Viktor Ivančić: Vazalova batina - Monitor.hr
18.10.2021. (22:00)

Cinizam i ljudska prava

Viktor Ivančić: Vazalova batina

Morate poštovati ljudska prava dok ubijate boga u njima – otprilike glasi tajni briselski nalog Zagrebu. Morate poštovati ljudska prava dok ubijate boga u njima – otprilike glasi tajna direktiva hrvatske vlasti odredima hrvatske policije. Morate poštovati ljudska prava dok ubijate boga u njima – otprilike glasi tajna molba većega dijela hrvatskoga građanstva političkoj eliti koja rukovodi strojem državne represije… Naime, kada laže, ministar Božinović to ne čini zato što doista vjeruje da itko može vjerovati njegovim lažima, već, obratno, zbog toga što vjeruje kako je cinična zajednica u dovoljnoj mjeri izgrađena (a to će reći dovoljno ogrezla) da njegove laži prihvaća kao regularni modus kolektivne političke egzistencije. On polaže nade u solidarni nacionalni dosluh i opće raspoloženje kakvo dočarava moralni idiotizam Mirjane Hrge… piše punom snagom Viktor Ivančić za Novosti.


Slične vijesti

Četvrtak (11:00)

Novi ‘dobročinitelji’ hrvatskih tvrtki

Šajatović: Nova pretvorba – Obiteljske tvrtke postaju fondovske

Najveći dio najboljih srednje velikih tvrtki, onih kojima nedostaje samo nekoliko koraka da razvojno zakucaju sve što se stvaralo proteklih dvadeset-trideset godina, dospjet će pod upravljanje privatnih fondova. Većinom sa sjedištima izvan Hrvatske. Od neznanih vlasnika u posljednjoj fazi socijalizma (društveno vlasništvo), danas, u završnoj fazi tranzicije, stižu novi neznani vlasnici (ulagači u fondove). Kad se u Vladi prestanu baviti pečenjem kiflica, bilo bi mudro okupiti preostale osnivače i vidjeti kako da od lovine postanu lovci. Idealne su zdrave obiteljske tvrtke u vlasništvu sposobne druge generacije. Ili one u kojima obitelj zadržava većinsko vlasništvo, a fondovi služe kao dobrodošli unaprjeđivači poslovnog modela. Miodrag Šajatović za Lider.

Srijeda (17:00)

Od pokojnog patrijarha do Ustavnog suda

Basara o stereotipima i studentskim prosvjedima: Pavle, pomagaj

Studenti se svuda i svetu – ne samo kod nas – apriori smatraju kao neka bogzna kako progresivna socijalna grupa, pa kad se tom stereotipu doda i stereotip o „mladima“, koji po prirodi stvari ide uz studentariju, onda dobijamo stereotip snage stereotipa o Srbima.
Ne može se reći da studenti kao socijalna grupa nisu u određenoj meri „progresivni“, ali ta progresivnost mnogo duguje činjenici da su – takođe po prirodi stvari – studenti pošteđeni surove realnosti hobsovske borbe za egzistenciju. Zato im je lakše „da razbiju strah“, kužite, stari moji.

Moja neznatnost je tekuće studentske proteste „ocenila“ kao progresivnu pojavu, koja – u granicama svojih mogućnosti – umesto meteža unosi dinamiku, a umesto zaumnosti racionalan pristup društvenim problemima. Istovremeno je, međutim, „izrazila“ bojazan da će okolo izokola pa na mala vrata studentarija potpasti pod uticaj cincarsko-kalburskih čaršijanera i ljotićevskog bašibozuka, bagre i brabonjaka, koji se parazitski prišljamče svakom dinamičnom pokretu. Svetislav Basara

Utorak (19:00)

Nakon igre valja i čestitati pobjedniku

Jergović: Nije slobodna zemlja u kojoj se na izborima pobjeđuje sa 75 posto osvojenih glasova

