Klauški: Ljevica opet slavi u Njemačkoj. Hoće li ikad slaviti u Hrvatskoj? - Monitor.hr
27.09. (15:00)

Hoće, hoće. Kad nas Njemačka anektira.

Klauški: Ljevica opet slavi u Njemačkoj. Hoće li ikad slaviti u Hrvatskoj?

SDP-ovci slave pobjedu socijaldemokrata na parlamentarnim izborima u Njemačkoj. I mala veselja su bitna za stranku koja, za razliku od velikog njemačkog brata, postojano tone u političko beznađe. Ipak, s obzirom na činjenicu da se Hrvatska već desetljećima ugleda na Njemačku, dijelom i na Austriju, da se prate politički trendovi i slijede obrasci, nakon jučerašnjih izbora na kojima je njemački SPD prvi puta nakon 15 godina dobio priliku sastavljati Vladu postavlja se pitanje hoće li se taj val preliti i na našu političku scenu. Ili koliko je SDP daleko od vlasti? I prije nego se pogledaju ankete: njemački SPD tri mjeseca prije izbora zaostajao je u anketama desetak postotnih poena za CDU-om, sada već bivše kancelarke Angele Merkel. S druge strane, SDP-ovo zaostajanje za HDZ-om počinje se mjeriti u u svjetlosnim godinama… piše Tomislav Klauški za 24 sata.


Slične vijesti

27.09. (10:00)

Možda ne vidiš dobro?

Andrea Andrassy: Kako preživjeti u svijetu ako teško pamtiš lica

Ja sam, na primjer, toliko netalentirana da sam prije par godina svečano obranila doktorat iz neprepoznavanja ljudi – kad nisam prepoznala vlastitog bivšeg dečka. Ne bivšeg s kojim sam bila u osnovnoj školi i nisam ga vidjela od početka puberteta – bivšeg s kojim sam bila dvije godine ranije. Ne samo da ga nisam prepoznala – mislila sam da “se gledam” s nekim novim, zgodnim likom… i tako gleda i piše o životu oko sebe Andrea Andrassy

30.08. (10:00)

To tell long story short

Andrea Andrassy: Teorija filane paprike – Kako manje razmišljati o tome što drugi misle

Malo stvari na svijetu volim kao filanu papriku – rijetko koje jelo je toliko savršeno na toliko razina. Em je meso, em je povrće, em je na žlicu, em je za toćat kruh, vraća u djetinjstvo i koliko god je u teoriji nenormalno da ju jedeš na +35, i dalje je najbolje na svijetu. Filana paprika je oblog za tijelo i utjeha za dušu. I jedna je od rijetkih stvari za koje baš svi znamo da nije važno kako izgleda, nego kakva je iznutra. Enter (Sandman) gospođa Vlasta – prije nekoliko tjedana, netko je popljuvao moju prekrasnu filanu papriku nakon što sam ju objavila na Instagramu. Jest da nije bila neka spektakularna slika, ali kome bi ikad palo na pamet da je to važno – pa SVI znaju da je kod filane paprike važna supstanca i da se ne natječe za miss fotogeničnosti… Da ne duljim – rekla je nakon što je već napisala 2068 riječi – i dalje je bila najfinija na svijetu, i dalje je imala okus po sreći. Zadnja meditacija ispričana kroz teoriju filane paprike ide ovako – uvijek će postojati netko tko želi umanjiti tvoju sreću jer njemu ne izgleda onako “kako bi trebala”… – mudruje tako Andrea Andrassy u cijelom tekstu, a nakon toga sam po prvi put doista pročitao disclaimer koji uvijek stoji ispod kolumne: “Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva.” Ajde redakcijo i uredništvo probajte ne bit toliki roboti.

27.07. (21:30)

Sumnjiva povijest

Jergović: Je li užičko kolo najgore zlodjelo u hrvatskoj policijskoj povijesti?

