'Terminator Genisys' - što sam očekivao ovo je jako dobro ispalo - Monitor.hr
03.08.2015. (07:03)

‘Terminator Genisys’ – što sam očekivao ovo je jako dobro ispalo

Za mene je priča o Terminatoru efektivno bila završena još sa drugim (meni lično najboljim) nastavkom franšize, onim koji je nosio naslov ‘Judgement Day’ i u kojem je Arnold Schwartzenegger ispalio sve one ikoničke “one-linere” koji će postati obavezni citati pop-kulture. Dobro, i prvi deo je svakako bio dobar, čim je i dobio nastavak, ali u njemu se mogla iščitati tek oživljena B-filmska formula po kojoj monstrum van našeg vremena i mesta (iz prošlosti, budućnosti, pakla, svemira ili čega god) juri našeg junaka, odnosno junakinju, u nameri da je ubije. Začkoljica je bila u tome da je T1 savršeno otvarao mogućnosti za ovakve ili onakve nastavke, a T2 je na tome savršeno kapitalizirao, uveo vremensku petlju i reprogramirao robota-ubicu u robota-zaštitnika koji nenamerno ispada duhovit, ili bolje rečeno smešan, dok svejedno “šutira dupeta”.

Priznajem, i trećem delu sam dao šansu i pokajao sam se. Bio je to sub-standardan, kalkulantski film koji je u svakom smislu preterao sa trashom, i u smislu vratolomne, ali retardirane akcije (trčanje u štiklama po mrežastoj platformi, jebote), i u smislu usiljenog humora i rafalnog ispaljivanja “one-linera”. Ponavljam po ko zna koji put: usiljenost i štreberska upornost su prirodni neprijatelji humora, nema tu utešne nagrade za hrabrost, nema poena za pokušaje. Producenti, međutim, još nisu odustali od svoje “krave-muzare”, pa su smislili da naprave još jedan nastavak, pod imenom ‘Salvation’, bez Schwarzeneggera koji je tada imao pametnijeg posla (gospodin guverner, je li), kao mogući začetak nove trilogije. Njega sam slatko propustio, i po svemu što sam pročitao, bio sam potpuno u pravu.

Sličnu sudbinu sam namenio i petom nastavku pod imenom ‘Genisys’. Nije mi se dalo ponovo se uključivati u serijal, ponavljati gradivo ili usred letnje festivalske gužve gledati ‘Salvation’. Ali nagovoriše me kolege da odem na noćnu projekciju u Areni (pravo mesto za spektakl) i evo nas sada tu, mene za monitorom, vas za ekranom. Reći ću samo da se nisam pokajao, i da su kolege bile u pravu sa tvrdnjom da je (za sada) poslednji nastavak (upitno hoće li ih biti još jer se ‘Genisys’ bori da pokrije budžet) u suštini posveta prvom i drugom delu, iako ima narativnih elemenata i iz kasnijih, kao i nekakvog ironijskog odmaka prema kultnosti celog serijala.

Ne bih gnjavio sa pričom, zauzelo bi previše prostora, pa evo samo osnovnih kontura. Godina je 2029. i vodi se odlučujuća bitka između ljudi i mašina. John Connor (Jason Clarke) je vođa pokreta otpora, Kyle Reese (Courtney) njegov najverniji pratilac, nesvestan toga da mu je, usled vremenske petlje, otac. Ljudska vrsta je na pragu pobede, ali Skynet se setio ultimativnog džukačkog trika: da jednostavno “restarta” sve (kao varanje u kompjuterskim igricama) i opet pošalje terminatora u 1984. godinu i ubije Johnovu majku Saru (Emilia Clarke). Prošlost, međutim, nije onakva kakvu je pamtimo iz prvog filma, a Sarah nije konobarica u nevolji, nego više nalik na ženu-majku-ratnicu iz drugog. A sa njom skupa je i prva (reprogramirana) edicija Terminatora (Schwarzenegger), “star, ali ne i zastareo”, na čemu se insistira u filmu, koga ona zove Pops, iliti “Ćaća”.

