Tallinn Black Nights: ‘Licemeri’ i ‘Porodične laži’
U svome debitantskom filmu Licemeri Vallo Tomla pokazuje dekonstrukciju jedne veze, posežući za interesantnim metodama u ogoljavanju njenog trulog tkiva. Uz mračnu atmosferu ispunjenu tenzijom i čudnovatim, mističnim elementima koji mahom dobijaju efekat horor filma, Licemeri su fina studija ljudskog karatera – sebičluka, straha od samoće, niskih aspiracija, ljubomore i neosmišljenih postupaka izrođenih iz puke dosade koji najčešće imaju nezgodan leptir-efekat.
Kada im se pruži šansa da provedu odmor u kući svojih dobro situiranih prijatelja koji privremeno borave u inostranstvu, Anna i Juhan, ljubavni par koji obrađuje nedavno poduzet abortus, pakuje kofere i dolazi u idilično mesto na obali mora, omiljenu destinaciju domaćih kampera. Njihov pokušaj da vreme provedu zajedno je neiskren i oboje se polu-predato trude da pronađu bilo šta što bi ih eventualno povezalo i vratilo u tok normalno funkcionišuće veze.
Konverzacije se pretvaraju u drvene, jalove razmene informacija, u ljubazno ćaskanje pritisnuto očiglednim odsustvom ljubavi i predaleko otišlog, rutinskog sa-bitisanja. Juhanova introvertnost i strah od konflikta sve intenzivnije nerviraju Annu koja iz njega pasivno-agresivnim bockanjem pokušava da izmami reakcije. To joj ne uspeva čak ni kada Juhanu telefonom saopštavaju da je otpušten sa posla, a njeno strpljenje će nepovratno otići dovraga posle epizode u kojoj im, dok se kupaju u moru, dvojica kampera rovare po stvarima ostavljenim na plaži pri čemu Juhan, paralizovan od straha, ali i logično reagujući, čitavoj stvari okreće leđa čekajući da opasnost prođe. Ova nemila scena vodi i do njihovog neočekivanog poznanstva sa još jednim parom, koji za razliku od njih ima iskren, harmoničan odnos.
Anna i Juhan prilaze steni sa koje čuju vrisak i pronalaze kampere Erika (Meelis Rämeld) i njegovu partnerku (igra je Mari Abel) koja je povredila nogu. Anna ih poziva u “svoju” kuću gde ženi pruža prvu pomoć i već pri tom prvom susretu upada u ulogu osobe koja nije – iste one koja joj je privremeno ustupila svoj dom. Zbog oluje koja sa sobom nosi obilnu kišu, Anna novim poznanicima predlaže da ostanu sa njima u kući, na Juhanovo negodovanje koje će se ispostaviti proročanskim. Počinje predstava u kojoj navodna domaćica vodi glavnu reč uživajući u novoj koži, a kuća u svojoj modernoj arhitektonskoj ogoljenosti ne poprima samo ulogu dramatične bine, već slično kao u ‘Izložbi’ Joanne Hogg, rolu jednog od glavnih aktera. Psihološki izvanredno građeni dijalozi Ulmanove i Feldmanisa pronalaze svoj idealan prostor u ovoj monohromnoj klopci velikodušnog i istovremeno sablasnog prostora.
Iz dosade i iznenadne šanse da okrnji tuđu harmoniju kojoj zavidi iako je naočigled prezire, Anna manipuliše i obmanjuje goste koji na početku ćutke podnose provokacije zahvalni za priliku da olujne dane provedu u suvom. Granica se prekoračuje i eksplozivan sukob dva radikalno oprečna sveta eskalira u psihološki, a manje fizički zastrašujućem sledu događaja. Kuća postaje košmarni prostor iz koga jedini izlaz vodi u suočavanje sa istinom.
