Tomislav Marković: Šta je sveto pismo - Biblija ili ćirilica? - Monitor.hr
23.05. (17:30)

Tko pod ćirilicom jamu kopa?

Tomislav Marković: Šta je sveto pismo – Biblija ili ćirilica?

Kolumnist ovaj tjedan tematizira kampanju pod nazivom “Zašto država ne štiti ćirilicu” ironičnim riječima: Unutrašnji neprijatelj nikad ne spava, već danonoćno udara na temelje srpstva, a ovog puta se ostrvio na ćirilicu. Širenje paranoje i nije baš neki argument, ali treba razumeti nacionalističke umnike: nacionalizam je ideologija banalnosti i raspolaže izuzetno ograničenim opsegom predstava i mogućnosti. Zato ne treba zamerati nacionalnim dušebrižnicima što ne pokazuju više inventivnosti ili ubedljivosti, to je u njihovoj ideološkoj sferi jednostavno nemoguće. Piše Tomislav Marković za Al Jazeeru


Slične vijesti

Prekjučer (22:00)

Cinizam i ljudska prava

Viktor Ivančić: Vazalova batina

Morate poštovati ljudska prava dok ubijate boga u njima – otprilike glasi tajni briselski nalog Zagrebu. Morate poštovati ljudska prava dok ubijate boga u njima – otprilike glasi tajna direktiva hrvatske vlasti odredima hrvatske policije. Morate poštovati ljudska prava dok ubijate boga u njima – otprilike glasi tajna molba većega dijela hrvatskoga građanstva političkoj eliti koja rukovodi strojem državne represije… Naime, kada laže, ministar Božinović to ne čini zato što doista vjeruje da itko može vjerovati njegovim lažima, već, obratno, zbog toga što vjeruje kako je cinična zajednica u dovoljnoj mjeri izgrađena (a to će reći dovoljno ogrezla) da njegove laži prihvaća kao regularni modus kolektivne političke egzistencije. On polaže nade u solidarni nacionalni dosluh i opće raspoloženje kakvo dočarava moralni idiotizam Mirjane Hrge… piše punom snagom Viktor Ivančić za Novosti.

Prekjučer (14:00)

Ko u dobra stara vremena

Vedrana Rudan: Idemo u Trst!

U centru ima mnogo kafića. Na svakom stolu piše da tu mogu sjediti samo oni koji imaju potvrdu da su cijepljeni. Naši bi antivakseri popizdili. Otkrili bi gdje stanuje vlasnik marketa pa bi mu bjesomučno zvonili dok bi njihov vođa, nadrkani vjeroučitelj, kurcem lupao po zatvorenim vratima. Bi li? Teško. Italija nije Hrvatska. Tamo su luđacima ukinuta ljudska prava. Pravo na rad ima samo onaj tko ima u talijanskom džepu talijansku potvrdu da je cijepljen. Prema autu smo odvukli dvoja krcata kolica. Sto i pedeset eura. Dva mjeseca ćemo prati rublje i suđe, kuhati, čistiti, piti Illy kavu, kutija u Trstu košta 5,50 eura, kod nas je 10 eura. Na povratku smo opet stali na slovenskoj pumpi. Napunili smo kanistar od deset litara. Sjetili smo se da naš kum Boris ima rođendan… piše Vedrana Rudan o impresijama puta u Trst.

Prekjučer (10:00)

...Al triput je triput

Basara: Unutra i spolja

Evo, bližimo se i drugoj godišnjici izbijanja epidemije kovida 19, tokom koje smo prešli dug put od dijalektičke faze totalitarnog epidemiološkog apsolutizma – sa sve višednevnim lokdaunima i apšenjima prekršilaca policajnog sata – do faze totalne epidemiološke anarhije… Bilo je predvidivo da će vakcinacija postati povod za famozne srpske podele. Možda vas interesuje đe sam ja tune. Na levom centru, eto gde sam. Vakcinisao sam se čak tri puta – što je, za razliku od špricanja Vedrane Rudan, prošlo nezapaženo u javnosti – ali nisam od sorte vakcinalnih talibana koji, kad god neko potegne da nevakcinisani umre od korone, taboru talibana-antivaksera šalju zlurade poruke tipa „evo, ovaj ide na vašu dušu“… Nemojte sad očekivati da ću krenuti da huškam na vakcinaciju, da naričem nad neobaziranjem na „civilizacijska dostignuća“ i da se ibretim nad antivakserskim konfabulacijama o vakcinalnim čipovima, genetskim agensima i skrivenim otrovima. Ma jok. Kao čovek kome su konfaubalcije profesija, pun sam razumevanja za konfabulatore. Druga jedna sorta aktivaksera mi posebno ide na qwrz, mislim na dilbere/ke, koji idu starom stazom srpskih grešnika, radih da se pojebu, ali da im ne uđe, tj. da se ne vakcinišu, a da se prikažu kao trezvenoumni i racionalni… piše Svetislav Basara na temu vakser ili antivakser.