Nekoliko kultnih scena će biti ponovo oživljenih i odigranih, i sve će to izgledati kao naklon originalima. Priča nas onda vodi kroz nekoliko vremenskih perioda i setova likova, a naši će junaci morati da se izbore sa naprednijim Terminatorom (Lee) koji menja oblik i spasu svet i pobedu u budućnosti, po ustaljenoj formuli 1/3 priče, 2/3 akcije, uz gomilu začina nadahnute i humoristične nostalgije. Upravo ona boji ceo film i ne referira samo na prva dva dela, već pomalo zalazi na teritoriju možda najpoznatije trilogije o putovanju kroz vreme ‘Back to the Future’. Naši junaci će naletati na različite prošle/buduće verzije sebe i sve to je izuzetno zabavno, ma kako delovalo zapetljano.


Za ljubitelje referenci na sadašnji svet, ima i toga, kroz sinhronizaciju podataka i umrežavanje. Upitno je koliko je ta tehnofobna potka iskrena u filmu koji je napunjen stilizovanim i cool efektima, pre svega kompjuterskim, ali o tome se može razmišljati tek posle filma. U međuvremenu, na nama je da se dobro zabavimo akcijom, referencama, humorom i vraćanjem dalje u Terminatorovu hronologiju.

Istini za volju, ovaj film ćete pogledati samo zbog jednog razloga, onog koji se zove Arnold Schwarzenegger i koji se vratio nakon opravdanog odsustva. I ljudima u mojoj generaciji, onoj koja je odrasla na njegovim akcionim filmovima i akcionim filmovima ostalih asova, to će biti sasvim dovoljno. Problem je u tome što je za vreme njegovog guvernerskog mandata stasala jedna nova generacija filmske publike kojoj naša nostalgija ne znači ama baš ništa. U tome treba videti razlog propasti većine Arnoldovih novih filmova kod publike. Nema veze što se on razvio kao glumac, makar to samo značilo da je otkrio auto-ironiju na svoje godine i status akcionog heroja, i nema veze što su njegovi novi filmovi sasvim solidni. Schwarzenegger i mlađe generacije govore različitim jezicima, i pritom ne mislim na njegov “austrijski”.

Što se mlađih glumaca u filmu tiče, oni su tu verovatno da bi se prevladao taj generacijski jaz i u tom poslu su samo delimično uspešni. Jason Clarke i Jay Courtney su poprilično bezlični kao John Connor i Kyle Reese, ali ta dvojica jednostavno nikad nisu bili dovoljno jaki likovi da bi nosili i pojedinačne filmove, a još manje serijal. Zato su sve nade uprte u Saru Connor i originalnog (starog, ne i zastarelog) Terminatora.

Schwarzenegger je solidan i samo njegovo prisustvo je lekovito, ali Emilia Clarke (‘Game of Thrones’) ima težak zadatak da zameni Lindu Hamilton. Uglavnom je solidna, ponekad čak i dobra, ali to jednostavno nije to. Epizodisti su sasvim pristojni, Lee je sasvim solidan novi Terminator, a J.K. Simmons pruža potrebno osveženje u, za njega atipičnoj ulozi rasejanog ludog naučnika.

Šta će biti dalje, videćemo. Sve ovisi o proceni finansijskih stručnjaka i producenata isplati li se držati franšizu u životu, i u kom obliku. ‘Genisys’ je među solidnijim nastavcima i ne baca senku na kultna prva dva filma. Ako ništa drugo, zabavili smo se. Ja, međutim, ostajem pri tome da je ovo bio samo pokušaj da se priča vrati na pravi trag i da, kao i u slučaju prethodna dva nastavka, nije to trebalo dirati jer se neke stvari ipak ne mogu doseći. Ali dobro, šta sam očekivao, ovo je još i jako dobro ispalo. (6/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji