Viktor Ivančić: Tvornica biografija - Monitor.hr
27.06.2020. (23:30)

Od nule do sinekure

Viktor Ivančić: Tvornica biografija

Kada ga partija režira, život te neizbježno nosi ukrug: najprije po političkome kriteriju dospiješ na visoki stručni položaj, a zatim se s pseudostručnim kvalifikacijama natječeš za visoku političku funkciju; najprije ti politička podobnost omogući profesionalnu afirmaciju, a zatim te paraprofesionalna karijera lansira u političku orbitu… Na taj način funkcionira HDZ-ova tvornica biografija – piše Viktor Ivančić u Novostima.


Slične vijesti

Danas (13:30)

(Ne) Izaberi manje zlo

Dežulović: SDP, konačni pad

SDP je, ukratko, prdnuo u čabar. Nalazi su neumoljivi, ostale su im još u vrh glave tri godine života, do sljedećih parlamentarnih izbora, a onda zbogom. SDP-a više nema, ne postoji, prestao je biti. Što bi rekli u Montyju Pythonu, SDP više nije. Netko bi po tonu mojih slova mogao zaključiti kako mi i nije pretjerano mrsko, ali to, naravno, ne bi bilo točno: ja sam upravo oduševljen. Sve otkako je ovakav utemeljen, one noći 7. svibnja 1990., nakon prvih višestranačkih izbora – kad je ono Zdravko Tomac ostao nasamo s Ivicom Račanom, pa kasnije u jednom intervjuu ispričao kako su, saznavši rezultate, „nazdravili HDZ-u i rekli jedan drugome: ‘Dobro je, otvorili smo prostor da se stvori hrvatska država’“ – SDP je bio najgore što se mladoj hrvatskoj demokraciji uopće moglo dogoditi. Dežulović u kolumni za N1.

Jučer (17:30)

Split je rekao NE!

Markovina: Kako god prošao drugi krug, u Splitu je upravo završila jedna užasna era

Puljak predstavlja jasni kontinuitet onog centrističkog Splita koji je još u devedesetima stvorio situaciju u kojoj je HSLS bio najjača stranka u gradu. Ukoliko Puljak na kraju dobije, bit će zanimljivo promatrati njegov odnos s, već spomenutim Ivoševićem, jer je ta koalicija sklopljena iz matematike i dolaze iz sasvim različitog političkog backgrounda… Dobra vijest je što ni Domovinski pokret, kao i sve ostale inačice desnice nisu uspjele prijeći prag. I ostaje nam tako, kao i uvijek razmrvljeno vijeće i neizvjestan drugi krug u kojem Puljak ipak ima veće šanse, kao i realnu mogućnost da formira većinu u vijeću, bez HDZ-a i Keruma. Sve to skupa ukazuje na činjenicu da je Split uspio iskoračiti u novo vrijeme i riješiti se koalicije koja ga je do sada vodila. Piše Dragan Markovina za Telegram

Jučer (16:30)

Bolje išta nego ništa

Jokić: Nije koncert samo svirka – kad ćemo se napokon ljubiti, svađati, plesati i zagrljeni pjevati?

Sentimentalni kolumnist uoči novonormalnih koncerata piše: U nekim situacijama koncerti će biti dostupni samo onima koji su cijepljeni. Ta je činjenica u izravnoj suprotnosti s idejom zajedničkog slušanja glazbe. Glazba je civilizacijski lijepak i lijek koji sadrži ideju spajanja, a ne razdvajanja ljudi u određenom trenutku. Nadalje, čini se da ćemo u situaciji uživanja u izvedbi morati biti razdvojeni. Upravo su koncerti za mnoge bili mjesto najbližeg fizičkog kontakta s drugim ljudima. Da, možda nećete morati dotaknuti znojnog Josipa dok zajedno pjevate dragu vam pjesmu, ali nema ništa privlačno ni u činjenici da ste deset metara daleko od njega. Možda će i zrak biti čišći od neodoljive kombinacije mirisa dima, parfema i ustajalosti – ali zar nije to dio šarma kolektivnog iskustva? Piše Boris Jokić za Tportal

