Postnikov o Venecijanskom bijenalu: Dobar odabir hrvatskog predstavnika oko važne teme - migranata - Monitor.hr
02.04. (14:00)

Iskažimo dobrodošlicu umjetničkim performansom, kad već političari neće

Postnikov o Venecijanskom bijenalu: Dobar odabir hrvatskog predstavnika oko važne teme – migranata

Na Venecijanskom bijenalu koji se otvara idućeg mjeseca Hrvatsku će predstavljati projekt Vlatke Horvat “Priručnim sredstvima”. Horvat je međunarodno priznata umjetnica, Bijenale je prestižna svjetska manifestacija, ovo je dakle stvar od nacionalnog značaja: nimalo čudno što se na nedavnoj press konferenciji u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, uz autoricu izložbe i kustosicu Antoniu Manjaču, pojavila sama ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek da se pohvali angažmanom svoga ministarstva oko važnog i skupog projekta. A s obzirom na krovnu temu izložbe “Stranci posvuda”, koju je osmislio ovogodišnji kurator Adriano Pedrosa, njeno je ministarstvo – treba priznati – dobro odabralo tko će nas predstavljati.

Ne samo zato što je Vlatka Horvat veći dio života i karijere provela u inostranstvu, u SAD-u i Velikoj Britaniji, niti zato što se dugi niz godina bavi krhkim i prekarnim društvenim odnosima, nego i zbog koncepta “Priručnih sredstava”. Zamisao je, saznali smo na pressici, jednostavna, ali slojevita: Horvat će u Hrvatskom paviljonu izlagati radove svojih kolegica i kolega, redom migranata i “stranaca” u novim domovinama, koje će joj oni slati neformalnim mrežama i kanalima, preko zajedničkih prijatelja i poznanika. Projekt od nacionalnog značaja pretvorit će se tako u internacionalnu priču o međusobnoj pomoći, prijateljstvu i solidarnosti. Boris Postnikov za Novosti.


Slične vijesti

Subota (23:00)

Nitko mu nije javio

Koncert Nicka Cavea u Beogradu na vodi podijelio scenu, neki ga žele bojkotirati

Osim što Cave ne ide na vodu, nego ide na Beograd na vodi, a tugovanje je – u skladu s tim – ovog puta rezervirano za njegove beogradske fanove. Pa mu ovih dana preko interaktivne autorske stranice Red Hand Files masovno šalju poruke kako bi objasnili da je Beograd na vodi ustvari Beograd pod vođom, da se vođa zove Aleksandar Vučić, da je pomoću maskiranih kriminalaca prije koju godinu rastjerao stanovnike Savamale i sravnio im kuće s obalom, da je obalu zatim redizajnirao luksuznim zdanjima i basnoslovno skupim kvadratima u skladu s prohtjevima investitora iz Abu Dhabija, da je njihovom profitu podredio državne zakone i urbanističke planove te da nastupiti na ovogodišnjem Belgrade River Festu ne znači ništa drugo nego staviti se u službu Vučićevog režima. Ali Cave ne odgovara. Pitanje bojkota njegovog koncerta u međuvremenu se pretvorilo u centralnu dilemu beogradske kulturne scene.

Bijes je razumljiv. Caveov koncert na platou Geozavoda zaista je samo nastavak culture washinga Vučićevog gentrifikacijskog projekta. I dok se na razvijenom i poštenom kapitalističkom Zapadu dobro zna kojim redom ide gentrifikacija, toliko dobro da su taj redoslijed odavno opisali čak i internetski memeovi – prvo vam u kvart dođu pankeri, za njima stižu artisti, artiste prate hipsteri, a na kraju vas iz vašeg kvarta istjeraju bogati investitori – dotle je u pitoresknoj Srbi sve nekako naopako. Boris Postnikov za Novosti.

Srijeda (21:00)

Ako ništa, barem nešto predlažu

Limitarijanizam – ideja gornje granice bogatstva kao pravedniji oblik kapitalizma

Sama Robeyns navodi sociološka istraživanja koja pokazuju da velika većina ispitanika redovno podržava pravedniju raspodjelu materijalnih resursa. Kvragu, čak su i sami milijarderi prošle godine sa svog tradicionalnog minglanja u Davosu svjetskim vladama poslali otvoreno pismo u kojem zahtijevaju da ih političari ozbiljnije oporezuju. Da li su nam uistinu trebali opsežna filozofska studija i deset godina istraživanja – koliko je Robeyns, prema vlastitom priznanju, u studiju uložila – da nas uvjere u nešto oko čega malo tko ima dilema? Čini se da jesu, i to iz jednostavnog razloga: fokus na najbogatije, ma koliko njihovo bogatstvo bilo perverzno, pomaže da se iz vida izgubi kompletan sistem koji je perverzno bogatstvo omogućio. A taj se sistem – ja se ispričavam – zove kapitalizam.

