Ivančić: Idiotizam kao sistem - Monitor.hr
Danas (12:00)

Kako sam naučio prestati misliti i zavolio kontradikciju

Ivančić: Idiotizam kao sistem

Mene, recimo, već duže vrijeme proganja pitanje zašto sljedbenicima ustaštva, koji se hvastaju svojom nacionalnom sviješću i domoljubljem, ne smeta to što su ustaše uslužno predavali teritorij vlastite zemlje stranim silama. Iz uobičajenoga nacionalističkog rakursa, radi se o nacionalnoj izdaji najvišega ranga, pa je nedvojbeno da se veličanjem Endehazije veliča izdajništvo, a ipak današnji ustašofili sebe smatraju elitnim patriotima, na čelu s kolektivnom maskotom Markom Perkovićem Thompsonom. Kakav je misaoni sklop nužan da se taj procijep premosti i neizdrživo proturječje anulira?

Spomenuti je, usput budi rečeno, također njegovao karakterističnu relaciju spram Židova. Nakon svojedobne zabrane nastupa u Nizozemskoj zborio je ovako: “Židovi su za sve krivi… Nemam ništa protiv Židova, ali znamo da ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli, a kamoli neće mene, malog običnog čovjeka.” Ne bi trebalo čuditi da u nastavku okršaja s Tomislavom Tomaševićem “mali obični čovjek”, Kristuš iz Čavoglava, optuži zagrebačkoga gradonačelnika za antisemitizam zbog njegovih propalestinskih stavova.

Osim prirodnih predispozicija, postoji i obaveza da se bude glup. Postoji prešutna zabrana korištenja mozga u polju javnoga djelovanja. Aktivni fašist dužan je nastupati s neaktivnim umom. Moralni idiotizam više nije dovoljan; na snazi je i opća redukcija mišljenja – idiotizam kao sistem. Viktor Ivančić za Novosti


Slične vijesti

Prekjučer (10:00)

Dani nezahvalnosti

Kako politička polarizacija dijeli američke obitelji

Ono što se vidi i kod nas i u Americi jest izostanak stvarne volje da se sasluša drugoga i gotovo potpuni gubitak kapaciteta da se barem na trenutak odmakne od vlastitog ideološkog filtra kroz koji se tumači stvarnost, da bismo doista mogli čuti tog drugoga. Naša sreća, zasad, jest u tome što još uvijek nismo toliko emotivno navezani na teme koje stvaraju političke rasjede kao Amerikanci. No ritam i intenzitet događaja posljednjih tjedana pokazuju da, nastavimo li ovim putem, jednog dana i mi možemo završiti u vlastitoj verziji američke Go No Contact kože. Gubimo sposobnost učiti jedni od drugih, prepoznavati međusobnu ljudskost i rasti zahvaljujući razlikama, koje bi nas, u zdravijem društvu, trebale potaknuti na kreativnost, a ne na destruktivnost. Maruška Vizek za tportal

Prekjučer (08:00)

Odrasli, niste im neki uzor...

Andrassy: Djeca su odraz odraslih, ne samo svojih roditelja, nego i ostalih od kojih sve češće mogu naučit samo najgore

Između mene i potpunog idiotizma nije uvijek stajao zdrav razum, nego zdravi strah; bojala sam se roditelja, ne samo svojih nego i roditelja svojih školskih prijatelja, bojala sam se učitelja i profesora… Nisam živjela u strahu, samo sam bila okružena kontrolnim točkama – i Bogu hvala da jesam. Danas kontrolnih točaka ima sve manje, a onima koje još postoje je oduzeta primarna funkcija. Učitelji i profesori više nisu saveznici roditelja kojih se klinci boje, nego vreća za šutanje – prvo “samo” učenicima, a ako zapne prilikom zaključivanja ocjena, onda i roditeljima koji dolaze u škole s popisom prijetnji.