Prekjučer (01:00)

Tko je svrstan u nesvrstane?

Dežulović: Preokret nesvrstanih

Kolumnist se ovaj tjedan osvrće na licemjeran stav Srbije prema Nesvrstanima riječima: Stvar, kako vidite, može da bude prilično zbunjujuća. Ako je, naime, Pokret nesvrstanih stvarno “uvek bio i ostao simbol slobodoljubivog dela sveta, spremnog da se bori za svoju nezavisnost, autonomiju i suverenitet”, kako je u nadahnutom govoru dobrodošlice rekao Aleksandar Vučić – ako Srbija zaista “deli vrednosti nesvrstanih”, i ako je gospodin predsednik zaista “duboko uveren da će Pokret nastaviti da se bori za te ciljeve” – zašto Srbija jednostavno nije članica? Ne, bez zajebancije: ko joj to brani? Koje su se to “vrednosti” ili “ciljevi” isprečili između nje i nesvrstanih? Kako to da je Srbija na samitu u Beogradu samo posmatrač, baš kao i, štajaznam, Hrvatska? Piše Boris Dežulović za Novosti

Nedjelja (20:00)

Zaboravljeni pisci

Jergović: Ali ja nisam gospodin, ja sam ološ

“Crveni petao leti prema nebu” izazvao je skandal u vrijeme kada je objavljen. Da ovaj roman netko danas napiše, također bi izazvao skandal. U Hrvatskoj bi ga, recimo, od zabrane spasilo samo to što pravobraniteljice za ovo i ono, aktivistice, feministice i autorice sapunica, kao ni političari, crkvenjaci i predstavnici nacionalnih manjina nemaju naročit interes za književnost i ne čitaju zapravo ništa. Ali mimo toga, prema današnjim ultrakonzervativnim i turboliberalnim, kobajagi ljudskopravnim normama europske provincije, “Crveni petao leti prema nebu” čudovišno je nekorektna knjiga. Po svemu neugodnija, recimo, od Nabokovljeve “Lolite”. Ali nije je to one davne 1959. učinilo tako privlačnom, niti je zato šezdesetih toliko prevođena i slavljena po svijetu. Ono po čemu je “Crveni petao leti prema nebu” bio tako slavan i prisutan je gotovo magična privlačnost, prohodnost i gravitacijska snaga u odnosu na čitatelja, kakva jednako postoji u nekih genijalnih knjiga (u “Sto godina samoće”, recimo, ili u “Prokletoj avliji”), kao i u pojedinim primjercima trivijalne ili kič književnosti (primjerice u “Galebu Jonathanu Livingstonu”, u Džubranovu “Proroku”, u “Malom princu”, toj dječjoj paraboli za odrasle…). Piše Miljenko Jergović

Nedjelja (16:00)

Nikad kraja revizionizmu

Tomislav Marković: Kad ratni zločinac traži pomilovanje za Đinđićevog ubicu

Ne moraju Vučić i Brnabić ni reč da prozbore, sve su rekli ovim privođenjem. Poruka vlasti je jasna: država će stajati na strani obožavalaca ubice prvog demokratskog premijera Srbije, država će štititi ratne zločince i ostale heroje, a svako ko se protiv toga pobuni ima da trpi represalije. Zbunjenost američke ambasade je bez pokrića, uopšte nije teško razumeti zašto osuđeni ratni zločinac raspolaže javnim prostorom u kojem traži oslobađanje Đinđićevog asasina, jer to u Vučićevoj Srbiji nije nikakav izuzetak, već pravilo. Piše Tomislav Marković za Al Jazeeru

Nedjelja (14:00)

