Naši ekonomski migranti
Čini mi se, usudio bih se to javno reći, kako polako splašnjava ksenofobija vezana uz izbjegličku krizu. Nakon onih prvih paničnih reakcija o valu izbjeglica koji će promijeniti demografsku i vjersku sliku Hrvatske, čini se kako se ujednačava broj ljudi koji ne gaje ksenofobne strahove i onih koji se stranaca još uvijek plaše.
Dobro je to – važno je u nama probuditi tu empatiju i (treba li to uopće naglašavati?) kršćansku potrebu za pomaganjem ljudima u nevolji. Pa i ako to ne činimo iz obične (a tako posebne) ljubavi prema bližnjem, činimo to barem zato da budemo zapamćeni kao milostiv narod – jer nikad ne znamo kad će i nama ponovo trebati milosti kakva nam je davana prije četvrt stoljeća.
Uistinu, nitko ne zna što budućnost nosi – a sreća se čovjekova, pa i cijelog naroda, preko noći okrene. Danas siromah a sutra bogataš, danas sretan i okućen a sutra bolestan i u progonstvu… nitko nije siguran od hirovite Fortune. Pomozimo zato koliko možemo. Steći ćemo neke nove prijatelje i tko zna, danas sutra nam to može značajno pomoći.
A onda netko spomene nabildane ekonomske migrante. Za njih zapravo ne znamo jesu li ekonomski migranti ili bježe od rata, ali činjenica je da su neki od njih dobro odjeveni, dobro uhranjeni pa i impozantne mišićne mase.
I to opet ništa ne govori o tome što su prošli, od čega su pobjegli i čemu se nadaju. To naše dežurne ksenofobe ne sprječava da ih odmah klasificiraju kao posve sigurno ubačene teroriste-spavače, ili u najmanju ruku lijenčine koji bi išli u bogate zemlje na socijalnu pomoć.
Zanimljiva mi je ta usporedba nabildanih muškaraca odjevenih u posljednju šanersku modu kao lijenčina koji bi samo išli u teretanu i živjeli od socijalne pomoći neke države. Tko bi ga znao, na osnovu kojih primjera su naši ksenofobi došli do zaključka kako je to tipičan pojavni oblik propalice koji želi živjeti na grbači građana? Hm, hm…
Ali pustimo to na stranu. Možemo slobodno zaboraviti i ideju da bi se ekonomski migranti, kojih posve sigurno i u ne tako malom broju ima, željeli zaustaviti u našoj zemlji i živjeti od naše socijalne pomoći (na što se gorko nasmijaše svi domaći primatelji socijalne pomoći).
Ne, oni idu dalje, prema bogatijim zemljama gdje bi, zamislite, oni čak mogli i potražiti kakav pošten posao i tako razbiti famu o ekonomskim migrantima kao parazitima socijalne pomoći?
Zašto se toliko ljutimo na ekonomske migrante? Uistinu, zašto se toliko ljutimo, kad i mi sami imamo bogata iskustva s ekonomskom migracijom stanovništva? Sjetimo se, ljudi nisu bježali samo zbog političkih stavova, bježali su oni i kad je zavladala glad, kad je nametnik uništio vinovu lozu, kad se živjelo skromno a Njemačka trebala hrpu gastarbeitera. Koliko je obitelji, posebice iz ruralnih dijelova cijele nam tadašnje domovine Jugoslavije, faktički preživljavalo od tog jednog radnika emigranta, oca obitelji koji bi znoj ostavljao na njemačkim bauštelama i novce slao i ženi i djeci i starim roditeljima?
Ma, možemo i zaboraviti na naše pretke: i dan današnji ozbiljan broj mladih i ne tako mladih građana Hrvatske odlazi u druge zemlje u potrazi za boljim životom. Sjetimo se samo polupaničnih novinskih članaka o tome kako je iz Hrvatske u zadnjih par godina iselio grad veličine Osijeka – pa što su ti ljudi nego ekonomski migranti, s istim željama i ciljevima kao i oni na koje gledamo s toliko prezira? Jesu li naši ekonomski migranti neka viša rasa samo zato što emigriraju unutar Europe? Jesmo li pošteniji, discipliniraniji i radišniji od nekog tko je došao iz Sirije, Afganistana ili Iraka? Ksenofobi bi rekli da da, svakako. Ako ništa drugo, onda zato što smo bijelci i kršćani, pa imamo nešto zajedničko s zemljama u koje odlazimo.
No, je li tome uistinu tako? Jesmo li zaista bolji? Nismo – usporedimo li statističke pokazatelje emigrantskih populacija, vidjet ćemo da se one ponašaju relativno slično – nema nacije koja odskače stopom kriminaliteta, ili one koja je baš toliko plemenitija od neke druge. Na dovoljno velikom uzorku, nevjerojatno je kako se lijepo izjednače crni i bijeli, sjevernjaci i južnjaci, Hrvati i Srbi. Čudo jedno, ta matematika i ti zakoni velikih brojeva!
Pa ako smo svi isti, ne zaslužuju li onda i naši ekonomski migranti da se prema njima ponašaju kao što se mi ponašamo prema ovim nesretnicima koji bježe iz bijede? Možemo li zamisliti neke blesave izlike nekih stranih desničara kojima oni opravdavaju svoje stavove kontra naših?
Irci, recimo – kako je mnoštvo Slavonaca otišlo u Irsku, je li teško zamisliti tamošnjeg desničara polupismenjaka kako u pubu argumentira svoj stav: “Ovdje je došlo previše tih iz te Slavonije, ako tako nastave uskoro će Cork dobiti podružnicu HDSSB-a!”.
Ili pak nekog gazdu Hansa, igrom slučaja protestanta: “Što će nam toliko tih papista iz Hrvatske? Oni uzimaju posao poštenom njemačkom protestantu, a i množe se kao zečevi! Zamislite samo za dvadeset godina, na ovom će se vjekovno protestantskom tlu služiti samo katoličke mise!”.
I sve, baš sve argumente koje žučljivo prosipaju naši lokalni ksenofobi možemo primijeniti na nas same: imamo i mi Slavoniju koja se ne ore i ne sije, pa zašto sve te države ne bi silom vratile te ljude koji su pobjegli nazad u Slavoniju, neka oni fino oru tu zapuštenu zemlju i od nje žive, nezahvalnici jedni!
“I oni iz pustih krajeva Hrvatske, sve njih treba vratiti tamo i repopulizirati te opustošene krajeve! Ta, imaju tamo sve: struju, vodu iz bunara, poljski WC i mogu si sami proizvoditi hranu! A što, oni bi više? Pa neka si u svojoj Hrvatskoj naprave više, što idu kod nas na gotovo?!?!”.
Biste li voljeli čuti ovako nešto od nekog, primjerice, Austrijanca? Ili da nam Njemačka, Kanada, Australija… vrate sve one obitelji čiji su preci jednom davno pred mukom pobjegli u neko bolje sutra? Možda bi to bilo pravedno rješenje?
Ili, možda bi neko pravedno rješenje moglo biti i jednostavnije, barem za nas: ne suditi druge ljude, posebice zato što oni kod nas ionako ne namjeravaju ostati. To je zapravo tužno i pokazuje koliko kao društvo vrijedimo, kad nas ne promatraju ni kao privremenu stanicu. Možemo mi o sebi i svojoj veličini misliti koliko god želimo, ali ljudi moji, kod nas ni ovi jadnici ne žele provesti život!
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.
