Marinko Čulić: Čemu su odani špijuni i što vlast želi s njima - Monitor.hr
05.01.2019. (10:30)

Agencija VŠNK - Više Štete Nego Koristi

Marinko Čulić: Čemu su odani špijuni i što vlast želi s njima

Kolumnisti Novosti lijepo prodire u srž afere SMS: “Te obavještajne smutljivce motivira odanost apstraktnoj ‘domovini’, ali to svakako nije uređena i kontrolirana država, koju preziru pa makar to bila i hrvatska država. Jesu li ljudi na vlasti slučajno okruženi tim subinteligentnim spletkarošima ili je to, naprotiv, sasvim u skladu s njihovim političkim, moralnim i drugim kapacitetima?”.


Slične vijesti

Jučer (17:00)

Jedna obitelj, a ne njih, ne znam... dvjesto!

Krušelj: HDZ je velika sretna obitelj. Baš je u tome ogroman problem

Ima li nečeg ljepšeg od sretne obitelji? Ima li nečeg poželjnijeg od sretne obitelji? Ima li ičeg što ne bi žrtvovali za tako uzvišeni ideal? Obitelj je najveća čovjekova vrijednost. HDZ je, dakle, za održanje vlasti našao, bez puno pretjerivanja, genijalnu formulu. Stranački dužnosnici to stalno ponavljaju i tako održavaju svoju kompaktnost: mi smo sretna obitelj! Znači da mislimo na svakog od vas. Jedino je bitno da imate dovoljno strpljenja kako bi i vaši interesi došli na red. Tada slijedi politička dužnost, zapošljavanje, bolje radno mjesto, bolja plaća, dobivanje poslova na natječajima i raspodjeli poticaja… Nametanje vrijednosti i modela funkcioniranja obitelji sustavno oblikuje društvo nejednakosti i privilegiranosti. Ako vi kao građani znate i osjećate da je nečije posjedovanje stranačke iskaznice dovoljna ulaznica za ono što bi pojednostavljeno nazvali boljim životom, znači i puno većim šansama u rješavanju niza problema, rezultat je ubrzano raslojavanje hrvatskog društva. Željko Krušelj za Danicu.

Subota (20:00)

Divan muškarac = prosječna žena

Andrassy: Moj brat je divan otac i muž, a šogorica samo majka i supruga

Moj brat je divan otac i muž. Mijenja pelene, igra se s djecom, hrani ih i uspavljuje, a kad nije na poslu, pere veš, kuha, čisti i posprema. Kakav divan otac, kakav divan muž. Je, oboje. Doduše, netko ograđen ogradom bi možda predložio da je papak koji se nije znao pozicionirat kao glava obitelji, ali obećala sam da ću bit kratka, pa nemamo vremena za izlet u suteren mozga. Moj brat je divan otac i muž, to je dovoljno za danas. Moja šogorica nije divna majka ni divna supruga. Mijenja pelene, igra se s djecom, hrani ih i uspavljuje, a kad nije na poslu, pere veš, kuha, čisti i posprema.

Divna majka, divna supruga? Nije, samo je majka i supruga, ne radi ništa posebno ni vrijedno divljenja. Pelene mijenjaju na isti način, kuhaju u istoj kuhinji, za veš koriste istu mašinu, uz jednu značajnu razliku – kad sve to radi moj brat, publika mu dodjeljuje status heroja koji spašava svijet, a moja šogorica “samo radi svoj posao.” Kad kažem publika, mislim na ljude koji postavljaju pitanja tipa “jel ti muž pomaže po kući?” i “tko ti čuva djecu dok si na kavi s prijateljicama?” Andrea Andrassy za Miss7

Petak (20:00)

Bukač u finijem odijelu

Ivančić: Pljuvačnica Croatia

Što bi to uopće bilo “pljuvanje po Hrvatskoj”? Tustu frazu nije moguće ni isporučiti ni usvojiti bez pomoći imaginacije koja se rutinski dijeli s drugim ispravnim članovima zajednice, jer je ista sa službene instance propisana kao zamjena za realnost. Kazati da netko “pljuje po Hrvatskoj”, onako kako to papagajski ponavlja Dario Zurovec, znači upotrijebiti lozinku za ulazak u klub kreatora društva koje će voditi brigu o sebi metodom odstranjivanja nepoželjnih, s tim da sâm korisnik lozinke automatski potvrđuje status poželjnoga.