Sa 75 posto osvojenih glasova pobjeđuje se u autokratskim režimima, u kojima su izbori samo proceduralnog karaktera, i služe kao ukras diktaturi, ili kao statistička dekoracija jednom odmetnutom, samoživom i uzurpatorskom režimu. Ali sa 75 posto osvojenih glasova pobjeđuje se i u još jednom slučaju: kada neka politička snaga, ili jedna ličnost koja tu snagu personificira, ne kani ni pod kakvim uvjetima predati ili s bilo kim dijeliti vlast i kad uporno prisvaja ono što joj statistički, ili demokratski, ne pripada, tada protiv sebe ima 75 posto glasača koji nastoje osvojiti slobodu. I to im u pravilu ne uspijeva, kao što ni onom koji je tako nadmoćno pobijedio ne uspijeva realizirati vlast, jer da bi se to dogodilo, mora postojati spremnost vladajućih da prihvate rezultate koji su nepovoljni po njih, ali i, što je mnogo, mnogo važnije, moraju postojati mehanizmi društva koji će po svaku cijenu braniti rezultate izbora. Miljenko Jergović

Utorak (09:00)

Ima za njega još vremena, bit će još izbora i kongresa

Dežulović: Dragan Primorac – Resurrection

Kad je onomad 4. listopada i službeno objavljena njegova kandidatura za predstojeće izbore, Dragan Primorac bio je najponosniji čovjek na svijetu. Došlo je njegovo vrijeme, vladajuća stranka vjerovala je u njega, i on se samopouzdan do jaja već vidio dijelom povijesti, u snovima se šepurio među važnim ljudima koje je do tada viđao samo u novinama i već zamišljao kako se – zašto ne, mašta ne košta – upisuje među velikane svoje domovine i spašava državu pod vodstvom onog komunističkog gojenca koji ju je nepogrešivo vodio prema građanskom ratu. Dobro, to s građanskim ratom bila je samo efektna predizborna hiperbola – najzad, i Milanović se zaklinjao u ostavštinu pokojnog Franje Tuđmana – ali domovina je bila u krizi, pa ako ovi predsjednički izbori i nisu bili njena posljednja šansa, bili su sasvim sigurno pretposljednja. Cijeli svijet, uostalom, bio je pred istim povijesnim raskršćem, i ovo je ipak bilo nešto više od uobičajenih izbora. I onda je zazvonio telefon. Više se i ne sjeća tko je bio. Zazujalo mu je u ušima i blijed kao krpa spustio je slušalicu, srušivši se u fotelju. Boris Dežulović za N1.

Utorak (00:00)

I razlaz čelnika stranke na vlasti s vlastitim članovima, barem po nekim pitanjima

Markovina: Faktori Milanovićeve pobjede

Zoran Milanović je dakle uspio jer se vrlo različitim skupinama u društvu uspio prodati kao njihov, s tom razlikom što ljevičar i liberal svakako više nije, ali njegovi birači tog profila to odbijaju prihvatiti. Iz svega ovoga jasno je kako ona najpopularnija teorija o njegovoj popularnosti, koja kaže da ljudi glasaju za njega jer ne žele dati sve poluge vlasti HDZ-u zapravo ne stoji. Odnosno stoji samo ako govorimo o prvoj skupini birača koja nikad ne bi HDZ-u dala da vodi bilo što. Ovo i jeste poruka da u hrvatskom društvu ima zaista podosta antizapadnih sentimenata pa i solidna količina simpatija prema Rusiji. Sve ovo, naravno ne znači da će na skorim lokalnim izborima HDZ doživjeti ozbiljan poraz, a lijevo-liberalna opozicija pobjedu, jer lokalni izbori su vrlo specifična politička utakmica. Dragan Markovina za Peščanik.

Ponedjeljak (18:00)

Svjestan izbor

Vučetić: Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoiste

Mi na ovim predsjedničkim izborima ne biramo predsjednika države, već biramo ili „političku trsku” čiji je egoizam komplementaran s Plenkovićevim egoizmom, ili, naprotiv, biramo „političku trsku” koja će se zbog duboko egoističnih razloga suprotstavljati Plenkovićevom egoizmu. Ja pripadam u ovu drugu skupinu – biram egoizam konfrontacije, duboko svjestan da je tu prije svega riječ o egoizmu.

Naravno da nam se egoisti ne nude kako bi nešto učinili za nas, mi njima trebamo da ne bi bili sami jer, sjetite se, najviše mrze samoću, ona im oduzima one koji im se dive. Mi njima trebamo kako bi se oni sebi samima divili. To je, u kratkim crtama, zajednička karakteristika političara ove zapuštene države. Marko Vučetić za Autograf.

