Šajatović: Hrvatskoj treba zakon o zabrani prekomjernog štancanja zakona - Monitor.hr
17.08.2023. (10:00)

Hoću da to uđe u Ustav

Šajatović: Hrvatskoj treba zakon o zabrani prekomjernog štancanja zakona

Hiperprodukcija nacrta zakona, prijedloga zakona, izmjena i dopuna ranije usvojenih zakona, uključujući i poplavu provedbenih podzakonskih akata, po mnogočemu je za ovdašnje gospodarstvo i većinu društva devastirajuća gotovo kao i inflacija cijena za većinu građana. Krivnja za hiperprodukciju na dva je načina povezana s članstvom Hrvatske u EU. S jedne strane 32.000 zaposlenih u tijelima Europske komisije, plus 9000 činovnika u EU parlamentu nema drugog posla nego štancati nove, sve češće besmislene direktive i uredbe. Pa se ta poplava nizvodno prelije u nacionalne državne aparate. Da bi u tranšama stizalo spasonosnih 700 milijuna eura, državni aparat mora producirati dodatne količine zakonskih tekstova. Svaki je zakon jedno mjerilo. Doneseš zakon, to ti se piše kao mjerilo i ako je dovoljno zakona – dobiješ nepovratnu lovu iz EU proračuna, kojom onda kupuješ ciljane skupine glasača. Miodrag Šajatović za Lider.


Slične vijesti

Danas (15:00)

Nije satira za svakog

Ivančić: Gas običnih ljudi

Čega je pametnome dosta? Pa dosta je, valjda, elemenata da se shvati smisao šaljivoga čina: Stephen Bartulica, dakle, nakon što je lažirao podatke u imovinskoj kartici, nakon što se pokazalo da uz otplatu dvaju kredita u njegovu kućnom budžetu može mjesečno ostati svega par desetaka eura, nakon što je javno obznanio da životne troškove njegove obitelji financira njegova majka, dolazi u crvenom Ferrariju na proglašenje izbornoga trijumfa, slavodobitno se penje na binu, tronutim tonom poručuje da će u Europskome parlamentu biti “glas običnih ljudi” i da je Bog na njegovoj strani… Jedina zajebancija u slučaju Bartuličina Ferrarija je što se to nastoji prodati kao zajebancija. Njegov pokretni simbol luksuza nije nimalo apstraktan – tim više što ga vozi osuđeni kriminalac – i samo ga stroga redukcija intelekta šaljivdžije, a onda i neizbježno odsustvo morala, sprječava da juri u samokritičnom smjeru. Viktor Ivančić za Novosti.

Danas (14:00)

Pesimist je optimist s iskustvom

Šajatović: Red optimizma, red pesimizma

Hrvatska je u fazi kad je na poslovnu scenu izašla nova generacija poduzetnika i menadžera. Imaju niz novih pothvata. Drži se i zdravi dio starije generacije. Ali tu pozitivu uporno poništava država. Počevši od toga da su izdvajanja za plaće u državnom i javnom sektoru viša nego u Švedskoj i Finskoj. Baš kad kroničar pomisli da ima čvrstu tezu, mlatne ga neki primjer ili argument koji mu tu tezu, optimističnu ili pesimističnu, poljulja. Iskusni su kroničari savjetovali: ‘Budi pesimist, veći su izgledi da ćeš biti u pravu.‘ No, s godinama kroničaru dosadi biti u pravu. Miodrag Šajatović za Lider.

Danas (01:00)

Tko tebe forhendom, ti njega bekendom

Jergović: Novak Đoković najveći je svih vremena, jer je otpočetka do kraja ostao autsajder

Koji je to razlog zbog kojeg se tako strasno i odvažno mrzi Novaka Đokovića? Nije omražen samo kod nas i samo među nacionalistima. Jednako strasno mrze ga i po inozemstvima, naročito onim slobodoumnim zapadnjačkim, u Australiji, recimo, i po svečanim vimbldonskim ložama i tribinama, kao i među dobrostojećom običnom publikom. Da, stvarno, nije se cijepio, što ga je koštalo još nekoliko pobjedničkih trofeja na najjačim svjetskim turnirima. I ne samo da se nije cijepio, nego je posjećivao imaginarne piramide u Visokom. Osim toga, negdje je bio viđen s tri uzdignuta prsta. A o Kosovu, Nato bombardiranju Srbije 1999. godine, i možda još ponekom događaju, političkoj ili ratnoj manifestaciji, nije imao mišljenje kakvo smo imali mi.

On je poništio sam način mišljenja na kojemu je tenis, makar i s ponekim crncem, opstajao kao bijeli sport, ili kao sport bijele, konzervativne gospode. Postao je najveći svih vremena, a to je neprebolno za one koji ga mrze. Samo što najveći svih vremena nije postao osvojivši više velikih turnira nego bilo tko drugi, niti proboravivši na prijestolju najvećega duže nego bilo tko drugi. Najveći svih vremena postao je pobjeđujući u ono doba noći u koje nitko nikad nije pobijedio. Miljenko Jergović za svoj blog.