Najprije je tu “Hrvatska” kao mistični entitet, objekt kolektivnog obožavanja, kult nad kultovima, intaktna svetinja pod koju se može podvesti što god se kome prohtije, a zatim “pljuvanje” kao retoričko pomagalo kojim se ozloglašava i diskvalificira bilo kakva kritika. Kritiziraš li vlast, fašist u njenom sastavu reći će da “pljuješ po Hrvatskoj” i time tvome postupku pridati težinu epskog zla. Napišeš li, recimo, da je Dario Zurovec beskarakterna bitanga, također “pljuješ po Hrvatskoj”, jer bitange utvrđuju kriterije po kojima nešto jest, a nešto nije društveno poželjno. To kaže Viktor Ivančić za Novosti.

Petak (18:00)

Teologija rata

Beck: Čudna je ideja da se nosač aviona stavlja pod zapovjedništvo arkanđela Mihaela, ali mislim da će doći i čudnije stvari

Izraelski pisac Amos Oz je u knjizi “Kako izliječiti fanatika” rekao da je srž fanatizma želja da se drugi prisilno promijene za njihovo dobro; fanatik će vas promijeniti i po cijenu da vas ubije, i u zadnjim nemirima u Iranu nije smrtno stradalo manje od 3000 prosvjednika. Engleski filozof i matematičar Bertrand Russell smatrao je da je za poraz Njemačke u Drugom svjetskom ratu kriv fanatizam nacista. Dok su Saveznici postupali racionalno, kaže on – hitlerovci su srljali u borbu oduševljeno, zaneseno i iracionalno. Ako se dvoje ljudi ne slažu oko činjenica, mislio je Russell, mogu ih provjeriti; ali ako se dva fanatika ne slažu oko vrijednosti rase ili volje vođe, spor mogu riješiti jedino ratom.

Je li fanatizam nekih današnjih režima samo krinka prema van i unutra, da osiguraju svoju vlast, ili su zbilja spremni žrtvovati sve, pa i sebe, za svoje iracionalne ciljeve? Da je i SAD inficiran fanatizmom, dokazuju pritužbe vojnika i časnika da im zapovjednici govore o operacijama protiv Irana kao o dijelu Božjeg plana i pospješivanju ponovnog dolaska Isusa Krista. Nadahnjuje ih biblijska knjiga Otkrivenja koja opisuje duhovnu borbu dobra i zla na kraju svijeta, koju Amerikanci shvaćaju kao konkretan i stvarni rat, i s tim u skladu očekuju od predsjednika da povede američku vojsku u metafizički boj na Bliskom istoku. Boris Beck za Večernji (i za Narod).

10.03. (14:00)

Još jedna decenija koja je trebala trajati pet-šest dana

Basara: Rat bez krčmara

Istorija se sve brže ponavlja, ali ne kao pre, nego nekako kontramarksistički: počne kao farsa, a završi kao tragedija. Samo što je ukrajinski rat napunio četvrtu godinu, Amerika i Izrael su ponovili rusku grešku – koju Rusija ni pod mukama ne bi priznala kao grešku – i jurnuli su u rat bez krčmara, koji je, kao i ukrajinski, trebalo da potraje pet-šest dana, posle kojih je planirana pobedonosna parada, a koji se odužio na godine i kome se zasad ne nazire kraj. Raspolaganje velikom silom – a takvom silom raspolažu i Rusija i Amerika i Izrael – vrlo često (i sve češće) stvara iluziju nepobedivosti (i neprejebivosti) i neizbežno vodi ka bagatelisanju i potcenjivanju svih koji ne raspolažu ni približnom silom, ali koji su odlučni i hrabri.