Jučer (14:30)

Izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti

Dežulović: Sosin izbor

Kolumnist u novoj kolumni komentira odluke Borne Sose ovim riječima: Ako je i nogomet samo posao, holding, baš poput Domovine – a jest – odluka mladog nogometaša nije lišena logike. Istina, za razliku od države koju predstavlja, hrvatska Repreztacija uopće nije loša: dva puta igrala je u polufinalu svjetskog prvenstva, od čega jednom i u finalu. U odnosu na njemački Elf – koji je u posljednjih sedamnaest Mundijala dvanaest puta igrao u polufinalu, od toga osam puta u finalu, a četiri puta postao prvak svijeta – Hrvatska je, međutim, poput nekog obećavajućeg startupa iz garaže u odnosu na Daimler AG. Ili, da upotrijebimo Hrvatima razumljiviju prispodobu, izbor između male, riskantne Hrvatske i velike, stabilne Njemačke po prilici je kao izbor između malog privatnog biznisa i državne službe u županijskoj upravi za ceste. Piše Boris Dežulović za Novosti

Prekjučer (16:30)

Krik i bijes

Jergović: Reprezentativni dres jeftini je turistički suvenir, a ne svetinja

Borna Sosa bio je lijevi bek u Dinamu. Prije nekoliko godina otišao je igrati nogomet u Njemačku. Da je otišao biti krupje u kakvoj štutgartskoj kockarnici, ili ilegalni ulični prodavač heroina, novine u Hrvatskoj o tome ne bi pisale. Ne bi pisale ni da je Borna Sosa perspektivni mikrobiolog ili kemičar, pa da se zaposlio kao istraživač u najvećoj njemačkoj farmaceutskoj kompaniji, ili da je kao mladi kazališni redatelj dobio angažman u berlinskom teatru. Ništa od toga, na žalost, ne zanima hrvatsku javnost. Ali kako je riječ o ne baš jako pametnom i jedva pismenom profesionalnom fudbaleru, pa još i reprezentativcu Hrvatske u mlađim kategorijama, kada su ga braća Mamići, ili samo jedan od te dvojice kriminalaca, prodali nekakvom njemačkom loptačkom društvu za koji milijun eura, o tome se u Hrvatskoj pisalo kao o ženidbi bana Jelačića… – započinje svoju priču Miljenko Jergović o nogometašu o kojem baš svi ovih dana imaju nešto za reći. Jergović bar zna pisati.

Prekjučer (09:00)

Briga golmana za penala

Basara: Penal je počeo da se plaši golmana

Šta god ko mogao misliti, andrićgradsko pojanje nije „žalosna slika zapadnog Balkana“, nego žalosna slika Evrope, koju sam, sasvim slučajno – u naćefleisanoj nameri da se zajebavam – proročanski predvideo u izjavi nekim novinčinama povodom rušenja Berlinskog zida. Neće – rekao sam tada dobro naćefleisan – uređenost i kultivisanost poteći sa zapadne strane zida ka istoku, nego će murdarluk i drljavost sa istoka pokuljati na zapad. Što se, kako vidimo, i dogodilo. Handke, dakle, nije – iako je za to imao štofa – svoje supjevače uzdigao u Hram Duha, nego se skupa sa njima sunovratio u balkansku krčmu. Penal je počeo da se plaši golmana – piše Svetislav Basara za onu žutaru. (naćefleisan = pripit)

10.05. (17:00)

Pomaže li on ili odmaže?

Klauški: Zašto HDZ uporno promovira Milanovića u ‘lidera oporbe’?

Vjerojatno zato što im je to donosilo toliko uspjeha u prošlosti. Kao šef oporbe Milanović je gubio parlamentarne izbore od Ive Sanadera i Andreja Plenkovića, kao šef oporbe Milanović je znao bježati od sukoba i obračuna s HDZ-om, kao šef oporbe znao je nestajati tjednima i šutjeti danima, odbijati čak postavljati pitanja na aktualnom satu u Saboru. Kao šef oporbe Milanović je razbijao ljevicu, nervirao ljevičare, razočaravao liberale i socijaldemokrate, koketirao s desnicom, promašivao mete, mobilizirao birače HDZ-a i prečesto demotivirao birače SDP-a i ljevice koje je na odlasku posprdno nazvao “nježnim biljkama”. Nešto slično Milanović čini i sada, kao predsjednik države… piše Tomislav Klauški za 24 sata.

