Nekad Narodni magazin, danas samo magazin
Nama u Ilici za Zagrepčane nikada nije bila samo robna kuća. Bila je gradski refleks – mjesto susreta, čekanja, razgovora…
Preživjela je carstva, države i ideologije, ali nije preživjela nemar vlastitih upravitelja, političke kukavičluke i tržišnu darvinističku igru u kojoj povijest nema popust, a sjećanja nisu porezno priznati trošak. Zgrada je opstala, ali institucija je istrunula iznutra – tiho, bez drame, bez odgovornosti. Stečaj koji je započeo 2000. godine nije bio samo posljedica jedne krize, već dokaz dugogodišnjeg institucionalnog umora. Više od dvadeset godina Nama je živjela u pravnom limbu, kao pacijent na aparatima koje nitko ne želi isključiti, ali ni izliječiti. Grad i država, ti vječni čuvari javnog interesa, imali su pravo prvokupa. Imali su i priliku, i obvezu, i povijesni argument. Iskoristili su – ništa. Ako se u Namu useli globalni brend, to neće biti znak oporavka grada, nego priznanje poraza – dokaz da više ne znamo što bismo sa sobom pa iznajmljujemo vlastitu povijest po kvadratu. Boško Crnobrnja za Ravno do dna. Na Indexu razgovarali s građanima: “To je ukras Zagreba. To je Zagreb…”