I dok nekad cijenjene kontrolne točke gledaju svoja posla jer je tako pametnije, djecu odgajaju algoritmi, a osim što uče od najvećih TikTok idiota koji su uvijek najatraktivniji, uče i od odraslih koji su sve gori – ili su možda uvijek bili takvi, ali sad na dlanu imamo pristup svačijoj psihi koja je u sličnom stanju u kakvom je bio i Vjesnik. Nekad smo barem mislili da su odrasli pametni, posloženi ljudi, a danas je sve jasnije da su mnogi… zakržljali putem. Ako nema posljedica za odrasle, zašto bi ih netko mlađi očekivao za sebe kad su one već odavno u kategoriji statističke pogreške? Andrea Andrassy za Miss7.

Srijeda (09:00)

'To što slijedi ja vam, djeco, najiskrenije ne želim'

Dežulović: Što je sljedeće?

Skandiranje “O Hrvatska, nezavisna država”, za početak – da se ne zajebavamo kad za to nema nikakve potrebe – pravilno se piše, “O Hrvatska, Nezavisna Država”, i zaista “veliča tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku, totalitarnu državu izniklu iz fašizma”. Da je to, uostalom, skandiranje nezavisnoj Republici Hrvatskoj, glasilo bi, jasno, “O Hrvatska, Republika Hrvatska”. I ne bi bilo praćeno zbornim pozdravom “Za dom spremni!”. Pučki jedanaesterac “O Hrvatska, Nezavisna Država” prvi put se, međutim, na maksimirskim i poljudskim tribinama zaista čulo još kasnih osamdesetih, i zaista tada nije bio sankcioniran. Suci, međutim, taj čisti jedanaesterac nisu svirali zato što se jugoslavenski “režim” u to se vrijeme već veličanstveno raspadao: bilo je samo onih, kako se zovu, “medija sa specijalnom političkom i ideološkom agendom”, koji su se tih kasnih osamdesetih jednako pitali – što je sljedeće? Boris Dežulović za N1

Nedjelja (14:00)

Neloš savjet za lovce na klikove

Beck: Neron u Zagrebu pali ruine na super lokacijama, a tu je i medijski Neron

Profesor emeritus iz Melbourna Paul Mullen autor je brojnih knjiga i članaka o manijacima, stalkerima, pedofilima i njihovim žrtvama, a u najnovijoj se bavi masovnim ubojicama. Mullenova teorija je da mediji stvaraju kulturni obrazac u svemu, pa su se tako i masovna ubojstva pretvorila u poznati i ponovljivi scenarij pošto su medijski bila široko pokrivena. U svojoj karijeri Mullen se osvjedočio da mnogi ubojice proučavaju prethodnike i znaju detalje o prijašnjim napadima, a ponekad ih imitiraju u odijevanju ili načinu napada.

Ne samo da su mediji stvorili predložak zločina, budući ubojica na medije i računa, da će proširiti njegovu zloglasnost, da će se o njemu govoriti i da će biti zapamćen. Masovni ubojice priželjkuju slavu i publicitet, a mediji im u tome idu na ruku jer objavljuju njihova imena, fotografije, biografije i manifeste.

Ima savjet za novinare i urednike: ne objavljivati imena ubojica, izbjegavati senzacionalizam, fokusirati se na žrtve, a ne na počinitelja, ne objavljivati njihove proglase, ciljeve ili motive, suzdržati se od toga da ih se naziva usamljenim vukovima i slično. U nedostatku masovnih ubojica, kod nas bi se to moglo primijeniti na palikuće i piromane, pa zatim na sve koji imaju nešto reći o ustašama, partizanima, Bleiburgu i Jasenovcu, a najhitnije o maloljetničkim tučnjavama. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

Nedjelja (09:00)

Proste pjesme

Dežuloivć: Učimo hrvatski: Gang-bang

Danas ćemo učiti osmerac. Zna li itko što je to osmerac?

– Mogu ja? To je hrvatska riječ za gang-bang.

Gang-bang?

– Gang-bang je pojam iz PornHuba koji označava sporazumni seksualni odnos tri ili više osoba. Osmerac je, recimo, seks u osmero.

Tišina u učionici!!! Špiro, poštedi nas. Zašto bih vas uostalom na satu hrvatskog pitala o seksu, kad to ionako učite kod don Ivana?

– Znači ima veze s hrvackim?

