Trumpovi pokušaji da oslabi Kinu preko Moskve završavaju jačanjem kinesko-ruske osovine - Monitor.hr
Nedjelja (21:00)

Traži se novi Kissinger, a ne još jedan Kiss-his-ass-inger

Trumpovi pokušaji da oslabi Kinu preko Moskve završavaju jačanjem kinesko-ruske osovine

Autori poput Thomasa Friedmana ili Charlesa Kupchana zamišljali su što bi se dogodilo kada bi Washington ponovio uspjeh iz 1972. godine, ali obrnuto: umjesto da iskoristi Kinu protiv Sovjetskog Saveza, pokušao bi pridobiti Rusiju kako bi obuzdao Kinu. Ideja je bila sugestivna i podsjećala je na elegantnu geopolitičku simetriju. Ako je Kissinger tada otvorio vrata Pekingu i time preokrenuo tok Hladnog rata, zašto danas ne bi bilo moguće otvoriti vrata Moskvi i promijeniti odnose snaga u rivalstvu s Kinom. Kissinger je 1972. uspio jer je iskoristio pukotinu koja je već postojala. Sovjetski Savez i Kina tada su bili na rubu oružanog sukoba.

Trump prema Putinu nastupa onako kako sam voli da se prema njemu nastupa: dodvoravanjem i laskanjem. Uvjeren je da će Putin popustiti pred gestama koje Trump sam traži od drugih kada mu se klanjaju. Ali Putin se ne može kupiti aplauzom. Njegova politika počiva na nečemu posve drugom: na stalnom osporavanju Zapada i vraćanju Rusije u imaginarni imperijalni sjaj. Upravo zato „obrnuti Kissinger“ u stvarnosti ne prolazi. Osim toga, Trumpovi pokušaji završavaju slabljenjem spona s transatlantskim partnerima Domagoj Juričić za Ideje.


Slične vijesti

01.07. (22:00)

Umjesto rješenja, novi problemi

Zašto smo birali Freuda umjesto Adlera, čije se metode psihoterapije danas čine prikladnijima? ‘Bolje je odgovarao duhu epohe’

Freudov nekadašnji suradnik Alfred Adler inzistirao je da terapija ne smije ostati u prostoru unutarnje fascinacije, nego mora voditi do promjene u ponašanju, piše Domagoj Juričić za Ideje. Adler nije nudio tajne kodove podsvijesti. On je nudio jednostavnu, ali moćnu poruku: čovjek treba svrhu i osjećaj korisnosti. Smisao života ne proizlazi iz razotkrivanja potisnutog sadržaja, nego iz stvaranja vrijednosti koje nas nadilaze: odnosa, ciljeva, doprinosa zajednici. Unatoč njegovom pozitivnom pristupu konkretnom rješavanju problema, društvo je u većoj mjeri prigrlilo Freudeovu psihoanalizu, model koji se savršeno uklopio u proces industrijalizacije mentalnog zdravlja – terapija postaje proces bez kraja, sa stalno novim uvidima, ali bez obveze da se išta promijeni, idealno za industriju koja živi od ponovnih dolazaka.