Igor Mirković: Jeftini nas je kapitalizam pojeo, obrisao nam ideale, a nije nam donio lovu - Monitor.hr
08.12.2020. (14:30)

Crno bijeli novac

Igor Mirković: Jeftini nas je kapitalizam pojeo, obrisao nam ideale, a nije nam donio lovu

Branimir Pofuk pričao je s Igorom Mirkovićem o novoj sezoni serije ‘Crno-bijeli svijet’, za koju scenarista kaže kako je mislio da će “biti u prvom redu nostalgičan izlet za ljude koji su tada živjeli, a ispalo je da nas najviše vole njihova djeca”. Razgovor je otišao šire, do Motovuna: “Kad god se steže remen, kulturu tim remenom gotovo udave i na to se moramo spremiti. Bit će to potpuni reset, start od nule, povratak u garažu. S jako malo novca morat ćemo napraviti čaroliju zbog koje će ljudi biti spremni potegnuti do Motovuna. Siromaštvo ćemo morati nadoknaditi dobrim idejama i svježinom”.


Slične vijesti

Utorak (10:30)

Posijali, sad se žale na žetvu

Pofuk: HDZ se nikad nije ispričao za godine sijanja mržnje

Večernjakov kolumnist prepoznaje duboko licemjerje u premijerovim prozivkama vlasnika riječkog kafića koji ne želi HDZ-ovce u svom lokalu: Nikada se nitko iz HDZ-a, pa ni njegov vrišteći reformator Andrej Plenković, nije ispričao za godine i godine maltretiranja javnosti, sijanja mržnje, proglašavanja neistomišljenika i političkih protivnika neprijateljima i izdajnicima i poticanjem najprimitivnijih strasti

23.02. (10:30)

Nek brblja kod kuće sa ženom

Pofuk: Lajavac Vukelić zbog primjedbe o brbljavosti žena trebao bi letjeti s funkcije

Bez obzira na sve epidemiološke mjere i posvudašnje i neprestano dezinficiranje javnih prostora, mi svi živimo u mentalno vrlo nehigijenskim uvjetima, u jednoj općoj prljavštini na koju su se mnogi, bili toga svjesni ili ne, nažalost već navikli. I baš zato, kao što je zahvaljujući pandemiji ponovno osviješten higijenski imperativ čestog pranja ruku, treba neprestano raditi i na podizanju svijesti o ovakvim krajnjim nekorektnostima. Ne radi se tu o dramatizaciji jednog “minornog” verbalnog incidenta, nego o podizanju svijesti o sistemskim greškama u mišljenju i emocijama, koje dovode i do sistemskih grešaka u djelovanju ne samo pojedinaca, nego i čitavog sustava, a u prvom redu države – osvrnuo se Branimir Pofuk na izjavu ravnatelja HZZO-a Luciana Vukelića da žene previše pričaju te traži njegovu ostavku.

21.02. (10:00)

Di si krenula, Jasmila?

Jasmila Žbanić: Pitali smo se vrijedi li sve to našeg života. Vraćalo me je uvjerenje da se ta priča mora ispričati

Branimir Pofuk je razgovarao sa Jasmilom Žbanić o njenom filmu Quo vadis, Aida koji je kandidiran za Oscara za najbolji “strani” film, a za koji je sama napisala i scenarij. Od svjetske premijere u Veneciji po svijetu žanje nagrade i sjajne kritike, poput one nedavne Petera Bradshowa u Guardianu, koji mu je dao pet zvjezdica. Večernji

  • Prvi igrani film koji se bavi zločinom u Srebrenicu, nije državni projekt BiH?
  • Ha, ha! Ne, uopće nije državni projekt… Nismo željeli da samo pogledaju film i odu. Meni je bilo izuzetno dirljivo što je prva osoba koja se javila za riječ bio jedan mladić iz Republike Srpske koji je rekao da je plakao i da bi volio da mnogo njegovih prijatelja pogleda film, a posebno oni koji veličaju ratne zločine i ratne zločince. Meni je ta reakcija bila toliko važan, znajući koliko su mladi ljudi otrovani medijskom slikom, školskim programom i ljudskim faktorom političara koji manipuliraju činjenicama i osjećajima. Taj mladić je imao dvadesetak godina. Dakle, dvadeset godina života u jednoj tako otrovanoj sredini nije uništilo tog čovjeka i njegovu sposobnost da se poveže s likom za koji mu škola i okolina govore da pripada onim nekim drugima prema kojima ne treba osjećati ništa. Bilo mi je izuzetno drago da je ovaj film uspio dotaknuti nekoga tko je bio formatiran da ga ne dotakne.

 

09.02. (12:30)

KoroNaci

Pofuk: Ni bombe Luftwafea nisu zaustavile život kao Covid danas

Kolumnist Večernjeg smatra da nam se događa velika, a nevidljiva promjena, veća nego promjene u težim vremenima: Da smo mi ljudi bolji nego što sami o sebi mislimo, to ja već odavno vjerujem. Ali muči me osjećaj da se u posljednjih godinu dana ispisuje neka još novija povijest čovjeka i naše civilizacije. Kod nas je još dobro, dok su i Englezi i Nijemci pod sirenama u podrumima, a bombardera nema. Pljunite me, ubijte me, ali ja ih stvarno ne vidim.

02.02. (12:30)

Mira i dobro

Pofuk: Dok sam živ, pamtit ću lice Mire Furlan zamrznuto u grimasi užasa i straha na beogradskoj pozornici ‘91.

