Sanja Modrić: Pih, Fabrio, pa tko to uopće čita? - Monitor.hr
08.08.2018. (13:47)

Bitno il nebitno, što je, pitanje je sad

Sanja Modrić: Pih, Fabrio, pa tko to uopće čita?

Nije bio dan kada pišem, pa sada moram unatrag, na subotu… Odmah sam ljuta jer pisca Vježbanja života, Berenikine kose, Smrti Vronskog i niza drugih važnih djela novije hrvatske literature, nema u najavi Dnevnika ni slikom, ni retkom. Fabrio… kako ono, Nedjeljko? Tko je taj uopće? Pa tko to čita?
Čudno je i zazorno to naše, kao iz neke iracionalne besvijesti dirigirano domoljublje, koje se iscrpljuje i ispražnjuje kroz nogomet, zastave, dernjavu na tribinama, ruke deponirane preko srca i šuplje priče o hrvatskim vrijednostima. A kad prava vrijednost utrne, onda se to i ne primijeti. – piše Sanja Modrić za Novi list.


Slične vijesti

Jučer (17:00)

Jer slušaju i Thompsona i Lennyja Cohena

Ivančić: Koga farba SDP?

“Odlika suvremenoga hrvatskog fašizma je da svoju najdublju suštinu predstavlja kao nevažni folklorni dodatak. Treba pošteno priznati da su svih ovih decenija vlasti u tome bile dosljedne: ne želimo one koji se otvoreno deklariraju kao fašisti, nego one koji tvrde da to nisu dok zdušno afirmiraju fašizam, one koji se groze ustaštva dok viču ‘Za dom spremni’. Sjeti se pokojnoga Tuđmana koji je javno veličao Franca, a onda sudskome progonu izložio novinare koji su se drznuli nazvati ga frankistom. Ili kad je tekovine ZAVNOH-a dao upisati u državni ustav, a istovremeno naredio rušenje tri tisuće partizanskih spomenika. Ako mene pitaš, upravo je taj programski cinizam ono što Hrvatsku čini specifičnom u odnosu na generalni trijumf desnice u Europi.”

“Zašto bi ona bila specifična?”

“U mnogim europskim zemljama radikalna desnica postupno dolazi na vlast, a u Hrvatskoj ona postupno ostaje na vlasti. Već trideset i pet godina.”

“Uz kratka razdoblja relaksacije kada je vladu vodio SDP”, nadopunio ju je suprug.

“To što si sada rekao je najveća glupost koju sam danas čula!” presjekla ga je građanka. “Nekada stvarno zvučiš kao zadnji retard…” Viktor Ivančić prenosi razgovor dvoje supružnika za Novosti.

Jučer (01:00)

Ustaša nigdje, a miris NDH-a svuda

Klauški: Ne mora se nikoga proglašavati ustašom. To ipak ne znači da situacija nije jednako opasna

Što bi promijenilo u ovoj priči da kažemo da nitko tko je bio na koncertu nije ustaša? Svi oni nazočili su skupu koji je bio kleronacionalistički miting, a ne glazbeni događaj. I čak da se ne spominju ustaše, Jasenovac, poglavnik, rasni zakoni, NDH, iza svega toga valja se ideologija, svjetonazor i sentiment koji evocira politiku i režim koji se nazivao ustaškim, a sada se pravi da to nije.

Negira se zločinački karakter Jasenovca. Akcija Oluja dobrim dijelom slavi istjerivanje dvjesto tisuća Srba. Promovira se teza da Hrvat u Domovinskom ratu nije mogao počiniti ratni zločin. Međunarodni osuđeni terorist slavi se kao hrvatski heroj. Huška se protiv nacionalnih i seksualnih manjina, širi se govor mržnje protiv stranaca, migranata i useljenika, kao i protiv svih kritičara, protivnika i unutarnjih neprijatelja koje ustaše vole nazivati komunistima. Kako bi time opravdali svoj fašizam. Tomislav Klauški za 24 sata

Prekjučer (10:00)

Jer on nije "NATO cheerleader"

Jergović: Zoran Milanović i propuštena večera kao čin visoke državničke samosvijesti

Zahvalan sam predsjedniku Republike Hrvatske što nije otišao na večeru kralja Willem-Alexandera i kraljice Máxime u Haagu. Svoj nedolazak opravdao je žilavom višednevnom koronom. Hrvatska je malena i marginalna zemlja. Za građane Hrvatske i za ponekog njezinog političara koji ipak ima ljudski i narodni integritet, to bi, naročito u zla doba, trebala biti prednost. Općenito, za ljude od formata, ili za ljude koji su odrasli u skladu sa sobom i svim svojim talentima i nedostacima, bolje je, sigurnije, pa čak i dostojnije da su građani malih zemalja. Važno je samo da se ne propinju na prste da budu veći i da se ne trse da u velikim europskim i svjetskim sranjima daju prilog koji će ih nadrasti. Danas, 2025. godine, biti Europljanin u nekom višem i plemenitijem smislu, znači biti građanin Slovenije, zemlje koja na neki otvoren i dostojanstven način ostaje protiv vlastitoga zeta. Miljenko Jergović za svoj blog

Srijeda (14:00)

Iz rubrike "glazba" u rubriku "crna kronika"

Markovina: Koncert istine u Zagrebu

Jedina dobra stvar u vezi neoustaškog kič-užasa koji se ovog vikenda odvio na zagrebačkom Hipodromu, ali i po čitavom gradu uoči Thompsonovog koncerta, jeste to što je sada puna istina o hrvatskom društvu postala očita svima. Ponajprije urbanoj zagrebačkoj populaciji koja je, ušuškana unutar vlastitog svijeta i mainstream medija, pa i unutar vlastitog većinskog zeleno-lijevog političkog izbora, živjela u uvjerenju kako situacija nije baš takva. Istina jeste, i to može biti donekle utješno, da se radi o simboličnom radikalnom desničarenju, koje je umnogome u trendu među mladom populacijom, ali ne treba veliki korak od simbolike do prakse. Tim prije što je apsolutno nevjerovatno odakle takav nacionalizam crpi gorivo, jer ako je ijedan ovdašnji nacionalizam ostvario praktično sve svoje ciljeve, to je hrvatski. Te frustracije ne mogu biti ništa drugo, nego fiktivne i pogonjene tek još s nas par postotaka ljudi koji se tome naglas odupiru. Dragan Markovina za Peščanik.

Utorak (18:00)

Bolje usporediti s blokaderima

Basara: Thompsonom protiv Karadžića

Na književno veče posvećeno poeziji Radovana Karadžića, hrvatska nacionalna desnica je odgovorila ni manje ni više nego Tompsonom. Cinik bi rekao – rafalnom paljbom. Impresivan broj poklonika na Hipodromu u poređenju sa šakom (starih) jada okupljenom u musafirhani SKZ. (Šaka jada bi na to bezbeli rekla: Boj ne bije svijetlo oružje, Tompson, već boj bije srce u junaka.) Moji zagrebački drugovi – i „druga Hrvatska“ uopšte – najblaže rečeno pizde zbog Tompsona i njegovih ustašluka. Ali džaba kreče, kao i ja. Ne može šut protiv rogatog. Tompson, naime, uživa snažnu potporu hrvatskih političkih partija – ne znam da li ima časnih izuzetaka – zato što navraća vodu na njihovu vodenicu, animira glasačko telo, a da pritom političke partije izbegavaju obavezu odašiljanja toksičnih poruka… Svetislav Basara, doduše malo krivo informiran ovaj puta, ali ionako ga se čita zbog stila i nekih poanti.

Nedjelja (21:00)

Pričajmo o cijenama, ali i ostajmo samo na tome

Jergović: Zašto ne bismo trebali poslušati ministra Glavinu i do jeseni šutjeti o visini cijena u Hrvatskoj

Ovoga lipnja, recimo, kilogram trešanja u Hrvatskoj koštao je 10 eura, a kilogram trešanja u Trstu, u ekskluzivnom i skupom dućanu Eataly, 2,99 eura. Istina, Glavina, nije rekao o kojim cijenama govori, niti na kakvo se istraživanje poziva. Naprosto je bubnuo, računajući da njegova stranka medije ima pod kontrolom. Ali drugo je bilo mnogo zanimljivije: apelirao je na iste te medije da do jeseni šute o cijenama, da ne bi uplašili turiste. Tonči Glavina je iznajmljivač.

Posjeduje poveću građevinu na Klisu, koju naziva vilom i za koju ističe da ima bazen i šest kupaonica, pa je iznajmljuje turistima. A ostalo vrijeme provodi kao HDZ-ov državni činovnik, najprije tajnik, a sada ministar u Ministarstvu turizma i sporta. Ono što govori Glavina dijelom je, dakle, stvar poslovne, a dijelom državne politike. Nakon što sezona prođe, dakle na jesen i u zimu, moći ćemo, kako to ministar fino zamišlja, o svemu pisati i govoriti.  Koji će, međutim, tada biti smisao i sadržaj govora o cijenama u Hrvatskoj, protekloga ljeta? Smisao će biti: o kako smo ih opet, sve te naše turiste, fino zajebali? Miljenko Jergović za svoj blog.

Nedjelja (01:00)

Zasad - svi gube

Dežulović: Beskrajna priča

Studentski protest začet na ruševinama srednjovekovne vidovdanske Srbije bio je nešto potpuno drugačije od svega što je Srbija videla u protekle tri i po decenije. A videla je sve. Ili je barem tako mislila. Na šetnjama i blokadama koje su usledile mogli su se videti samo transparenti fakulteta i državne zastave Republike Srbije. Izričito, gotovo na rubu incidenta, na prvim su uličnim demonstracijama uklonjene tako i zastave ideja koje su mogle izgledati srodne njihovima, poput plave zastave Evropske unije ili dugine zastave LGBTQ zajednice.

Što bi rekao meštar Duje u popularnoj praistorijskoj Smojinoj seriji, “neću politiku u moju butigu!” Tako je, rekoh, počelo. Onda su uočene prve zastave sa mapom Kosova, pa su došli “ćaci”, a uskoro i i studenti sa šubarama, kokardama i velikim pravoslavnim krstovima. Onda je na studentskom vidovdanskom saboru čuveni “student solunac” Nikola Marčetić podsetio da “to nije samo običan datum u kalendaru, već simbol našeg duhovnog i kulturnog identiteta, naše nepresušne vere i žrtve… “Lazarev izbor, Vukova izdaja i Obilićev podvig, te tri stvari prate srpsku istoriju i svaki put se u njoj pojavljuju sa novom i neočekivanom snagom”…

Jedan narod, jedan sabor, još jedna godina. Zaludnije potrošena nije zabeležena u celokupnoj istoriji sveta. Pardon, dabome, srpskog sveta. Boris Dežulović za Novosti.

05.07. (10:00)

Dok Hipodrom gori, neki će u dobrovoljnu samoizolaciju

Andrassy: Hrvati se često radije bore protiv činjenica nego da priznaju da bi stvari mogle i morale bit bolje

Pisala sam nedavno, kad je u Zagrebu bio doček rukometaša, o tome koliko je nevjerojatno da će hrvatski narod zbog sporta bez ikakvog problema napunit trgove, čak i ako trg do kojeg trebaju doć zahtijeva sate i sate vožnje, a da istovremeno zbog stvari koje nas muče na važnijim životnim razinama teško izađu na trgove u vlastitom gradu. Koncert za 500 tisuća ljudi je, koliko god spektakularno ovih dana izgledao Hipodrom, a izgleda točno tako, prikaz neodgovornosti GRADA ZAGREBA – na stranu svi protokoli i mjere opreza, oni su samo teorija koja bi lako mogla podbacit u praksi. Thompson je tu manje važan, čovjek je prodao karte u količini koja je bila dozvoljena na jedini dan koji mu je dozvoljen.

Ako kažeš da je to suluda brojka u kontekstu sigurnosti i koliko-toliko normalnog odvijanja života i prometa u gradu, desetci ljudi će te proglasit nedomoljubnim anti-Hrvatom, kao da odbijaju prihvatit činjenicu da se u borbi za svoje pravo da idu na koncert usput bore i protiv ideje da zaslužuju bolju, sigurniju opciju, onu u kojoj uživaju u koncertu koji je raspoređen na nekoliko dana. Andrea Andrassy za Miss7

05.07. (09:00)

Sad je malo kasno

Gotovac: Zašto mislim da koncert Thompsona na Hipodromu nije trebalo dopustiti

Ovaj koncert i nije pitanje glazbe, kao što nije ni izbor za mistera estetike. Nije pitanje ukusa. Ne. Radi se o testu demokratske hrabrosti. U tom testu Thompson ne nastupa kao glazbenik, nego kao glas jedine „prave“ Hrvatske. On je glasnogovornik militarizacije identiteta, sakralizacije Domovinskog rata kao dogme bez konteksta, demonizacije protivnika, mitologizacije žrtve. I sve to u svrhu monopolizacije. On je sljedbi prorok i pastir. A država i Grad su, dopuštajući koncert u ovom obliku i na ovaj način, potvrdili izvođačevu poziciju neupitnog gurua „nacionalnog“.

Nametnut je stav da svima treba dopustiti sve. Ne valja propitivati estetiku ni etiku, logističke ni organizacijske elemente. Budimo liberalni. Thompson je popularan. Samo, radi li se uopće o tome? Ne, ne radi se. Jer, biste li na isti način postupili da netko poželi organizirati koncert izvođača koji bi pjevao o „lošoj 1995.“? Umjesto Jasenovca i Gradiške Stare spomenuo Goli otok? Koncerti, javni prostor, demokracija, slobode, tolerancija ne smiju služiti normalizaciji nenormalnog, toleranciji netolerantnog. Viktor Gotovac za Nacional

04.07. (21:00)

I retoričkim odgovorima

Basara: Pitanjima nikad kraja

Takozvani obični ljudi žive u ubeđenju da dilberi koji pišu po novinama i kenjaju po televizorima – među njima i moja neznatnost – imaju mnogo više informacija nego drugi, al’ iz ovih ili onih razloga ne žele da ih podele sa širom javnošću. Budući da zbog poodmaklosti godina sve ređe cirkulišem ulicama – kojima je i bez odrtavelosti sve teže cirkulisati – takvih prolaznika i takvih pitanja sve je manje. Što ne znači da ih nema. Tako me je npr. pre neki dan zaustavila jedna dama otprilike mojih godina, predstavila se kao strasna čitateljica Famoznog i napravila pitanje: „Gospodine Basara, ima li izlaza iz ovog?“ Mi smo i inače društvo nedorečenih, a opet preciznih pitanja.

Izlaz je u suštini jednostavan. Od države Srbije – a ona je, kakva je, da je, popravljiva i dovršiva – valja što hitnije odvojiti sve što nije država i državno, kao što je od pošte – koja je ključna državna ustanova – (bar na papiru) odvojeno sve što nije pošta i poštansko… Svetislav Basara