Dok se grijeh i zločin umorstva, ili grijeh i zločin silovanja moraju potvrditi kao grijeh i dokazati kao zločin, e da bi hrvatski policajac ili policajka izgubili ovlasti da se u ime Republike Hrvatske bave represijom nad građanima, grijeh i zločin užičkog kola u svijetu Hrvatske policije i Ministarstva unutarnjih poslova nisu podložni potvrdi i dokazivanju. Užičko kolo je, dakle, majka svih zlodjela, simbolički zločin koji u sebi sadrži i umorstvo i silovanje i pljačku banke i premlaćivanje građana i zlostavljanje migranata fizičkom silom i primoravanjem da pjevaju ustaške pjesme. Užičko kolo praroditeljski je grijeh i zločin. Adam i Eva su se prasnuli u rajskome vrtu, a naši su stari u Jugoslaviji igrali užičko kolo. Piše Miljenko Jergović

20.06. (12:30)

Hrvatska - filmska destinacija

Zoran Vitas: Ima velike zvijezde, kao i nedostatke, ali Hrvatsku promovira sjajno

Uz novi filmski spektakl sniman u Hrvatskoj kolumnist zaključuje: Sve i da je HTZ mogao platiti prezentaciju Hrvatske obale i kontinenta, teško da bi taj uradak bio bolji od onog producenata filma “Hitman’s Wife’s Bodyguard”, kako se u originalu zove “Čuvaj me s leđa 2”, a nije nam posve jasno zašto naslov filma jednostavno nije doslovno preveden. Zagreb, primjerice, ima svoju malu razglednicu, poprište je ključnog događaja u filmu, pa kada se sjetimo da su metropolom šetale takve zvijezde poput Salme Hayek, Samuela L. Jacksona ili Ryana Reynoldsa, to nas doista razveseli. Slično je i s drugim lokacijama, pogotovo onima na obali poput Rovinja, Biševa, Limskog kanala, Rijeke pa onda Buja, Motovuna i Vodnjana te Karlovca i Pisarovine na kontinentu. Piše Zoran Vitas za Večernji list

17.05. (11:30)

Ples regulacija i zabrana

Šonje: Od države blagostanja do diktature blagostanja

Pandemija je pokazala kako kombinacija dobrih namjera, straha, nesputane etatističke mašte i tragedije iscrpljivanja javnih resursa može pretvoriti državu blagostanja u diktaturu blagostanja. S povećanjem brzine i lakoće uvođenja intervencija, u diktaturama blagostanja treba očekivati sve više zabrana koje se uvode bez provjera i razmatranja negativnih eksternalija i nenamjeravanih posljedica… Nisam preveliki optimist u pogledu sposobnosti ljudi da o ovoj temi razmišljaju i raspravljaju racionalno. Najbolja rješenja nalazila su se negdje između crvenog i crnog (recimo da je crveno bio „prirodni imunitet“, a crno „savršeni lockdown“), no kako to uvijek biva u vremenima dubokih društvenih podjela, bilo je premalo onih koji su pokušali tražiti optimalnu stazu između dviju krajnosti. I to je ono što najviše brine i što otvara vrata novim, neslućenim formama diktature. Piše Velimir Šonje za Ekonomski lab

16.05. (12:00)

Lijepo se obucite, uzmite masku i na biračko mjesto

Andrea Andrassy: Dali čete izač na glasalje? Ovih 12 apostola nepismenosti hoće

Sigurna sam da negdje u Hrvatskoj postoji barem jedna, a vjerojatno i stotinjak gospođa koje bi na izborima svoj glas dale kandidatu koji bi obećao da će zabranit da se na Eurosong šalju pjesme na eMgleskom. Vjerujem da je među takvima i gospođa koja me neki dan na Instagramu pitala vjerujem li u koronu. “Vjerujem, naravno” – rekla sam, i dodala da mislim da joj je pitanje otprilike na razini pitanja vjerujem li u vodu. “A kako vjeruješ u koronu ako ju nisi imala?” – spremno me dočekala s potpitanjem koje je vjerojatno već puno puta koristila kao argument. Jednako kao što vjerujem i u sidu i u 9 milijuna dolara, gospođo. Nismo nastavile raspravu jer u 2021. imam novo pravilo koje mi brani da ulazim u diskusiju s osobama koje bi na kvizu općeg znanja izgubile od mačke ili breskve, ali svejedno, utisnula mi se u mozak na dovoljno dugo da me podsjeti na nešto jako važno – ona će ove nedjelje sigurno izaći na izbore. Sto posto. Nema šanse da neće… piše Andrea Andrassy za Miss7 / 24 sata.