Alternativa kapitalizmu danas je nezamisliva. Ideja limitarijanizma, odnosno gornje granice bogatstva, koju iznosi filozofkinja Ingrid Robeyns u knjizi “Limitarianism. The Case Against Extreme Wealth” pokazuje međutim da je alternativa alternativi intelektualno otužna. Boris Postnikov za Novosti.

22.03. (15:00)

Pokraj ovakvih stranaka satira ti nije ni potrebna

Boris Postnikov donosi kratki pregled predizborne kampanje: Predsjednik publike

  • HDZ: Dok u pozadini trešti: Risinup to the challenge of our rivaaal I stvarno: evo nam dobrog i poštenog Plenkyja Balboe, još uvijek lagano ošamućenog nakon krošea onog razbijača s ruba Ustava, a tu je i njegov stari neprijatelj Tomislav Creed Karamarko da pripomogne. Problem sa scenarijem je taj što u trećem dijelu Rocky više nije šampion, nego običan izazivač.
  • SDP: Neka vrsta napuštene socijaldemokratske ljušture čija praznina napokon dolazi do punog izražaja sada kada je predvodi nepostojeći kandidat. Čovjek bez imena za stranku bez programa: bolje ne može.
  • Možemo!: Neke su točke originalne, poput prava glasa već od 16. godine, a druge su opća mjesta domaće politike, poput smanjenja broja općina i županija… Sve u svemu, ima prostora za napredak stranke koja bi, pobijedi li Milanović, mogla postati ključni koalicijski korektiv njegovog populizma.
  • Most: Prošle godine, inače, preko granice koju Mostovci žele vojno braniti je balkanskom rutom prešlo nešto više od 60 hiljada ljudi, od kojih je tek oko hiljadu i po pokazalo želju da dobiju azil u Hrvatskoj. Istovremeno, zemlja je zbog manjka radne snage uvezla oko 170 hiljada stranih radnika. Toliko o masovnoj međunarodnoj pomami za hrvatskom socijalnom pomoći.
  • Domovinski pokret: Za stranku koja se smatra pokretom, ova se pokreće vrlo sporo: čini se da ih je Milanovićev upad u desni teritorij toliko zbunio da s pravom kampanjom još nisu ni počeli.

Boris Postnikov za Novosti

16.03. (18:00)

Zar nije influencer netko s gripom?

Postnikov: Utjecajnik bez utjecaja

U ovoj rubrici još smo prije tri godine pisali o tome kako natječaj za nagradu “Dr. Ivan Šreter” – medijima redovno zanimljiv, publici relativno zabavan – već skoro 30 godina, otkada je osnovan, stoji u raskoraku sa stvarnošću i vlastitim prezentom. Slični konkursi u svijetu, naime, biraju za riječ godine pojmove koji se zaista koriste, pa se popisi pobjednika čitaju kao novija povijest u natuknicama. Natječaj koji polazi od pretpostavke da ono što je ušlo u jezičnu upotrebu ustvari nije potrebno nužno završava zaključkom da stvarnost hrvatskog jezika naprosto nije dorasla visokim kriterijima žirija.

Ove godine, naime, otkazana je svečanost dodjele, a nijedna od predviđene tri nagrade neće biti uručena jer nijedan od 300-ak pristiglih prijedloga nije dobio dovoljno glasova žirija. Ako polazite od pretpostavke da stvarnost hrvatskog jezika nije dorasla visokim kriterijima žirija brzo završavate zaključkom da tim kriterijima nisu dorasli ni oni koji bi jezik mijenjali. Stručno povjerenstvo ipak je pohvalilo nekoliko prijedloga, a među njima je prvenstveno istaknulo “utjecajnika”, hrvatsku riječ za “influencera”.

Zahvaljujući diskvalifikaciji, ove smo godine tako od stručnog povjerenstva barem dobili novi, poboljšani opis njihovog natječaja. Jer ako netko tom povjerenstvu predlaže riječ “utjecajnik” nemajući pojma o tome da član povjerenstva “utjecajnika” odavno javno upotrebljava, onda napokon znamo što znači biti član povjerenstva za najbolju novu hrvatsku riječ: nešto kao utjecajnik bez utjecaja. Boris Postnikov za Novosti.

