim komšijama.

Kairishi je pre svega proslavljen produkcijama za pozorišne predstave i opere, kako u rodnoj Latviji tako i u Nemačkoj. Iako mu je ovo četvrti igrani film, ta posebna vrsta scenske dramaturške crte se ovoga puta jako oseća na ekranu. Snimljena digitalno u crno-beloj tehnici, Melanijina kronika vizuelno ostavlja beskrvan utisak svojom hladnom monohromnošću, a preterano duge scene patnje se razvlače kao testo, čime umesto da pojačavaju emotivan efekat, najčešće izmamljuju zevanje.

Radnja nas vodi u rano leto 1941., još uvek idealnog porodičnog života za Vanagsove koji dobro situirani, vode lagodan život. Melanijin muž Aleksandrs (Ivars Krasts) je ugledan novinar radija Riga i dnevnih listova Slobodna zemlja i Daugava žurnal, što familiju dovodi u nepriliku sa dolaskom Rusa. Jednog jutra, dok su svi još usnuli, na vrata upada grupa naoružanih ruskih vojnika koja bračni par i maloletnog sina – kao “nemačke kolaboratore i neprijatelje” – utovaruje u odvojene kamione za muškarce i za žene sa decom. Ovo je tek početak golgote za Vanagsove koji su tokom iscrpljujućeg puta, sa minimumom hrane i vode, svedoci smrti nekoliko žena i dece čija tela vojnici ostavljaju pored pruge.

Posle šest nedelja provedenih u stočnom vagonu sa ostalim sapatnicima, Melanija (Sabine Timoteo) i njen sin Andrejs (Edvins Mekss) se obrevaju u Sibiru gde počinje surova borba za opstanak. Prognanici su mučeni teškim radom i oskudnim porcijama tvrdog kruha pored koga nemaju ništa jestivo. Iako rade na velikim posedima, okopavajući krompir i brinu se o svinjama, sem povremene “porcije krvi” koju pokupe zajedno sa otvrdlim snegom, nemaju ništa hranljivo. Krompir će se radije dati svinjama nego “simpatizerima fašista”.

Melanija pokušava da pronađe informacije o svome mužu, za koga će tek po oslobođenju i povratku u Rigu, saznati da je preminuo već godinu dana nakon deportacije. Upravnik logora, ali i neki od ruskih seljaka koji nadziru rad, pokušavaju da je ucenjuju – nudeći hranu, bezbednost i informacije u zamenu za seksualne usluge. Prkoseći svim preprekama i mestimično gubeći razum zbog oštrih zima i napornih poslova, Melanija sve više oboljeva. Sin uspeva da se dočepa Rige zahvaljujući angažmanu Crvenog krsta, a ona se vraća tek šest godina po isteku svoje zvanične zatvorske kazne.

Film ne razočarava samo zbog razvučenosti i sterilnosti slike, već i zbog par bespotrebnih zapleta kao što su pojavljivanje ostarelog nemačkog vojnika (austrijski glumac Erwin Leder, poznat po ulozi glavnog mašiniste iz ‘Podmornice’ Wolfganga Petersona i Singa iz ‘Underworlda’) koji kratkotrajno – do svoje smrti – stanuje u Melanijinoj trošnoj kolibi. Još više smeta pokušaj manipulacije gledalaca prenaglašenim činom patnje uz zumiranje lica. (5/10)

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

25.11.2016. (08:13)

Filmska kritika sa festivala u Tallinu

‘Holy Biker’, krvava moto-saga u brazilskoj pustoši

“Vizuelno autentičan, ovaj moderan pustinjski vestern je građen na neobičnoj priči o religioznoj grupi motociklista, koja otima čudotvornu statuu Zlatne svetice da poseda beskrupuloznog zemljoposednika Tenoria. Kreće krvava hajka u kojoj bezdušnost, sujeverje, fanatizam i očaj uzimaju svoj danak”, piše Marina Richter o brazilskom filmu Holy Biker. Monitor

23.11.2016. (20:17)

Filmska kritika sa festivala u Tallinu

‘Cijelog života sanjam da putujem, a kada sam otputovao izgubio sam se’