16.01. (17:00)

Cool Hand Luke

Jergović: Ivica Puljić ili zašto ne smiješ trepnuti kada ti huligan zamahne šakom ispred nosa

Ali ono najuzbudljivije nismo vidjeli na N1, nego na balkanskoj Al Jazeeri. U direktnom javljanju njezin se američki dopisnik našao okružen trampistima, koji su mu se opasno unosili u kadar, zalazili mu u auru, ometali ga u poslu, narušavali mu privatnost, govorili mu da je komunist, prijetili mu, premda ga uopće nisu poznavali. On im je, pak, odgovarao, povremeno izmjenjujući rečenice na hrvatskom – kojim se obraćao svojoj publici na Balkanu, s rečenicama na engleskom. Obigravali su oko njega kao muhe oko krvavog komada mesa, ali nikako da ga fizički napadnu. Nešto ih je odbijalo. U držanju tog čovjeka bilo je nečega na što nisu bili naviknuti, neke za njih vrlo čudne, izvježbane sigurnosti, savršeno utreniranog samopouzdanja, kakvo se rijetko sreće na njujorškim ili vošingtonskim ulicama, općenito u zemljama u kojima vladaju sloboda i demokracija… piše Miljenko Jergović o Ivici Puljiću, isvjestitelju iz Washingtona nedavno, ali i iz Sarajeva 1992.

11.01. (18:00)

Tell the short story long

Andrassy: Help-shaming – Ako ste objavili sliku dok pomažete, vaša pomoć je bezvrijedna?

Uglavnom, poštovani, dobar dan, srdačan pozdrav i sretna nova godina – vjerojatno prva godina ikad u kojoj gotovo nitko neće prvih par tjedana automatizmom pisat da je 2020. Ne znam za vas, ali ja vjerujem da mi prsti ne bi dopustili da se makar i zabunom vratim u godinu koja nam je svima testirala granice… šutim, ne žalim se i pronalazim razloge za zahvalnost u stvarima koje sam prije smatrala toliko uobičajenima da im se ne mora pridavati posebna pažnja… Krivnja me obuzme i svaki put kad se prije spavanja sjetim koliko sam zahvalna na činjenici da i dalje spavam na svom jastuku… i tako dalje i tako dalje, nigdje kraja, ali to je Andrea Andrassy. Piše za miss7 za 24 sata.

11.01. (11:00)

Novo ruho fašizma

Pavičić: Što se to dogodilo pa smo se našli u svijetu gdje umjesto Havela revolucije diže Q Shaman?

Kad sam ga 2017. gledao, “Bushwick” mi se činio kao odličan žanrovski film, ali i kao nategnuta bulšit distopija. Trebalo su, ispada, proći samo tri godine da film Milota i Murnion postane proročanski. Sad kad smo “Bushwick” doživjeli uživo znamo, bome, da novovjeki nacionalisti ne izgledaju tako. Ništa, ali baš ništa tu ne nalikuje Gestapu i stormtroopersima. Naša slika fašizma ovdje više ne vrijedi, kao što ni stari pojmovi – za početak, pojam fašizam – tu više ne vrijede. Fašizam je podrazumijevao disciplinu, jednoobraznost i kult kolektivnog zdravlja. Ovdje pred očima imamo razuzdani postapokaliptični maturalac, delirij ljudi koji odbijaju čak i bazični čin poštivanja kolektiviteta kao što je pišljivo cijepljenje…. piše Jurica Pavičić za Jutarnji.

11.01. (09:00)

Kuće od karata

Zrinka Paladino: Da se ulagalo po tisuću-dvije kuna više, mnoge bi opstale

Zrinka Paladino je bila na potresom razrušenom području i napisala kolumnu za Telegram: Posebno je zanimljiva tema recentno tako popularno korištenog termina – energetski obnovljenih građevina. Jedna visoka i u centru Petrinje zorno ukazuje kako su te obnove izvođene. Na trule zidove polijepiti desetak centimetara stiropora, zagladiti i ožbukati pa dočekati prvi jači potres da razgoliti taj jad i bijedu, strašno je hrabro i bezočno. Strašno je svjedočiti takvim situacijama, posebno kad i samo okvirno nagađamo koliko nas je sve skupa to koštalo.