10.05. (12:00)

Profiteri pandemije

Basara: Catch all – u Srbiji država plaća i vakcinu i vakcinisanje

Najava da će prvih stotinak pretendenata na vakcinaciju koji se pojave u 8.00 h u TC „Ušće“ dobiti vaučer u iznosu od 3.000 RSD u startu je obećavala žestoku kalakurnicu. I vaistinu je bila žestoka kalakurnica, i to na veliku radost komšijskih javnosti, koje su jedva dočekale da objave slike meteža, grabeža i guranja „nebeskog naroda“. Malo je falilo da bude i žrtava u ljudstvu i materijalu. Metež se dodatno usložnio kad su se dilberi/ke, koje je u kalakurnicu namamio vaučer a ne želja da se vakcinišu, opsetili da su oni u stvari anivakseri i kad su – videvši da neće stići na red – krenuli da se vraćaju na početna podešavanja. Vejači ovejane suštine su vaučersko-vakcinalni metež momentalno pripisali dugotrajnosti života – pominjano je nekih trideset godina – u uslovima siromaštva koje je poremetila psihologija i srozala sve kriterijume. Ja sam pak skloniji da ustvrdim da su ovdašnje psihologije poremećene, a kriterijumi srozani mnogo ranije, što je blizu pameti, jer da nije tako, ne bi bilo ni pomenutih trideset godina siromaštva. Šta vi mislite? – piše Svetislav Basara za medij čije ime ne izgovaramo, a koliko je to 3.000 RSD? Evo – 192 kuna.

10.05. (11:00)

Kome trebaju teške teme

Andrea Andrassy: “Znala sam da će ovo past”, “Ne radi mi Facebook”: Najveći hitovi iz foldera “stvari koje mame govore”

Ne znam sjećate li se – ili neznam dali se siječate, ovisno na kojoj ste strani anedemagogije – da sam prije tri tjedna odlučila uzeti mini-godišnji za mozak. Ideja je bila da na tjedan dana ignoriram sve crno, sivo i pljesnjivo na (hrvatskom) internetu, a kad je nakon isteka 7 dana došlo vrijeme da se vratim u realnost, odlučila sam da neću. Krenulo je kao tjedan dana odmora, a danas vam želim dobrodošlicu u četvrti tjedan u kojem nema silovatelja, ubojica djece i ostalih tumora koji metastaziraju našom svakodnevicom (i oglasnim prostorom). Odjednom sam imala puno više elana za treniranje kod kuće, više inspiracije za zdravu prehranu, počela sam piti više vode, a čak sam i smršavila 3 kile. Ovo sve je naravno potpuna izmišljotina, ali ako ekipa koja je naplaćivala parking ispred bolnice smije na plakatima govorit da želi bolji grad za sve nas, ja smijem reć i da sam smršavila 7 kila ako želim. Uglavnom, vedre teme, tjedan 4 (od 4)… – i dalje samo veselo piše Andrea Andrassy za Missy 7 / 24 sata.

09.05. (01:30)

Novi novovalni zvuci

Hrvoje Horvat: Zagrebački paket-aranžman alternativnog rocka za 21. stoljeće

Novu Menartovu kompilaciju kolumnist hvali riječima: Jednostavno, kad slušate “Zagreb Calling: Generacija bez refrena” (Menart), osjećate se kao da preslušavate neku playlistu nove britanske ili ine scene, o kojoj će netko u The Guardianu sutra napisati recenziju, a potom cijeli svijet – nakon britanskih klubova i niza koncerata koji su već doveli do složnog i snažnog odaziva publike – poludjeti za novom artističkom šprancom koja potvrđuje mogućnosti suvremene glazbe za samoobnavljanjem. Piše Hrvoje Horvat za Večernji list