Ima. Evo pomoć: “Jur nijedna na svit vila/ lipotom se već ne slavi,/ jer je hvale sve skupila/ vila kâ mi sarce travi.”

– Učiteljice, rekli ste hrvacki, a ne kineski.

Mir, mir! “Jur nijedna na svit vila” pjesma je velikog hvarskog renesansnog pjesnika Hanibala Lucića. A ako vam je kineski tako težak, evo jedan vama malo bliži primjer s vilom. Na nedavnoj utakmici Hrvatske i Crne Gore gostujući su navijači na maksimirski stadion donijeli transparent isprike za ratna razaranja Dubrovnika, s natpisom “Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam, Dubrovniče!” Moje pitanje glasi: koliko slogova ima stih “Sa Lovćena vila kliče”?

Osam slogova. Osmerac je dakle stih od osam slogova, uz deseterac najčešći stih naše usmene književnosti. U osmercu je tako i Lucić spjevao svoju “Jur nijednu na svit vilu”, ali tom metrikom pisali su i drugi naši stari pisci. “Jur nijedna na svit vila” – baš kao i ona što kliče, “oprosti nam, Dubrovniče” – tipični su primjeri simetričnog osmerca, odnosno četveroiktusnog stiha s cezurom poslije četvrtog sloga. Špiro, što je smiješno?

– Rekli ste četvero-koitus.

Boris Dežulović za Novosti

17.11. (14:00)

Samo da se ne složimo – tako im je lakše

Bolković: Balkan ostaje jedno od rijetkih područja u Europi gdje Moskva može stvarati pukotine unutar zapadnog savezništva

Ekstremna desnica predstavlja provizorij za političku destabilizaciju – fingirani ekstremizam koji nije usmjeren na društvenu transformaciju, nego na stvaranje krize koja bi ugrozila vladu i omogućila redistribuciju materijalnih i institucionalnih resursa. Plenković, svjestan ove mehanike, od samog početka primjenjuje institucionalni i pravni pristup: njegovi odgovori temelje se na zakonima, institucijama i europskim standardima, a ne na ideološkim sukobima ili populističkim reakcijama. In summa, razdoblje 2016. – 2025. pokazuje da Plenković gradi treći put u upravljanju političkim provokacijama: štiti branitelje kroz pravne okvire, održava demokratske institucije i nacionalno dostojanstvo, dok ograničava mogućnost eskalacije ideoloških sukoba. Građani, dakle, ipak naziru svu fingiranost ovog društvenog konflikta: nije tu riječ o autentičnom proplamsaju endemskog hrvatskog fašizma, nego o zgoljnoj histeričnoj potrebi destabilizacije Hrvatske, sad kad je tako krasna prilika da se Balkan ponovo zapali i EU još jednom zaustavi u svojoj konsolidaciji i razvoju. Romano Bolković za Poslovni

17.11. (11:00)

Kad se i riješiš neprijatelja, ostaju oni imaginarni

Jokić: Problem nastaje kad ponestane Nepalaca, Filipinaca, Roma i Srba jer onda mržnja može krenuti samo prema nama samima

Za razliku od bijesa ili panične reakcije, mržnja je dugotrajna emocija koja gotovo uvijek uključuje vjerovanje da su oni koje se mrzi loši, pokvareni ili zli. Baš kao ni krv, mržnja ne poznaje etničke, rasne, rodne, vjerske ni političke granice – mrze i muškarci i žene, vjernici i ateisti, bijelci i crnci, ljevičari, centristi i desničari. Za svako društvo posebno je opasno kada mržnja postane prevladavajuća emocija i kada se poput poplave počne prelijevati po gradskim ulicama i trgovima. Tada ona dobiva prijeteći karakter bubuljičavog lica prekrivenog fantomkom koje sije strah, od kojeg se odmiču pogledi i postavlja pitanje „kada će to više stati“? Odgovor na to pitanje je jednostavan – neće, dok svi zajedno ne pokažemo da mržnji u hrvatskom društvu nema mjesta. Priče prema kojima smo ugroženi od stranaca koji nam oduzimaju poslove, kradu, siluju žene i mijenjaju našu kulturu mogu te s petnaest godina natjerati da udariš Nepalca dok ti dostavlja hranu ili Filipinku dok ti služi piće u kafiću… Boris Jokić za tportal