Iran, to nije rahmetli ajatolah Hamnei, Iran je sistem u kome glavnu reč vodi Iranska revolucionarna garda i kojekakve revolucionarne milicije koje lagodno žive od iranskog sistema onakvog kakav je i kakvog će braniti po cenu života, ako ni zbog čega drugog a ono zato što u slučaju režimskog strmopizda za njih nema nikakvog života. Svetislav Basara

09.03. (14:00)

Repeticija je majka Alzheimera

Dežulović: Ako ne znaš što će biti

Prvi put otkako se provode takva istraživanja, više Dalmatinaca stalo bi na stranu nacističke NDH, nego na stranu antifašističkog pokreta! Strah me stoga bilo i pitati za postotak Dalmatinaca mlađih od dvadeset četiri, onih dakle na kojima svijet nestaje. Da, ostaje, pardon. Čini se tako da su se Paveliću konačno složile karte: Hajduk, doduše, u jučerašnjem derbiju nije ponovio rezultat iz 1941., kad je nakon pet mjeseci svrgnuo Zagrepčane s čela tablice, ali jebeš Hajduk, svijet gori, Europa se preslaguje, a Dalmatinci jedva čekaju Poglavnika.

Ono što ni oni u svojim glavama, ni on u svojoj vili u Firenci u ovom trenutku, drugog ponedjeljka u ožujku, još ne znaju, znamo mi: za dva tjedna u Beogradu će nakon državnog udara pasti Vlada i sporazum s Trojnim paktom, Hitler će bombardirati Beograd i točno za mjesec dana general Slavko Kvaternik proglasit će NDH.

Niti pet dana, eto, neće u Dalmaciji trajati tisućljetna “Hrvatska Država na obalama vječno hrvatskog mora”, ali jebeš i to: na oduševljenje “junačkih Dalmatinaca” dizanje desnice u fašistički pozdrav ne samo da više neće biti zabranjeno, nego će odlukom novih talijanskih vlasti biti obavezno! A već za mjesec dana Pavelić će potpisati i Rimske ugovore, Split, Šibenik i Zadar sa zaleđem i otocima pripast će Italiji, “junački Dalmatinci” u školama će učiti talijanski, bit će zabranjena hrvatska imena ulica, hrvatske novine i sva hrvatska kulturna i sportska društva… Boris Dežulović za N1.

08.03. (09:00)

Reportaže koje se pamte... kod nekih u krivom kontekstu

Dežulović: Kako sam na tenku ušao u Vukovar

U svemu, eto, trinaest puta u ta tri dana Dražen Keleminec javno je ponovio da sam “19. studenoga 1991. godine na tenku JNA zajedno s četnicima ušao u za mene ‘oslobođeni’ Vukovar”. Keleminec, naravno, zna da je svaka pojedinačna riječ u toj rečenici laž. Ponovimo stoga, onima koji, za razliku od Keleminca, ne znaju, pa me i ovih dana pitaju što je to točno bilo u Vukovaru: frustriran što srpski i strani novinari iz Beograda uz pomoć JNA organizirano odlaze u Vukovar, dok je meni kao hrvatskom novinaru to zabranjeno, u okupirani grad ušao sam tjedan dana nakon pada – a ne 19. studenoga – ilegalno, u vojnoj kampanjoli, uz pomoć vozača JNA kojemu sam iz razumljivih razloga izmijenio ime, preživjevši kraj Negoslavaca i zasjedu Šešeljevih četnika, i objavivši potom u Slobodnoj Dalmaciji svjedočanstvo užasa u razorenom gradu. Naravno da nigdje, ni tada niti ikada, nisam napisao da je Vukovar 19. studenoga 1991. oslobođen. Bila bi stoga velika šteta da njegov zadivljujući trud ostane neprepoznat i da mu se ne pruži prilika da tu laž ponovi još jednom, okrugli tisućiti put. A za takvu svečanu priliku ne postoji prikladnije mjesto od suda. Boris Dežulović za Novosti.

07.03. (19:00)

Nova kletva: Dabogda ti A-HSP pred kuću došao

Jergović: Odgovor na pitanje zašto ne odeš ako ti u Hrvatskoj nije dobro

“Operacija Boris Dežulović”, onako kako je provedena u Splitu, u subotu posljednjeg dana veljače, nudi nam dvije refleksije. Prva mi mogla biti dobra, i glasi: policija nas je obavijestila da se ne može u svakom trenutku demonstrirati na svakom javnom mjestu. Druga vijest je vrlo zlokobna i glasi: desničarima je dopušteno da satima vrijeđaju i da fizički napadnu policiju, a da ne budu privedeni. Naravno da to nije dopušteno nikom drugom. A sad o samoj “Operaciji Boris Dežulović” i o njezinom smislu.