Prekjučer (10:00)

Naznake zajedništva

Markovina: Poruke iz Normandije

Dakle, nakon što smo prethodnih nekoliko godina, kao javnost uvijek analizirali kako će Rusija u novim okolnostima proslaviti bitan joj 9. maj, tj. Dan pobjede, sada je prvi put pažnja svjetske javnosti bila uperena u to kako će zapadne zemlje proslaviti važnu godišnjicu desanta koji je konačno prelomio rat i nagovijestio potpuni slom Njemačke. A proslavila ga je značajno drukčije nego inače. Kad ostavimo po strani prigodne govore i fotografije britanske kraljevske obitelji i Sunaka, Macrona, Trudeaua te Bidena, shvatit ćemo da je 80. godišnjica Iskrcavanja u Normandiju zapravo poslužila da se osnaži zajednički stav zapada, ali primarno Europe, u otporu prema politici Rusije, tj. da se konkretno naglasi bliskost Velike Britanije i Francuske koja će igrati još veću ulogu dođe li do promjene na čelu SAD-a, koja postaje sve izvjesnija. Dragan Markovina za Peščanik.

Ponedjeljak (10:00)

Što kaže pogled preko Atlantika...

Starešina: U američkome predizbornom kaosu Europa je ostala bez kompasa

U slučaju Trumpove pobjede u Bijelu kuću uselit će se predsjednik osvetnik, fokusiran prije svega na unutarnjoameričke sukobe, koji će postati još intenzivniji. Usprkos očekivano povišenoj retorici ne vjerujem u drastične promjene Trumpove vanjske politike, primjerice da bi povukao SAD iz NATO-a, izručio Ukrajinu Putinu, ili, na užoj regionalnoj razini, da bi njegovu politiku odredilo političko prijateljstvo s Viktorom Orbánom ili poslovna suradnja njegova zeta s Vučićevom Srbijom. Više me zabrinjava to što u EU-u, a i Hrvatskoj, manjka političara koji znaju raditi s Trumpom kao s interesno upravljanim biznismenom i šoumenom, a ne kao s birokratom u diplomatskim rukavicama. Zato su nesporazumi i lomovi očekivani, pa i veći nego u Trumpovu prvome mandatu.

Ne može se sasvim isključiti ni Bidenovo odustajanje zbog zdravstvenih razloga i lansiranje nekog demokratskog kandidata iznenađenja. Ali čak i da se to dogodi, ostat će dojam otvorenoga političkog inženjeringa, deficitarne demokracije i instrumentaliziranog pravosuđa. A to je, uz vojnu moć, Ameriku činilo vođom zapadnoga, demokratskog svijeta. Europa je suočena sa sigurnosnim izazovima s Istoka, geopolitičkim ambicijama Kine, sve većom unutarnjom podijeljenošću zbog rusko-ukrajinskog rata i bliskoistočnih sukoba. Višnja Starešina za Lider.

Nedjelja (10:00)

Kako se toga samo nisu ranije sjetili?

Dežulović: Srpska Atina

Kad Srebrenica promeni ime, biće glupo da i akteri burne istorije Atine ostanu pod svojim “oskrnavljenim” i “oblaćenim” imenima, sa svim “etiketama što se vezuju” za njihova imena. Ratko Mladić mogao bi da bude, štajaznam, Mirko Aristid, Vujadinu Popoviću lepo bi pristajalo ime Miltijadin, Radislavu Krstiću Alkibijadislav, Zdravku Tolimiru, recimo, Temistoklimir, a Radovan Karadžić mogao bi da se zove, sad napamet govorim, David. Dobro, ajde, Dragan David.

A Srebrenica? Mesto u kojemu se prema legendama, usmenoj predaji i nekim apokrifnim rezolucijama navodno desio genocid nad Bošnjacima biće otada cilj bezbrojnih nadobudnih istraživača: hiljade arheologa amatera kopaće po Republici Diznilend u potrazi za poprištem mitskog genocida, biće ih i koji će tvrditi da Srebrenica uopšte nije u Bosni i Hercegovini i da se najverovatnije nalazila u Ruandi, a hrvatski istoričar Igor Vukić izneće dokaze da se mitska Srebrenica nalazila na Savi i da se srpski genocid nad Bošnjacima zapravo desio u Jasenovcu. Boris Dežulović za Novosti.