Ponedjeljak (16:00)

On bez njega ko Joker bez Betmena

Đikić: Plenkoviću treba sukob s Milanovićem

Kako sada stoje stvari, premijeru ne pada na pamet ništa nalik suradnji i dogovaranju o strateškim pitanjima u spomenutim područjima u kojima dijeli nadležnosti s Milanovićem. Nije nemoguće da će se relativno uskoro na razini pregovaračkih timova postići dogovor o imenovanjima jednog broja veleposlanika, o nekim imenovanjima u vojsci i sigurnosno-obavještajnim agencijama, možda se predsjednik i premijer uspiju i sastati na kurtoaznim sjednicama Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost, ali ne treba očekivati da će Plenković najednom početi da uzima u obzir Milanovićeva razmišljanja o, primjerice, vanjskoj politici i konceptu nabave novog oružja i opreme za oružane snage. No, Milanoviću takva vrsta sukoba više nije potrebna i šef HDZ-a mogao bi se naći u velikim problemima ako se predsjednik države ubuduće odluči za obranu svojih ustavnih ovlasti koristeći drukčije metode od onih za kojima je posezao u prošle tri-četiri godine. Ivica Đikić za Novosti.

Ponedjeljak (08:00)

Od kapitala obećana zemlja

Alić: A koliko košta Palestina?

Da Elon Musk poželi (prikriveno) kupiti neku manju suverenu zemlju s financijskim problemima, vjerojatno bi bio prihvaćen kao ekonomski spasitelj te države. Prošao bi vjerojatno bolje od Napoleona III., koji je 1867. pokušao kupiti Luksemburg od Nizozemske. Ono što Francuskoj nije uspjelo učinili su Amerikanci – iste godine su od Rusa kupili Aljasku za samo 7,2 milijuna dolara. Primjer Aljaske poučan je i govori da je ulaganje u kupnju nekog teritorija, pokrajine, države – dugoročno vrlo isplativ posao. Najbogatijem čovjeku na svijetu to ne treba objašnjavati. Sead Alić za Moj Zagreb

12.01. (08:00)

Kako (ne) sakriti pretorijansku gardu u 21. vijeku

Dežulović: Batina je iz Rajha izašla

Ideja sa partijskom paravojskom, kako vidimo, nije naročito nova. Nije je, konačno, izmislio ni Aleksandar Hitler. Da, Adolf. Još od rimskog imperatora Augusta i njegovih pretorijanskih kohorti, svaki tiranin u istoriji koji imalo drži do sebe imao je pokoju hiljadu odanih lojalista, pretorijansku gardu koja je čuvala režim od pobunjenih građana, odgovarala direktno diktatoru i sklanjala mu s puta one koji su morali da budu sklonjeni. E sad, ono što jeste malo neobično činjenica je da klasične diktatorske pretorijance, dakle partijsku paravojsku iz udžbenika istorije, javno na televiziji predstavlja predsednik jedne nominalno demokratske države, usred Evrope – dobro, ovo “usred” shvatite veoma uslovno – u dvadeset prvom veku. Boris Dežulović za Novosti.

11.01. (00:00)

Izvana Westin, iznutra Eastin

Ivančić: Westinska magla

Koliko god nadljudskih napora bilo ulagano u to da se HDZ skladno stopi s pejzažem europske političke srednje struje, koliko god liberalnih ornamenata u tu svrhu bilo utrošeno, nikada iz te formacije neće biti protjeran nacionalistički motivirani ekstremizam, niti pak ikome iz vodstva stranke takav pothvat pada na pamet, a ponajmanje komandnome licu.

Čak i uvid po kojemu Plenković i njegovi klonovi funkcioniraju kao partijska ambalaža, dok stvarni sadržaj tvore oni s manje talenta za licemjerje – poput Anušića, Medveda i ostalih – pada u vodu shvatimo li da najzlokobniji aspekt političkog ekstremizma leži upravo u potrebi da se on servira u celofanu. Ono ekstremističko – da ne bude zabune – nastupa iz optike po kojoj politički protivnik, umjesto da bude argumentima nadigran, treba biti eliminiran. Viktor Ivančić za Novosti.