Marko Vučetić: Hoćemo li ostati u bezosjećajnom jazu, ovisi jedino o nama - Monitor.hr
08.04. (20:30)

Mi gradimo demokraciju, demokracija gradi nas

Marko Vučetić: Hoćemo li ostati u bezosjećajnom jazu, ovisi jedino o nama

U državi u kojoj postoje demokratski izbori, a to nesumnjivo postoji, ali ne postoji poštivanje zakona i procedura, u državi u kojoj ne postoji neovisno pravosuđe i snažne, slobodne i neovisne institucije, a to na našu žalost očigledno ne postoji, ne može biti govora o demokraciji. Mi smo upali u jaz između ne-demokracije i demokracije – piše Marko Vučetić i naglašava da postoji korak naprijed – izbori.


Slične vijesti

Danas (12:30)

O kolovođama, u doslovnom i prenesenom značenju

Jergović: Je li užičko kolo najgore zlodjelo u hrvatskoj policijskoj povijesti?

Kadetkinja Policijske akademije izbačena je naglavce iz škole, jer je inicirala snimanje i objavu na društvenim mrežama snimke na kojoj se vidi kako kadeti igraju užičko kolo. Ovaj događaj zanimljiv je po mnogo osnova. Ali prva je što je riječ o najbrže postignutom pogotku u povijesti Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Naime, ta mlada djevojka, kojoj na žalost ne znamo ime, policajka je, pripravnica ili učenica za policajku, kojoj je uspjelo da učini takav prekršaj zbog kojeg se prema pravilima Hrvatske policije, MUP-a i ministra Božinovića najbrže leti iz službe. Miljenko Jergović za 24 sata.

Danas (11:30)

Sljedbenici olova i olovnih žica

Sead Alić: O jeziku olova ili autocenzuri

Autocenzura je uvijek uspješnija od cenzure. Ona je nevidljiva. Za nju se nikad nikoga ne može okriviti. Barem ne službeno. Uvijek je prisutna tamo gdje se ništa ne kritizira, a cijelo vrijeme govori o važnosti kritike. Autocenzura suvremenog kukavičluka ima estetski karakter. I jezik je sredstvo i autocenzure i cenzure. Jezikom se podižu zidovi koji su viši i snažniji od bodljikave žice na granicama. Osim toga zidovi jezika omogućuju da se uljezi prepoznaju i kad prijeđu granice ukrašene bodljikavom žicom. Za zidove jezika ponajviše je krivo – olovo. Ono je omogućilo tiskarsku tehnologiju, a ova je tehnologija omogućila nacionalizme. Tako je govorio Marshall, a ja mislim da je bio u pravu. Svi veliki nacionalisti ljudi su tipografskoga uma. O autocenzuri, olovu i o tome zašto je važno vjerovati u propagandnu poruku Budimo odgovorni (ironično, doduše), povezuje i zaključuje Sead Alić u novom tekstu za Epohu.

Utorak (19:30)

Političke tenzije na vrhu

Krasnec: Procedura imenovanja novog predsjednika Vrhovnog suda potaknula je kontroverze

Komisija ne ulazi u to tko je u pravu u sukobu mišljenja kojeg je isprovocirao predsjednik Republike Zoran Milanović inzistirajući na svojoj specifičnoj proceduri predlaganja Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda, koju je Hrvatski sabor većinom glasova odbio. U Komisijinu izvješću samo se bilježi činjenično stanje, ali na kraju tog bilježenja stoji i nešto što se tiče hipotetskog scenarija u kojemu bi se za predsjednicu(-ka) Vrhovnog suda imenovala osoba koja dotad nije bila sudac, kao što je slučaj sa Zlatom Đurđević. Piše Tomislav Krasnec za Večernji list

Utorak (15:30)

Masovna skepsa Hrvata

Hrvoje Horvat: COVID potvrda postaje novi standard za masovna okupljanja, sviđalo se to nekome ili ne

Nova pravila u skladu su s onima koja važe i u EU, ali slabija domaća procijepljenost još uvijek ne može osigurati dovoljan broj procijepljenih za neke masovnije događaje. Dakako, problem su i rokovi za pripremu okupljanja s publikom koja ima isključivo COVID potvrde, ali to nije bio problem Englezima da napune stadion Wembley nekoliko puta, kao i drugim europskim državama u kojima se održavalo nogometno Europsko prvenstvo. Jer, oni su se procijepili, neki poput Velike Britanije i do 80 posto populacije, pa se sad mogu okupljati bez ograničenja, a gostujuće putnike i navijače tjerati u samoizolaciju deset dana. Stoga, kod nas nisu problem samo kratki rokovi nego i višemjesečna domaća indolencija publike spram postkorona “otvaranja” za koje je najjednostavnije bilo – cijepiti se. Piše Hrvoje Horvat za Večernji list

Ponedjeljak (13:00)