05.03. (23:00)

Kao da gledamo sliku koja prelazi okvir

Postnikov: Film Zona interesa vrijedi gledati misleći na Gazu

Vidimo, prije svega, novu varijaciju povijesne iznimnosti holokausta koja je i sama, baš poput banalnosti zla, u međuvremenu postala “krivo upotrebljavana, zloupotrebljavana pseudointelektualna fraza”. Zloupotrebljavana utoliko što se njome danas, dok Glazerov film igra u kinima, omogućuje izraelsko ubijanje Palestinaca, što se opravdava svakodnevni masakr žena i djece, što se legitimira okupacija palestinskih teritorija. Pseudointelektualna zato što vodi do izopačenih i apsurdnih raspleta. Kao kada – zadržimo se u Njemačkoj, zadržimo se u sferi kinematografije – na nedavno završenom filmskom festivalu u Berlinu izraelski režiser Yuval Abraham, čiji su preci preživjeli holokaust, dobije nagradu za dokumentarni film, na svečanosti održi govor u kojem kritizira politiku svoje države, njemački političari zatim taj govor proglase antisemitskim, e da bi u epilogu Abraham i članovi njegove obitelji primili čitav niz prijetnji smrću, a on sam morao u strahu odgoditi povratak kući. Boris Postnikov za Novosti.

27.02. (18:00)

Tek toliko da ne zaboravimo na njega

Postnikov: Ivica iz vica

Posve je razumljivo to što Todorića nitko ne shvaća ozbiljno. Kako bi i mogao, kada je njegov program kombinacija neprorađenih ličnih trauma i bezličnih ideja o tome što bi valjalo ponuditi biračima. Pa se bijes zbog gubitka Agrokora pretvara u najavu beskompromisnog obračuna s domaćim političkim kriminalom i stranom nelojalnom konkurencijom, pa se nižu obećanja većih plaća, poduzetničkih olakšica, braniteljskih prava, antikoruptivnih politika… Todoriću se možemo smijati samo ako zaboravimo da se hrvatska ekonomija, umjesto na njegove potplaćene blagajnice, danas sve više oslanja na daleko potplaćenije i obespravljenije imigrantske radnike i radnice. Da je poljoprivreda svedena na izvoz jeftinih sirovina dok u trgovačkim centrima kupujemo sve skuplju uvoznu hranu. Da je izlet u stranačku politiku ionako tek sporedni dio Todorićeve vendete, koju – dok kod kuće promovira ekonomski suverenizam – vodi pred sudom u Washingtonu, pokušavajući od Hrvatske naplatiti milijarde eura. Boris Postnikov za Novosti.

26.02. (12:00)

Sci-tainment

Postnikov: Da bi ljude zainteresirali za važne teme, prvo ih treba zabaviti

Umjetnička vizija palestinskog režisera, ispada, neobično podsjeća na poslovni plan američkog start upa: dvije različite priče o ugroženim životinjskim vrstama koje su se ovih dana zavrtjele medijima neočekivano su slične. I njima i njemu jasno je da su ljudi odgovorni za klimatske promjene. I on i oni shvaćaju da samo mi možemo spasiti životinjske vrste. Ali ako ljude želimo pokrenuti, angažirati i aktivirati – čini se da poručuju – onda ih prethodno moramo zabaviti i zainteresirati. Umjesto dosadnih podataka i birokratskih dokumenata, ponuditi im tigrove, mamute i interaktivne projekte. Umjesto moraliziranja i kritike, konkretne poteze. Umjesto apokaliptičnih predskazanja, kreativnost i nadu. I možda su u pravu. Možda je doista nužno da se ljude zabavi i razonodi kako bi počeli razmišljati o nešto ozbiljnijim pitanjima prirodnog opstanka. Boris Postnikov za Novosti

22.02. (13:00)

Apolitični show u kojem sudjeluju države

Eurosong 2024: geopolitički vodič

Iako najpoznatije međunarodno glazbeno natjecanje službeno odbacuje politiku, upravo su političke konotacije koje ga svake godine obilježavaju. Ratuju konzervativci i wokeri, traže se bojkoti, pišu se peticije i organiziraju demonstracije, a tek je počelo – prvo je Rusiji zabranjen nastup nakon rata u Ukrajini, a sve su glasniji pozivi da se nastup zabrani i Izraelu. Valja podsjetiti na dvije ukrajinske pobjede – 2014 u doba kada je Rusija anektirala Krim, a zatim 2022. kada su pobjedu odnijeli folk-reperi Kalusch Orkestra. Sada šalju Terezu & Mariju“, pri čemu je Marija majka Isusova, a Tereza Majka kao takva. U Srbiji je trenutno favoritkinja Breskvica s pjesmom Gnezdo orlovo koja nosi dvostruke konotacije, ili otprilike: “reci mi Kosovo tako da ne kažeš Kosovo”. Španjolska će nastupiti s pjesmom Zorra, što bi otprilike bilo kao da na Dori pobjedi pjesma s nazivom “Drolja”. Oni kažu da pjesma nije seksistička već da ismijava seksiste, no ipak… Irska pak muku muči s prvom nebinarnom predstavnicom, koja ljuti desničare… Boris Postnikov uoči hrvatske Dore, za Novosti.

