Igor Mandić: Zbirka Viktora Ivančića mi je nanijela duševne boli a Asja Bakić je sjajna polemičarka - Monitor.hr
22.02. (19:00)

Dvije u jednoj

Igor Mandić: Zbirka Viktora Ivančića mi je nanijela duševne boli a Asja Bakić je sjajna polemičarka

S vremenom se dobro utuvilo u mnoge glave da je ovaj duhoviti čovo (Ivančić) toliko opasan da ga je bolje – ne dirati. Stoga su njegove knjige (pogotovo one objavljene izvan RH) radije ne recenzira kako se ne bi riskiralo eristikovo reagiranje. E, lako bi ga bilo tako skinuti s… kriva pravca, kad bi Ivančić bio samo zlobno, ali lukavo piskaralo, kad bi bio tek puki zajedljivac koji svojom domišljatom rječitosti (kalamburima, paradoksima…) tjera mak na konac. Ali, nije tako, srećom (!!), jer Ivančić je (premda izvorno humorist; splitski zajebant) ozbiljan politički mislilac, trajno lijevo orijentiran, a koji je za svoje pravo izricanja/objavljivanja mišljenja godinama bio povlačen po sudovima, uvijek ispadajući krivim za pravovjerni pravac. Da ne duljim, Ivančićeva zbirka (119 kn, a vrijedi stostruko!) jedina mi je u ovim recentnijim književnokritičkim kozerijama potaknula emocionalnu reakciju, time što mi je nanijela – duševne boli! – piše Igor Mandić za Jutarnji. A na istom mjestu je još jedna recenzija.


Slične vijesti

08.03. (22:00)

Velike riječi, "odmah nakon Krleže"

Igor Mandić: Povijest kao bordel u novoj megaknjizi Miljenka Jergovića

Ali, zatrpan pod rječničkim bogatstvom ovoga pripovjedača (kakav se nakon M. Krleže napokon pojavio), osupnut i zbunjen smionošću njegovih fantazmagorijskih elukubracija – ne smatram ukrasni pridjev baš važnim, kad je sadržajni nadjev fenomenalan. Kako Babukić i priča o njemu završavaju, neću otkriti jer svaki marljivi čitatelj ima pravo na svoje razočaranje – piše Igor Mandić o novoj knjizi Miljenka Jergovića ‘Vjetrogonja Babukić i njegovo doba‘ i rekli bismo nakon čitanja nefokusirane recenzije da mu se knjiga ipak sviđa.

01.03. (16:00)

Sažeci ovotjedne lektire

Igor Mandić: U potrazi za “čojstvom” i spomenar mlađe punoljetnice

Ništa nam baš “romantično” iz svojeg života (jer, pričanje je uglavnom upravno, u prvom licu, dakle neskriveno autobiografski) nije saopćila/prikazala ili barem aludirala da bi njen oproštaj (“Zbogom”, ma, baš?) imao opravdanje u svojim 60+, koje su, kao što znamo, “nove četrdesete”, zatečena na raskrižju između muža i “prijatelja” ne-ljubavnika, pripovjedni se lik Sanje Pilić odlučuje za solomunsko rješenje: dobro će joj doći obojica. “Nedužna sam. Ne osjećam sram što volim premalo. Nekoć sam voljela previše, pa mi je dojadilo… (…) Ne voljeti previše, a biti voljen, vrlo je ekstatično… Ah, zbogom, romantiko! Napokon sam te se riješila.” (str. 88-90-91) – piše Igor Mandić o novoj knjizi Sanje Pilić “Zbogom romantiko”. Druga knjiga na koju se Mandić osvrće je Crnogorca Ognjena Spahića “Pod oba sunca”.

15.02. (15:30)

Voli, ne voli

Igor Mandić: Zoran Roško je objavio papazjaniju dok nam je Dorta Jagić podarila fino proćućena zapažanja