Doviđenja u sledećem ratu

Basara: Genius loci

Naša današnja tema su crne tačke istorije, to jest pitanje od 1.000.000.000 sendviča – zašto je Balkan Ibarska magistrala Evrope? Godinama lupam glavu o tome i – osim što sam zaradio gomilu čvoruga – malo sam odgovora dobio. Što ne znači da ponešto nisam dokonao. Ne može se, recimo, osporiti da se najveći pičvajzi evropske istorije – a tušta ih je i tma – nisu dogodili na brdovitom Balkanu, a opet, malo zahvaljujući manipulacijama Evropejaca, više zahvaljujući samim Balkancima – Balkan se etablirao kao carstvo evropskog zla iliti kao Bronks Evrope, što reko jedan moj književni lik. Problem je u tome što balkanski narodi – svi do jednog, sa Srbima kao liderima u regionu na čelu – imaju jako loš menadžment pičvajza, u datom slučaju ratova. Na Balkanu – a naročito u Srbiji – postoji samo ratni i mobilizacijski politički narativ, nijedan drugi nije temeljno izgrađen niti se primio, bila su dva-tri pokušaja i svi su neslavno završili. Uopšte uzev, Srbija možda i želi, ali naprosto ne ume (a verovatno i neće) da živi u miru između dva rata. Videlo se to po kontrakomemoracijama na komemoraciju u Potočarima, a naročito po poricanju srebreničkog genocida sa stranica zvaničnog organa srpske tupoumnosti, Politike, koja je 1/3 nedeljnog broja posvetila tvrdnjama uglednih svetskih ništaka – veovatno iznuđenih za mastan honorar – da pokolja u Srebrenici nije bilo – piše o premudri Svetislav Basara.

Nedjelja (19:30)

Zakučice populizma

Klarić: Roditelj-odgajatelj nestvarno je skupa i neučinkovita mjera. Desnica manipulira činjenicama da to sakrije

Na temu gašenja mjere roditelja odgajatelja kolumnist piše: Mjera je, dakle, užasavajuće skupa, a kad se govori o demografiji, prilično je očito da bi bilo učinkovitije da se za te novce izgrade vrtići u kojima u glavnom gradu nema mjesta za dovoljno djece. Pritom je i posve neučinkovita. Idejni autor mjere roditelj-odgajatelj, demograf izrazito desnih stavova, Stjepan Šterc, pokušao se nedavno poigrati brojkama kako bi opravdao njeno uvođenje. Jer, eto, u odnosu na 2015. godinu, broj novorođene djece u Zagrebu raste, za razliku od ostalih gradova u Hrvatskoj gdje je u padu. Piše Jamin Klarić za Telegram

Nedjelja (11:30)

Mitovi i predaje

Šonje: Stanje stvari u pandemiji – Demetrina tuga

Panaceja ne postoji. Efikasan i radikalan lockdown u europskom okviru, kao i brza kolektivna imunizacija cjepivom koja će respiratornu bolest staviti pod kontrolu jednom zauvijek vjerojatno ne postoje. Teško je priznati da je „cijepi se – misli na druge“, inače tako plemenito zamišljena poruka, možda bila promašaj. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog vjerojatno veće učinkovitosti slogana „cijepi se – misli na sebe“ koji se mogao koristiti kao okvir za kampanju edukacije i informiranja koja bi usporedbom rizika na primjerima pokazala ljudima za koga je rizik zaraze mnogostruko veći od bilo kakvog zamislivog rizika cijepljenja. Piše Velimir Šonje za Ekonomski lab

Nedjelja (00:00)

Nole uspješno izbjegava političare, ali će malo teže izbjeći lemure

Basara: Lemur i bog tenisa

Lepo je Lazar Džamić u tekstu u vikend izdanju Danasa pojasnio da je Ðoković sve to postigao zahvaljujući dibidus nesrpskim osobinama – što će reći – upornosti, samoodricanju, prilježnom radu i nepribegavanju improvizacijama i da je, svim tim postignućima uprkos, ostao ličnost od integriteta, na pristojnoj distanci od ovdašnjih karavilajetskih kalakurnica i skandala. Kažem „na pristojnoj“ jer je u Srbiji, čak i monasima, nemoguće napraviti neku veću distancu. Bilo kako bilo, Ðoković je izbegao – a za to mu je, garantujem, bila potrebna velika diplomatska veština – politizaciju svoje pobedonosnosti, iako ne i tabloidizaciju, ali to je neizbežno. Famozan i malo drugačiji pogled na Đokovićev uspjeh iz pera Svetislava Basare.

 

17.07. (14:00)

O judima, zvirima i beštimju

Jergović: Što kaže čovjek kojem si upravo razbio staklo na autu?

Jeste li se upitali zašto bih bježao nakon što sam upravo nekome spasio njegova najdražeg psa, a možda i najboljeg životnog prijatelja? Ako ste se upitali, tada ne poznajete ljude. Naše ljude. Naši ljudi su, naime, takvi, veliko je u njih srce, da će za psa, mačku ili drugog čovjeka i poginuti ako treba. Ali ako mu slučajno razbijete staklo na autu u trenutku kad im taj isti pas umire od vrućine i dehidracije, on će vam, najbolji prijatelj tog psa, u najboljem slučaju po vas naplatiti razbijeno staklo. I to višestruko, kod ovlaštenog servisera! Piše Miljenko Jergović za 24 sata.

14.07. (00:00)

Archeology, bitch!

Dežulović: Salonitana Jones i otimači izgubljenih zidina

Tko je prije dvadesetak godina, na početku građevinske groznice, prvi prepoznao šansu – zbrojio stotinu-dvije „državnih“ arheologa i oduzeo tisuće velikih i malih novih gradilišta, pa vrijeme koje investitor gubi na arheološka iskapanja pomnožio s novcem koji će dati za elaborat kako na gradilištu nema ničega vrijednog – nije mi poznato, a nije ni važno. Tek, uskoro su arheolozi, baš poput liječnika, stali otvarati privatne prakse, pa tako danas – da skratim povijest hrvatske arheologije – postoje desetine privatnih arheoloških tvrtki, i među njima lijep broj Corleone Jonesa koji će za razuman novac potpisati kako raskošni bizantski mozaici pronađeni na gradilištu poslovno-stambene zone vjerojatno datiraju s kraja dvadesetog stoljeća, kupljeni u Brodomerkuru. Boris Dežulović o unosnom biznisu arheologa za N1.