19.02. (08:00)

Ništa ljudski nije mi nastrano

Postnikov: Problem s umjetnom inteligencijom nije da stvari postaju gore, nego što – ostaju iste

Ne trebamo dakle strahovati od toga što je umjetna inteligencija suviše inteligentna, nego što nije inteligentna dovoljno. Ili barem ne toliko da bi shvatila svo bogatstvo ljudskog humora, ironije i višeznačnih poruka. A jednom kada se njena upotreba proširi, prisilit će nas da podjednako nemaštoviti postanemo i mi. Zajebantsko internetsko “pravilo 34” – koje kaže da “ako nešto postoji, onda na internetu postoji i porno-verzija toga” – skovano je prije točno 20 godina, a umjetna inteligencija, ispada, nije nikakva iznimka od pravila. Iz Beograda je stigla vijest o deepfake fotografijama nastavnica i maloljetnih učenica u pornografskim pozama, a krivci su 13-godišnjaci koji su otkrili besplatne AI programe.

U Mostaru, za to vrijeme, skandal druge vrste: tamošnji Filozofski fakultet, prenosi većina regionalnih medija, prošlog je tjedna najavio međunarodnu politološku konferenciju plakatom s vizurom grada iz koje su izbrisani minareti džamija. Autora ovog teksta priča je podsjetila na epizodu od prije 15-ak godina, kada su klijenti jedne reklamne agencije tražili da se digitalno sa fotografija Mostara izbrišu – minareti. Zbog toga zaključak kako se ništa nije promijenilo, osim što su virtualna rušenja, zahvaljujući umjetnoj inteligenciji, postala jeftinija. Novosti

01.10.2023. (21:00)

Odrazi u iskrivljenom zrcalu

Boris Postnikov o najnovijoj knjizi Naomi Klein “Doppelganger: A Trip into the Mirror World”

Naomi Klein: The right has put the left's ideas in a bonkers blender ⋆ The Breach

  • Otkako je debitantski “No logo” (1999) prodala u više od milijun primjeraka, svaka nova knjiga Naomi Klein je događaj. Pa tako i najnovija: “Doppelganger: A Trip into the Mirror World” – ili u nešto slobodnijem prijevodu “Dvojnica: Putovanje u svijet s one strane ogledala”. To je knjiga za eru globalnog uspona ekstremne desnice i puzajuće fašizacije društva, fake newsa i diktata internetskih algoritama, sve sumanutijih teorija zavjere i (dez)informacijskih bablova. Knjiga za eru onoga što Klein naziva dijagonalističkom politikom: širokim pokretom koji nesumnjivo maršira udesno, ali zapravo dijagonalno presijeca polje nekada jasnih razlika između desnice i ljevice, pridobivajući na svoju stranu razočarane i obespravljene kojima se ljevica više ne obraća…
  • Točka ulaska u novonastalu ideološku zbrku pritom je neočekivano zabavna. Klein piše o tome kako je u jednom trenutku, prije desetak godina, primijetila da je ljudi sve češće brkaju s Naomi Wolf, autoricom nekadašnjeg feminističkog hita “Mit o ljepoti” (1991). Stvar je, međutim, u tome što se Naomi Wolf posljednjih godina pretvorila u trumpoidnu teoretičarku zavjere i heroinu američkog alt-righta, omiljenu gošću podcasta Stevea Bannona i ponosnu vlasnicu vatrenog oružja.
  • Naomi Klein mahom koristi američke primjere, ali i ovdje dobro znamo o čemu govori: o ofanzivi obiteljaša i ultrakonzervativaca koji su preuzeli alatke civilnog društva, o pretvaranju nesreće deložiranih porodica u putujući cirkus Živog zida, o antivakserskim kritikama kontradiktornih državnih mjera u vrijeme pandemije… Problem s ovakvim zrcalnim odrazima je u tome što uvijek prikazuju, ma koliko iskrivljen, djelić istine: trag sistemskih grešaka i propuštenih prilika ljevice da masovno mobilizira opravdano nezadovoljne ili da se pobrine za ugrožene. Nad “dijagonalističkom politikom” zato se ne treba gnušati, govori Klein, nego iz nje treba učiti: priča o našim doppelgängerima (dvojnicima) uvijek je priča o nama samima. Novosti