Cijela je stvar pokrenuta kada je u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva odvjetnik, HDZ-ov imenovani član Odbora za pravosuđe Hrvatskoga sabora, podnio lažnu prijavu da ne živi na mjestu gdje je prijavio prebivalište. Žrtvama napada, Dežuloviću, njegovim bližnjima, uključujući roditelje koji su bili tobože zaštićeni, jasno je – i to putem policije – pokazano do koje će mjere biti štićeni i tolerirani. Dežulovićevim bliskomišljenicima, hrvatskim intelektualcima i intelektualkama, piscima i novinarima, nekom običnom svijetu, koji nije sklon restauraciji načela NDH i ustaškoj rekonkvisti, pokazuje se što bi se i njima ubuduće moglo događati postanu li vidljiviji i aktivniji.

Organizatori operacije, ili njezini stvarni pokrovitelji, preko Borisa Dežulovića i njegovih bližnjih, čiji je građanski integritet usporediv s integritetom Židova u Njemačkoj pred Olimpijske igre 1936, što znači da ih vrijeđati može svatko, da ih progoniti može svatko, a da će biti zaštićeni taman onoliko koliko to režimu odgovara, pokazuju im kakva će biti i njihova sudbina ako se malo ne smire. Miljenko Jergović za svoj blog

07.03. (13:00)

Danas su i ti roditelji preosjetljivi...

Andrassy: Djecu treba zaštitit, jasno, ali pretjerana zaštita stvara generaciju vječne djece koja nisu spremna za stvarni svijet

Andrea Andrassy se u novoj kolumni obraća onima koji misle da se u Dubai ide zbog nemoralnih stvari te se sad smiju onima čiji su letovi otkazani. A druga je fama oko K-pop koncerta koji nakon Belfasta uskoro dolazi kod nas: Za K-Pop Demon Hunters možete znat i ako nemate djecu, naravno, a riječ je o najgledanijem filmu u povijesti Netflixa (Index). Sladak je i simpatičan, bacite oko ako još niste, ima i gorih stvari koje možete gledat dok peglate.

Uglavnom, roditelji su s djecom pohitali na K-Pop Forever! Tribute misleći da ih tamo čekaju isključivo pjesme iz spomenutog filma, a dočekao ih je K-Pop medley popraćen uplakanom djecom kojoj nisu ispunjena očekivanja – i djelomično “neprimjerene” koreografije koje nisu prikladne za djecu. Informacije su dostupne i dovoljno je par minuta istraživanja, a ako već vodiš djecu na koncert, valjda je roditeljska dužnost da provjeriš na što ih vodiš.

Iako, ako mene pitate, sumnjam da će djeca bit nepovratno oštećena ako im ne budu servirane isključivo najdraže pjesme i ako slučajno pogledaju nešto upitne primjerenosti. Ja sam u prvom osnovne gledala Conana u kojem Arnold Schwarzenegger vrlo eksplicitno vodi ljubav, a kasnije još eksplicitnije odrubljuje glave protivnicima i svejedno sam imala vrlo uobičajeno djetinjstvo.

07.03. (09:00)

Nisu jedini koji se sastaju u dupetu američkog predsjednika...

Ivančić: Sastanak užeg kabineta

Gordane, kakva je situacija?

Tko pita?

Ja pitam, što se praviš lud.

Tko ja?

Ja, Andrej. Prestani se glupirati!

Ne glupiram se, gospodine predsjedniče, nego ništa ne vidim. Ni prst pred nosom.

Pa valjda mi prepoznaješ boju glasa.

Kako mogu prepoznati boju ako je ne vidim? To je nelogično. Sve boje su mi crna.

Naporan si, čovječe… Odgovori na pitanje!

Situacija je mračna. To je sve što sada mogu reći.

Imate li kakav plan?

Sinoć smo ga sastavili. Samo sad to ne vidim pročitati. Previše je mračno. Ali dobar je plan, odličan. Najkasnije dogodine svi preživjeli će biti kući.

A osim toga, ima li još šta novo?

Srbija se gadno naoružava.

Ostavimo sad Srbiju po strani.

Ja nisam ni govorio o Srbiji, gospodine predsjedniče.

Nego tko je?

Ja sam govorio. Ivan.

Anušiću, što ne kažeš da si tu?…

Viktor Ivančić za Novosti