O Roškovu novom romanu Bogart i Seranoga ovaj nam tjedan Mandić zaključuje: Ipak, u ovoj nevješto pripremljenoj papazjaniji (kažem, tako, papazjanija, oprezno, jer “salata od riječi”, kao “kombinacija riječi i fraza kojima nedostaje smisleno značenje ili logička povezanost”, sugerira postojanje nekog bolesnog stanja) Roškov pripovjedač ponekad ima ‘lucida intervalla’, pa se u njima može naslutiti kako bi autor – MOŽDA – mogao i bolje nego što nam je u ovom štivu (koje NIJE ROMAN) marljivo pokušao dati do znanja. Ipak, Dorta Jagić prolazi mnogo bolje pa će Mandić konstatirati: Fino proćućena zapažanja (još im malo fali do aforizma), u proznom tekstu, ukazuju na njenu već dokazanu pjesničku izvrsnost, dok bi se o samo natuknutim filozofsko-mitološko-teologijskim pitanjima moglo nadugačko diskutirati (i kao moja malenkost “biti kontra”). Zato je za svaku pohvalu što nas D. Jagić nije time opterećivala, već je složila zbirku profinjenih kratkih proza, bez konkurencije u takvoj, sličnoj, hrvatskoj književnosti! Komentira Igor Mandić za Jutarnji list

08.02. (12:00)

Ubij ga nimalo nježno

Igor Mandić Araličinom romanu Duh zloduha: Uzaludna knjižurina

Patetični starački stil, koji kasno, ali možda efikasno non-stop u tekstu priče kriči: “O Bože, o dragi Bože… Bože milostivi… Hvala ti, Bože…” Pogledaj Gospodine svoje poklonike…??? išao mi je iz stranice do stranice na živce (vrlo dobro načete što nam III. program HRT-a, naše “javne” televizije – nije li to sinonim za kurvu/prostitutku, kao “javnu” djelatnicu – svakodnevno u 18 h priušćuje prijenos – ove ili one, ali mise??!). Doduše, njegovi historijski romani zbivaju se u dalekoj prošlosti, ali Aralica i u “Duhu zloduha” donosi priče iz antikvarnice, stare šezdesetak godinica (“suvremeni” pisac, nema što, ma baš?), pa se ne može izmigoljiti iz kalupa svoje memljive pseudodokumentarnosti… Ovu uzaludnu knjižurinu (460 str. za 169 kn; da je tekst skraćen barem dvije trećine, izostavljajući doooooooosadno, pseudo mikro opisivanje i doooooosadno ponavljanje istih frazema, da je izbačen sav pseudoreligijski kič, onda bi se takva knjižica za 50 kn eventualno mogla kupiti)… – piše nemilosrdni Igor Mandić.

30.01. (16:30)

Možda ostarite čitajući

Igor Mandić: Kvaziproze Predraga Ličine su šrot priče, i ne preporučuju se mlađima od sto

Baš šarmantan naslov koji bi, čini mi se, pobijedio i na kojem svjetskom natječaju za sufinanciranje (samo kad bi ga i u tom slučaju protažirao super-Urednik, cij. kol. Kruno Lokotar). Naime, “Bljuzga u podne”, taj bljutavi ričet od kvaziproze autora Predraga Ličine (rođ. u Zagrebu, 1972.) i to kao nekakav “nastavak” zbirci priča “Bljuzga u praskozorje” (u koji, srećom, nisam ugazio), od naslova (tako omiljenih Ministarstvu!???) toliko je odbojan da sam ga tek s tri maskice na licu, izoliran u svojoj sobici, uspio nekako pročitati, baratajući plastičnim rukavicama, te “u konačnici” (!prokletoj frazi!) dezinficirajući radni stol. Zašto baš “bljuzga” (ispravnije je bljuzgavica) kad se nude mogućnosti kao “čir na guzici”, “gas-gangrena”, “čankir”, “dijareja” i po svemu se čini, da je i drukčije imenovana ova najnovija proza P. Ličine, jednako bi otprve zapahnjivala svojom besmislenošću! Piše Igor Mandić za Jutarnji list

17.01. (20:30)

Izmisli pa vladaj!

Igor Mandić: Avet autobiografizma kruži hrvatskom tekstualnosti

Igor Mandić pročitao je dvije knjige, nije mu se svidjela niti jedna, ali vrlo zabavno piše o proživljenom iskustvu čitanja: Jedna avet kruži hrvatskom tekstualnosti: AVET AUTOBIOGRAFIZMA. Kad pred praznim papirom, bjelinom ekrana, nekakva neumoljiva ambicioznost tjera ponekog da to ispuni misterioznim slovčanim crvuljcima, onda se u pomanjkanju bilo kakve ideje može svašta razglabati o najintimnijoj privatnosti, osobito onoj u dalekoj mladoj dobi, a koja nikome sa strane uopće nije važna ni zanimljiva, već naprosto – dosadna.