Kolumnist Večernjeg prisjeća se kako je u rujnu 1991. skupa s trojicom Slovenaca preko Mađarske otišao u Beograd na međunarodni kazališni festival BITEF, gdje su bili toplo dočekani pa pogledali Miru Furlan. Za tragom njezina tihog i mirnog odlaska šušte brojne isprike poput suhog otpalog lišća na vjetru pod dalekim zvijezdama. Peru se nečiste savjesti. Ja gledam gore, prema zvijezdama koje je tako spokojno i utješno i utješeno opisala u svome posljednjem pisanom tragu. I upućujem joj zahvalu, divljenje i poštovanje.

26.01. (16:30)

Bijela kuća ostaje crna

Pofuk: Trump jest bio Amerika

Večernjakov kolumnist tvrdi otprilike da Donald Trump jest bio pravo lice Amerike, a da je Biden samo ljepše lice svjetskog bullyja: Onako kako je Trump u svom posljednjem službenom nastupu govorio, Amerika se desetljećima ponašala: kao najveća i najmoćnija država i nacija s bogomdanom jedinstvenom misijom i svrhom u povijesti da uređuje i određuje sadašnjost i budućnost cijelog svijeta. To što je sada Bijela kuća ponovno na istoj liniji kao i Hollywood sa svim svojim liberalnim i slobodoljubivim zvijezdama i mitovima, ostatku svijeta ne daje nimalo razloga da odahne i odmahne rukom na Trumpov mandat kao na prolaznu epizodu i anomaliju.

19.01. (13:30)

Puno dobrih ljudi

Pofuk: Na Baniji se dogodila utopija o tome što se događa među ljudima kada nestane država

Ovu našu državu je na kraju prošle i početku ove godine snašla i nespremnu zatekla barem na kratko ostvarena utopija koja govori o tome što se događa s ljudima i među ljudima kada države nestane… Od sada pa nadalje kriterij uvijek mora biti utopija ostvarena usred katastrofe koja je zadesila Baniju, sve ono što su prije države, mimo države, a ponekad i usprkos državi, za ljude učinili ljudi – piše Branimir Pofuk o ljudima daleko boljim od svoje države.

12.01. (12:30)

Emotivni inokulat

Pofuk: Čim ljudskost i solidarnost razotkriju nesposobnost države, Plenkoviću se uključi radar za neprijateljsku djelatnost

Živimo u svijetu i vremenu velikog testiranja naše ljudskosti, slobode i emocija. Jedini poželjan osjećaj koji se sustavno i sistemski gaji u svrhu pokornosti građana je strah. Njega nikad previše. Ako imate premalo straha od pandemije, nazvat će vas bioteroristima. A ako imate previše sućuti i solidarnosti prema ljudima u nevolji, prozvat će vas humanitarnim teroristima kojima je ljudskost samo maska za agendu demontiranja države – piše vrlo pronicljivo Branimir Pofuk o premijeru cijepljenom od svake emocije.

27.12.2020. (10:00)

Laku noć, džezeri

Branimir Pofuk razgovara sa Bajagom: Meni je začuđujuće koliko su ljudi uspjeli ostati normalni

  • Pišete rukom na papiru?
  • Da. Tako sam navikao i volim žvrljati i precrtavati kad nešto pogriješim, sve su mi pjesme tako dosta “ižvrljane”. Tek kad je otpjevano i snimljeno, onda unesem tekst u kompjutor. Moj prijatelj Duško Kovačević sve svoje tekstove i drame još uvijek kuca na pisaćem stroju s dva prsta, i to na onom starom na kojem se baš mora jako udarati. Mogao bi uzeti barem električni, da mu bude lakše, ali kaže da to nije isti osjećaj. Tako i ja mislim da bi drukčije zvučale pjesme kad bih ih pisao i brisao na kompjutoru. Pišem velikim slovima kemijskom olovkom i kad pogriješim, onda precrtam, tako da mogu vidjeti što sam precrtao. Večernji list

21.12.2020. (20:30)

Koncert za klavir i maske

Pofuk: Pogorelić u Lisinskom za pamćenje. Dvaput

U dvoranu Lisinski zbog epidemioloških mjera smije ući samo 250 posjetitelja pa svima zainteresiranima Branimir Pofuk, koji je bio na oba koncerta, donosi sjajan opis doživljaja: Ne pamtim koncert Ive Pogorelića s kojeg nisam otišao s osjećajem da je Maestro ponovo nadmašio sam sebe, pomaknuo granice pijanizma, proširio zvučne obzore klavira i priredio još jedan koncert za pamćenje. I ne ponavljam se ja, nego taj osjećaj kada kažem da je tako bilo i ovaj put, kada je Ivo Pogorelić 5. i 6. prosinca svirao u ciklusu Lisinski subotom u Zagrebu… nisam se ni prve ni druge večeri mogao oteti dojmu da ne sjedim u koncertnoj dvorani, nego da sam pacijent nekog sanatorija ili zatvorenik neke kazneno-popravne ustanove koju je iz samilosti pohodio veliki umjetnik da nam malo uljepša tegobnu svakodnevicu. Tako raštrkani po cijeloj dvorani, s maskama na licu, doista smo mnogo više sličili pacijentima ili zatvorenicima… Na kraju druge večeri Ivo Pogorelić je izašao treći put na pozornicu da se pokloni, dozvan dugotrajnim pljeskom. Svaki par dlanova kao da je pljeskao za desetoro onih kojih nema. Prije nego što će se duboko pokloniti publici i otići, Pogorelić je dulje nego ikada prije, mnogo, mnogo dulje ukipljen stajao i gledao u dvoranu, gotovo praznu i u nas pod maskama. Činilo mi se kao pokušava shvatiti što to gleda i upamtiti svaku pojedinost tog prizora… – piše Branimir Pofuk za Večernji.