Gledajte i čitajte ili, možda bolje, čitajte i gledajte
Kako su jedan sumorni roman i sedmosatni film o uznapredovaloj koroziji željezne zavjese postali remek-djela
Kad je 1985. godine Laszlo Krasznohorkai objavio roman Sátántangó istočni blok se suočavao s demisijom, željeznu zavjesu je nagrizala korozija krize institucija i sve glasnijeg negodovanja naroda, a smrtna vura je počela otkucavati. No, tada je trebalo mnogo građanske i umjetničke hrabrosti poručiti da je gotovo i da će u alegorijskom imaginariju romana cijeli taj društveni eksperiment završiti baš poput pustih hala kombinata, blatom okruženih trošnih kuća, neurednog doktora s patološkim interesom za plitku egzistenciju suseljana, birtije u kojoj se društvo znoji uz posljednji zaluđeni tanac i paralizirajuću prazninu neizvjesnosti.
Suočen sa zeitgeistom, sve izvjesnijom propašću rigidnog sistema, najkvalitetniji mađarski filmaš (uz Miklozsa Jancsa) Bela Tarr u toj sumornoj literarnoj alegoriji raspada društva pronašao je inspiraciju za film, ali mu 1985. nisu dopustili snimati, a čitajući roman jasno je i zbog čega. Koji bi si šepajući režim s apsolutnim arbitrarnim ovlastima pucao u nogu? Čekao je Tarr, igrao iscrpljujuću igru s cenzorima i na kraju pobijedio: ideološke ograde su se srušile, donedavno monolitni sustav raspao se, a Krasznohorkaijev roman posto je prikladan posljednji tango, ne početak kraja, već kraj kraja. Revija HAK donosi članak iz 2018. povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost.