10.01. (20:30)

Kako (ne) pisati

Mandić: Ivaniševiću je stalo da pomoću ni pjana, ni trijezna inspektora opiše scenu šarolikih likova

O Ivaniševićevu novom romanu “Sutra je novi ručak” Mandić progovara: Ali, šalu na stranu (kako se to, opet pogrešno kaže, jer zašto bismo sa šalom “zastranili”, kad je ona svemu začin, baš kao šalša o’ pomidora), dobrodušno se zezajući sa svim i svakim, Ivanišević je sročio briljantni, humorni anti-krimić, djelce o Splitu kakav nikad neće prestati da bude! Ča je silni Scotland Yard kontra Nalisovom gradu? Svejedno ćemo sutra ručati, recimo artičoke, bob i biže, u kojoj konobi, dok će Londraši iz novinskih tuljaca na ulici čokati fish&chip! Nažalost, nije iste sreće autorica Magdalena Blažević čiju zbirku priča “Svetkovina” karakterizira ovako: Za svoju prvu knjigu (jer za druge ne znam, u bilješci o autorici) gđa Blažević “brižno” je (ma, baš!) probrala 25 priča (i sve su stale na 135 str., ma, baš?, cijena 129 kn., i da odmah kažem, ne vrijedi ni pišljiva boba!). Piše Igor Mandić za Jutarnji list

03.01. (11:30)

Cock-lit i pretenciozni wanabe hit

Mandić: Glumčeva ‘cock-lit‘ je O. K., ali parizer, ne, hvala!

Ipak, da previše danas ne hvalim Glumca, kao što sam ga ranije (možda neopravdano?) isuviše kudio, u komponiranju ove zbirke nostalgičnih medaljona ipak mu zamjeram što je knjigu nafilao s čak 21 “interpolacijom”, tj. s toliko tekstića koje su prema naslovnoj sintagmi (na neviđeno, neobjašnjeno) ispisali njegovi dragi znanci, kolegice, suradnici, prijatelji… (ipak ih je isuviše, kao što mi smeta i objavljivanje dramskog djela “Hvatači sjenki”, preopsežnoga priloga – preko 60 str. – meni posve nerazumljiva teksta). Ipak, rekao bih da sam sad s Glumcem kvit, pa ipak je O. K. taj opus iliti “cock-lit”!(…) No, “Putra i parizera” što se tiče – to su druge priče. Početnička pretencioznost, ugurana u prevelike djedove cipele, zaudara kao pokvareno vrhnje baš na prvoj stranici ove pisanije (cca 200 str., čak za 120 kn/odmah kažem, tko je lud-kupac, ne budi mu drug-trupac). Piše Igor Mandić za Jutarnji list

26.12.2020. (21:30)

Kilometri redaka na sat

Igor Mandić: Nebojša Lujanović – sabrani pisac, oštrouman, iskustvom prožet…

To čudnovato stvorenje – čovjek! – samo traži bilo kakvu prepreku da je savlada: već je odavno glasovit odgovor planinara-alpinista (na pitanje: “čemu su se išli pentrati, bez ikakve vidljive koristi?”), naime da to rade “jer su planine naprosto – tu!”. Žalim slučaj, ali takav se odgovor može dobiti u bilo kojoj ludnici, kad neki pacijent biva zatečen kako lupa glavom o zid: “Pa, zid je tu i htio sam provjeriti što je tvrđe, on ili moja tintara!”piše Igor Mandić u kritici knjige ‘Maratonac’ Nebojše Lujanovića.

20.12.2020. (14:30)

Ono kad te Mandić pohvali

Mandić: “Dobro sam i ostale laži” – knjiga koja je grunula poput atomske bombe u ovoj garsonijeri od državice

Ma kakav “bajronizam”, koji “taedium vitae” (nezadovoljstvo životom, čak gađenje), sve je to tek uvarak od kamilice naspram napitka od bunike, što nam ga je u grlo ulila J. Pintarić, u XIII skica o melankoliji, tako jezgrovitima da se ne usuđujem ni prepričavati (morao bih sve samo citirati). Kao drugi dio knjige, tih XIII krikova iz dubine jedne napaćene duše, doslovno su me preplašili (to je ona šaka u pleksus). No ne želeći da “krčmi dušu”, kao većina nas koji samo “brbljaju, blebeću, laprdaju”, autorica se na kraju jedne faze (poželio bih da je autobiografski iskrena), odlučuje (melankolik i odluka – to ne može ići zajedno!?) da se “pomiri sa samom sobom”… i “Zašto treba objaviti takvu (ovakvu, pit. I. M.) knjigu? Piše Igor Mandić za Jutarnji list