Nije kemija samo bubetanje

Nenad Raos: Kemičar u kući (#44) – lijek je u češnjaku

U serijalu koji popularizira kemiju autor piše o češnjaku: Čini se da je tajna češnjaka upravo u sumporu, jer njegovi organosumporni spojevi djeluju na sulfhidrilne skupine (-SH) proteina. One ih oksidiraju i na druge načine modificiraju, a kada se protein kemijski modificira, mijenja mu se i biološko djelovanje. Samo se tako može protumačiti činjenica da organosumporni spojevi iz češnjaka blokiraju ulazak virusne čestice u stanicu domaćina, a usto inhibiraju virusnu RNA-polimerazu i reverznu transkriptazu, čime ometaju reprodukciju virusa. Organosumporni spojevi iz češnjaka djeluju i na imunološki sustav, i to na više načina, pa tako podižu opću obrambenu sposobnost organizma. Sve se to više ili manje zna, no o točnom mehanizmu djelovanja rečenih spojeva zna se malo ili ništa. Piše Nenad Raos za Bug

Nedjelja (11:00)

Šonje: Diktatura blagostanja i budućnost demokracije (u Europskoj uniji)

O temi o kojoj svi razmišljamo posljednje dvije godine kolumnist piše: Živimo u eri formiranja nove paradigme totalitarizma. Kada se tako nešto izgovori, dijelu ljudi prvo pada na pamet ono što se pogrešno naziva covid-fašizmom: nametanje očigledno pogrešnih ili najblaže rečeno neprovjerenih i upitnih ali vrlo snažnih epidemioloških restrikcija, što je praćeno stigmatizacijom onih koji te mjere dovode pod znak pitanja. Ono što me doista zanima u ovome tekstu, nakon što razjasnimo pojmove, jest budućnost Europske unije: transformira li se ona u otuđenu „euroslaviju“ u kojoj će „elite otuđene od naroda“ nastaviti nametati sve rigoroznija ograničenja, ili će EU pronaći novu ravnotežu kao institucionalni okvir za usklađivanje nacionalnih demokracija s principima uske međunarodne suradnje? O odgovoru na ovo pitanje zavisit će i opstanak Unije. Piše Velimir Šonje za Ekonomski lab

Subota (18:30)

'Opijeni samoljubljem, lutamo izmaglicama naše apsurdnosti'

Jokić: Dok se nadmeno bavimo glupostima, promaklo nam je; Zagreb je ružno pače u odnosu i na Varšavu

Varšava, sa svoja dva milijuna stanovnika, istinska je metropola. Važan grad kojim se povijest okrutno poigrala u više navrata. Samo u Drugom svjetskom ratu uništeno je 85 posto svih objekata u njemu. I dok bi mnogi odustali i krenuli graditi ‘novi glavni grad’, Poljaci su odlučili ne odustati od njima najvažnijeg mjesta na Visli. Danas Varšava funkcionira po gotovo svim parametrima najmodernijih svjetskih gradova. Javni prijevoz je redovit, brz i učinkovit. Metro vozi svake tri minute, kartu i u starijim tramvajima možete kupiti karticom na digitalnim automatima. Biciklističke i pješačke staze jasno su obilježene. Automobilski promet ne prate velike gužve. Grad je iznimno čist, a mogućnost razvrstavanja otpada prisutna je na većini mjesta… Politika jest novac i do njega je lakše doći kroz europski savez, ali ona je ujedno vizija razvoja jednoga grada i jedne zemlje. Velika ideja o tome što želiš vezano uz određeni prostor danas i u budućnosti. Zagrebačka i hrvatska politika to nažalost nemaju. Boris Jokić za Tportal.

12.10. (14:00)

Milijun arheologa nije primijetilo što jedan turist u slučajnoj šetnji je

Dežulović: Korana Jones i kraljevstvo Brončane lubanje

Spektakularno otkriće jedne monumentalne skulpture autora slavne njujorške jahačice, i to usred Hrvatske, istog dana kad je otkrivena karlovačka bista, ovdje nije bila nikakva senzacija. Umjesto u televizijskom dnevniku, gradskom muzeju, restauratorskoj radionici ili posebno uređenoj palači, ovaj Apoksiomen i danas je tamo gdje ga je onaj turist nekidan slučajno otkrio, zaboravljen na kamenom platou usred Gradca, malog turističkog mjesta na jugu Makarske rivijere. Šetnja je toga dana, kažu, bila dosta siromašna, nema se bog zna što u Gradcu vidjeti ni u sezoni, a kamoli 1. listopada, grupica švicarskih penzionera vidjela je tek par pizzerija i jedan štand s Modrićevim dresovima, kad se jedan od njih popeo na plato na Gradini i doviknuo kako je vidio golemi kameni obelisk i pod njim nešto nalik superheroju s plaštem, Supermanu ili Batmanu, samo bez ruku. Boris Dežulović za N1.