Sljedbenici olova i olovnih žica
Sead Alić: O jeziku olova ili autocenzuri
Autocenzura je uvijek uspješnija od cenzure. Ona je nevidljiva. Za nju se nikad nikoga ne može okriviti. Barem ne službeno. Uvijek je prisutna tamo gdje se ništa ne kritizira, a cijelo vrijeme govori o važnosti kritike. Autocenzura suvremenog kukavičluka ima estetski karakter. I jezik je sredstvo i autocenzure i cenzure. Jezikom se podižu zidovi koji su viši i snažniji od bodljikave žice na granicama. Osim toga zidovi jezika omogućuju da se uljezi prepoznaju i kad prijeđu granice ukrašene bodljikavom žicom. Za zidove jezika ponajviše je krivo – olovo. Ono je omogućilo tiskarsku tehnologiju, a ova je tehnologija omogućila nacionalizme. Tako je govorio Marshall, a ja mislim da je bio u pravu. Svi veliki nacionalisti ljudi su tipografskoga uma. O autocenzuri, olovu i o tome zašto je važno vjerovati u propagandnu poruku Budimo odgovorni (ironično, doduše), povezuje i zaključuje Sead Alić u novom tekstu za Epohu.