Putnik scenariste/ reditelja Hadija Ghandoura progovara o čežnji za putovanjem i otkrivanjem novih svetova. Ghandour u jednom mahu uspeva da pokaže kompleksnost osećanja deplasiranosti koja se kod različitih ljudi manifestuje na različite načine, što čini kroz fini luk kojim povezuje nekoliko sudbina, ukazujući na to da se najveća izmeštenost dešava u ljudskoj duši”, piše Marina Richter. Monitor

23.11.2016. (20:15)

‘Cijelog života sanjam da putujem, a kada sam otputovao izgubio sam se’

Tallinn Black Nights film festival: U takmičarskom programu prvog autorskog filma se dešava nekoliko svetskih premijera, među njima i Putnik scenariste/ reditelja Hadija Ghandoura. Posle petogodišnje pauze od kratkog metra Love after sunrise u kome se dotakao komplikovane teme stremljenja ka idealnoj ljubavnoj vezi, Ghandour se okreće drugačijoj vrsti čežnje – za putovanjem i otkrivanjem novih svetova.

Adnan (Rodrigue Sleiman) radi u turističkoj agenciji u Beirutu koja klijentima svakodnevno prodaje avionske karte i paket aranžmane za svetske destinacije. Gledajući ga kako jednom od njih suvereno opisuje Rim, preporučujući i mesto na kome se može pojesti najbolji sladoled, stvara se utisak osobe koja je grad istražila sopstvenim čulima. Njegov uglađen stil, ljubaznost i informisanost izazivaju dubok prezir kod kolega koje glasno izgovarajući ono što će gledalac ionako ubrzo saznati – da njegova noga nije nikada iskoračila iz Libanona, zemlje koja ga – prema njegovom mišljenju – pritiska svojom hermetičnošću. Paradoksalnost situacije u kojoj je neko ko se bavi promocijom putovanja zarobljen u sredini iz koje ne može da se iščupa, baza je zapleta filma u kome glavni protagonista, sticajem srećnih okolnosti, dobija šansu da otputuje za Pariz.

Petodnevni službeni na kome zamenjuje svoga šefa na velikoj turističkoj konferenciji se ispostavlja kao veliko opterećenje za Adnana koji jedva uspeva da se izbori sa vrtoglavim tempom kojim se u toj sredini sklapaju poslovi. Njegov pokušaj da zainteresuje nekoga od partnera za turističke ponude u Libanonu se pretvara u beživotno zurenje u sagovornike i našavši se u bezizlaznoj situaciji u kojoj više ne može da reaguje, on eskapistički posećuje rođaku Insaf (Aida Sabra) koja vodi relativno komforan život u Parizu. Ova ponovo uspostavljena porodična veza sa ženom duboko vezanom za svoje korene, dovešće do lančane reakcije nesrećnih događaja koji Adnana izbacuju iz udobne rutine koju je do tada uživao. Prvi put fizički odvojen od svoje supruge Souad (Romy Melhem), on počinje da otkriva zabranjeno voće – pre svega u ćerci svoje rođake koju u jednom trenutku kreće opsesivno da prati, a zatim i u slučajnom poznanstvu koje vodi do jednokratne ljubavne afere. Laži u koje se upliće mu pre svega donose konsekvence na poslu sa koga biva izbačen, a zatim i opasnost od bračne krize. On gubi kontrolu nad sobom, počinje da mašta o ostanku i pri tome se hvata za labavo uspostavljena poznanstva. Tek ga sama afera potiče na to da preispita sopstvene postupke i da se okrene razmršavanju duševnog haosa u koji je upao.

https://www.youtube.com/watch?v=q24yBYE1tG4

Ghandour u jednom mahu uspeva da pokaže kompleksnost osećanja deplasiranosti koja se kod različitih ljudi manifestuje na različite načine, što čini kroz fini luk kojim povezuje nekoliko sudbina, ukazujući na to da se najveća izmeštenost dešava u ljudskoj duši. Istovremeno, on pokazuje do kakvih tragikomičnih situacija dolazi pri sukobu različitih kultura i tradicija koje se gube u lavirintu “tuđih” normi.

Putnik, film nastao u francusko-libanonskoj koprodukciji, je i pored svoje povremeno površno tretirane slike ljudskih relacija i lutanja između komedije i psihološke studije, fino iskovan prvenac koji vredi pogledati.

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.