Kraj Licemera je jedan od najjačih aduta ovog filma – oslobođen zaključaka i očiglednog objašnjenja. Naposletku, sam tok radnje i način na koji je vođena režija dovoljni su indikatori o tome šta se zaista dogodilo. (8/10)
Naslov: Licemeri (Teesklejad)
Režija: Vallo Toomla
Scenario: Livia Ulman, Andris Feldmanis
Snimatelj: Erik Pōllumaa
Muzika: Karlis Auzans
Producenti: Riina Sildos, Uljana Kim, Roberts Vinovskis
Montaža: Danielius Kokanauskis
Uloge: Priit Vōigemast, Mirtel Pohla, Meelis Rämmeld, Mari Abel
Produkcija: Amrion, Studio Uljana Kim, Locomotive Productions
Trajanje: 102 min.
Porodične laži, film samoindikativnog naslova rediteljskog dua Valentin Kuik & Manfred Vainokivi se okreće porodičnim i poslovnim relacijama u simfonijskom orkestru u estonskom obalskom gradu Pärnu kojeg – sve do moždanog udara koji će ga snaći usred probe – vodi Paul (Roman Baskin), njegov dirigent i upravnik.
Novonastala situacija u orkestru već pogođenom finansijskim problemima i nedostatkom pokojeg dobrog muzičara, dodatno je poljuljana odlukom da Paula kao dirigenta u toj funkciji zameni njegov zet Egon (Tambet Tuisk), koji do tog momenta svira trubu u orkestru. Uprkos tome što je i školovan dirigent, Egona kolege dočekuju sa skepsom i njegov nov položaj prepoznaju samo kao još jedan čin Paulovog nepotizma. Novi vođa orkestra je od početka svoje funkcije suočen sa posledicama odluka donetih u prošlosti sa kojima lično nema veze, ali koje mu na svakom koraku dodatno otežavaju rad. Deo problema je i njegova žena, Paulova ćerka, koja je samo na osnovu svoje krvne veze dobila mesto flautistkinje u orkestru iako niti ima poseban talenat, niti specijalnu ljubav prema muzici. I ona ima poteškoća da prihvati Egona za svog šefa i na svaku njegovu kritiku, kao neko ko je čitavog života bio štićen od familije, reaguje vrlo osetljivo. Bračni par se sve više otuđuje, a iz porodičnog ormana iskače sve više skeleta. Delikatne igre u koje se glavni protagonisti polako upliću u nastojanju da pronađu lično utočište su akt očajanja i deluje kao da je Paul u rukama držao sve konce živih lutki u svome okruženju koje sada, kada je majstor lutaka nestao, nemaju kontrolu nad svojim pokretima.
Uz poremećene ljudske odnose i novčane probleme, familiju počinju da pritiskaju tajne koje izranjaju na površinu. Egon kao novi Paulov poverenik, odjednom na grbači ima staranje o njegovom tajnom stanu, prebacivanju novca na račun njegove vanbračne ćerke i emocije već ostarele višegodišnje ljubavnice, nekadašnje primabalerine. U njemu se istovremeno rađa želja da i sam pronađe utočište od porodične svakodnevnice za šta mu se prilika pruža pri poznanstvu sa mladom naslednicom antikvarijatske radnje Evelin (Jaanika Arum) sa kojom će započeti aferu u istom onom tajnom stanu svoga tasta.
Na momente skoro dokumentarističke vizualnosti po kadriranju i prirodnoj perspektivi (Vainokiviju je ovo, posle režije šest dokumentarnih filmova, prvi igrani), film se svojim sižeima približava na neposredan način iako povremeno gubi na snazi emotivnosti baš u momentima kada je ona esencijalna za tok radnje. Sa druge strane, interesantna je slika ljudske sposobnosti za prilagođavanje najvećim izazovima iz čisto pragmatičnih razloga, data u analizi porodičnih relacija. Istrajnost je olimpijska disciplina u Porodičnim lažima, filmu koji se završava kako je i počeo – tajnama i lažima. (6/10)
Naslov: Porodične laži (Perekonnavaled)
Režija: Valentin Kuik & Manfred Vainokivi
Producent: Marju Lepp
Scenario: Valentin Kuik
Snimatelj: Manfred Vainokivi
Montaža: Kersti Miilen
Uloge: Tambet Tuisk, Eva Koldits, Ülle Kaljuste, Roman Baskin
Produkcija: Filmifavrik
Trajanje: 85 min.
Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.