15.11. (23:00)

Kultura po GPS-u

Dežulović: Quod licet bovi, non licet Jovi

Žrtve nacionalnog pijeteta u Danima sjećanja na žrtvu Vukovara, primijetili ste i vi tu zanimljivu stvar, ispali su tako samo i isključivo hrvatski Srbi. Nije zabilježeno da je u “mjesecu pijeteta” otkazana ili odgođena ijedna izložba, kazališna predstava, filmska projekcija ili promocija knjige nekog hrvatskog Hrvata. Što onda mogu, što trebaju i smiju hrvatski Srbi? Mogu, trebaju i smiju gledati svoja unutarnja posla. Ili, kako je to onomad rekao splitski gradonačelnik Željko Kerum: “Srbi u Hrvatskoj moraju znati gdje im je mjesto.” Što to znači? To znači – glasio je, sjetit ćete se i toga, zaključak široke javne rasprave o “slučaju Novosti” – da hrvatski Srbi mogu, trebaju i smiju organizirati tek smotre srpskog folklora, koncerte pjevačkih zborova, kazališne predstave ili književne večeri. Ili, štajaznam, izložbe o uglednim Srbima i znamenitim Srpkinjama. I jasno, pisati samo o tome. Pa rekoh, što se može, treba i smije – nije teško. Boris Dežulović za Novosti

15.11. (15:00)

Spremanje kao za odmor, a ne po kazni

Andrassy: Što biste ponijeli sa sobom u zatvor? Walkman ili discman, sve nepročitane lektire, a opremu za vježbanje zaboravi, nećemo se lagati…

Groundbreaking, ali nije stvar samo u tome ŠTO ćeš spakirat, nego i KOLIKO. Ako pitate većinu muškaraca, to znači najviše 5 pari gaća za 7 dana – a i tu smo već pretjerali – a ako pitate većinu žena, 7 dana znači otprilike 20 pari. (O tome zašto se za jedne gaće kaže “par gaća” možemo neki drugi put, sad se pakiramo za zatvor). Dvoje gaća po danu je 14, a ovih 6 dodatnih je za neplanirane situacije. Nema veze koje neplanirane situacije, nitko nikad nije bio ljut jer je ponio previše gaća. Tange bi, ako mene pitate, a ne pitate me, trebalo zabranit jer su zatvor za tijelo. Mobitel nije dozvoljen, vjerojatno ni laptop, ali projektor bi možda imao šanse ako se ukloni opcija pretraživanja interneta. “Da treniraš u zatvoru?” Incorrect, da OBEĆAM da ću trenirat u zatvoru i da svaki dan kažem da danas ipak nije taj dan. Ovog ljeta sam vijaču ponijela na more i preskakala sam ju svaki dan – kad kažem preskakala, mislim onako kako je Gabrijela Žalac preskočila javljanje u zatvor u prvom dogovorenom terminu. Andrea Andrassy za Miss7

15.11. (00:00)

Nema zabrana samo u limburgu mjesecu

Ivančić: Ranoholizam 3

Jedan studeni ne čini proljeće! Nema nikakva razloga da se “ovi datumi” u studenom ne prošire na ostale mjesece u godini! Pitajmo se: nije li tragedija Vukovara bila prevelika da bismo standardne oblike komemorativnih praksi, poput cenzura, zabrana, otkazivanja i navijačko-ustaških pohoda, provodili sporadično, makar u pravilnome ritmu? Događaji tokom ovoga ljeta, kada je uz žrtvoslovne argumente uspješno spriječeno održavanje festivala u Benkovcu i Velikoj Gorici, a zamalo i onih u Šibeniku i Korčuli, dokazuju da se može, treba i mora bolje. Narod koji uspijeva da se na jedan mjesec u godini odrekne vlastite slobode – a pritom je u još većoj mjeri uskrati pripadnicima drugih naroda u Hrvatskoj – sposoban je za dvanaest puta veći podvig! Viktor Ivančić za Novosti.