Petak (10:00)

Pokušaj uvlačenja u Visoka Dupeta (s obje strane Drine)

Basara: Srbnica

Evo, ja imam predlog, pa ako komisija smatra da će odgovarati, neka ga usvoji, nagradnog stana se odričem u korist NSPM. Sve što treba učiniti je sledeće: iz „Srebrenica“ treba izbaciti „e“ i „en“ i tako ćemo dobiti ime Srbnica. Em više neće biti Srebrenica, em će biti mnogo više srpska. Da pređemo na stvar. Šta je ideja promena imena Srebrenice? Motiv „skidanja ljage“ sa imena Srebrenica je još jedna u nizu manifestacija ovdašnje zaumne prakse prepravljanja istorije i njenog upodobljavanja režimskim ideologijama promenom imena ulica i gradova.

Ko još, recimo, pamti „Svetozarevo“, „Rankovićevo“, „Kardeljevo“, „Ivangrad“ i ko je u stanju da nabroji sva imena ulica Svetogorske i – apsolutnog rekordera u promenama imena – Krunske, koja je za 150-ak godina promenila čak 12 imena. Promena imena Srebrenice tek nema smisla ako je motivisana idejom bekstva od neprijatnih rezolucija i negativne svetske slave. Srebrenica nije postala ozloglašena zato što se zove Srebrenica, nego zato što je u njenoj okolini počinjen, hajde da upotrebimo ovdašnji termin, „stravičan zločin“. A zločinu se ime ne može promeniti. Svetislav Basara pojasnio.

06.06. (20:00)

Između teologije i politike

Vučetić: Bartulica gura Hrvatsku u kulturološko dužničko ropstvo

Nije Bartulica uzeo samo sumnjive kredite koje, da kojim slučajem nema i neke druge, javnosti nedostupne izvore financiranja, ne bi mogao otplaćivati jer ne bi imao od čega živjeti, on je, što je daleko pogubnije, odlučio ovu državu uvesti u identitetsko, političko, demokratsko, kulturološko dužničko ropstvo. O ovom dužničkom ropstvu bi Kutleša trebao govoriti, jer se ono događa pozivanjem na kršćanstvo.

Priznajem, jasno mi je zašto se Kutleša, Bartulica i ekipa zalažu da kršćanstvo postane politička kategorija, da uđe u zakone i državne institucije. Unutarcrkveno kršćanstvo ih više ne oduševljava jer je mrtvo, pokušavaju ga oživjeti u političkom području. To čine svi kršćanski aktivisti u politici – pokušavaju reanimirati mrtvo kršćanstvo. Marko Vučetić za Autograf.

06.06. (14:00)

Vrata širom otvorena

Šajatović: Budimo iskreni, 2023. za poslovnu je zajednicu bila dobra godina

Prošla je godina, dakle, prema osnovnim podacima iz završnih računa u prosjeku bila dobra. I to treba priznati. Ali kad se krene dublje u analizu, otkrivaju se i pukotine. Koje još ni u 2024. vjerojatno neće izazvati ozbiljnije lomove, ali u srednjem roku mogle bi poljuljati nadu u održivost dobrih godina. Pao je broj tvrtki koje su imalo investirale (s 9,4 na 9,1 posto). Broj tvrtki koje izvoze stagnira (oko 16 posto). Ali zato je u godinu dana broj tvrtki koje su uvozile povećan s 24.900 na 28.000. Vladine ekonomske politike, očito, šalju jasne signale što se više isplati.

Ne uspije li Vlada galvanizirati biznis na kvalitetan i ubrzani razvoj, za deset će godina poduzetnici i menadžeri koji danas vode biznise i imaju između četrdeset i pedeset godina sa sjetom mlađim kolegama evocirati uspomene o dobrim godinama. A mladci će s nevjericom slušati o 2022., 2023. i 2024. I čuditi se kako takva prilika nije iskorištena. Miodrag Šajatović za Lider.

06.06. (13:00)

Samo je jedna mama

Vojković: Vodio bi državu, a mater mu plaća račune

Hrvatski san je da dođeš iz Amerike u Hrvatsku s 22 godine, usred rata, i zaposliš se na elitnom mjestu – Ministarstvu vanjskih poslova. Onda radiš hrpu drugih poslova vezano za diplomaciju i NATO, a poslije si i poseban savjetnik lijevo orijentiranog predsjednika Ive Josipovića. Na kraju uđeš u politiku, uđeš u sabor, uvališ se u kredite, a onda ti s 54 godine mater daje lovu za platiti režije, kruh i mlijeko.

Ukratko, netko tko je u Hrvatskoj preko 30 godina, svo to vrijeme prima finu plaću kao visoko rangirani službenik, pa sveučilišni nastavnik, a zadnjih godina i državni dužnosnik, toliko je loš u upravljanju novcem da mu s 54 godine mater mora plaćati račune. U zapadnom svijetu da biste se bavili politikom birači traže od vas da pokažete da ste se iskazali u životu, morate riješiti neke egzistencijalne stvari. Morate se pokazati u poslu, koji god da je, riješiti sebi kuću, auto i ostalo što spada u neki normalni život više srednje klase razvijene zemlje svijeta. Goran Vojković za Index, a da je samo jedna mama, primijetio je i Ivo Anić za Lupigu.